Dan poslije na “Mamića sačekuši”, u zelenom, obraslom zaseoku Vidovići – istraga je u tijeku. Stigli mi novinari, ali stigla, bogami, i policija u civilu, pa traže uporno čahure ili kakav drugi, značajan trag.
Tu, na mjestu gdje se onomad “Zdravkov ćaća od srca prvrnijo, a na alfu i omegu Dinama i HNS-a zapucala puška iz potaje” – spomen-ploča je pokojnom Josipu, pokojnoga Stjepana zvanog Čino.
Zapravo, ako je čuti ono što ljudi ovdje govore dok u lokalnoj kavani u Zidinama raspredaju o tome što se i kako dogodilo – nije bio u pitanju snajper, nego pištolj. Iz kakvog se oružja pucalo, to je pitanje koje će riješiti balističari, a ne novinari i mještani. Nego, kako je vehementni Zdravko?
Vozio ga dokturu
– Odlično, evo sad sam se s njim čuo. Ja sam ga gore iz Vidovića, kad ga je pogodilo, vozio u autu dokturu u Tomislavgrad – kaže Miro Mamić iz Zidina, postojbine svih Mamića, i vlasnik kafića kojeg ovih dana opsjedaju novinari.
A tko je to pucao u njihova Zdravka?
– E, jebiga sad, to kad Hajduk i Dinamo igraju, tu se uvijek tenzije bespotrebno dižu, a mene, pravo da ti kažem, nije briga ni za jedne ni za druge. S druge strane, on je važan čovjek, a znaš kako ti to onda ide, imaš one što te vole i one što te ne mogu naštampanog. Pa, što sam ja, pa imam takvih, a ne on: uspješan, poznat, bogat, moćan. Eto ti, to je to – Mirko će.
Luka Mamić opet misli da u pozadini svega nije sportsko rivalstvo, navijači i “navijači”, nego nešto dublje i puno ozbiljnije.
– Gdje je lova, tu su interesi, i tu se onda ne biraju sredstva – kaže Luka, pa nam objašnjava da su u Zidinama svi Mamići rođaci, makar u trećem, četvrtom koljenu.
– To ti je selo od tri brata. A onda imaš nadimke Krivo, Serdar, Drljo, i tako – objašnjava Luka Mamić Tigar, umirovljeni branitelj, koji je, što je također simptomatično za ovaj kraj – stanovnik na više adresa.
– Dolje sam ja u Kaštelima, a i u Zagrebu sam bio od samog početka u Prvoj gardijskoj brigadi. Žena mi je u trafici u “Slobodnoj” radila, pa sam sad na adresi u Splitu – skače Tigar, kako ga poznati i zovu – na sve strane.
Sedam-osam kilometara dalje, na mjestu zločina, nema krvavih tragova. Zdravkovi su dušmani, po svoj prilici, kroz šikaru odmaglili u Hrvatsku, jer što cestom, što “priko brda”, u tren si u imotskim Studencima. Samo, strah se u ljude uvukao – a u strahu su velike oči.
– Meni doli moji od Kaštela sinoć javili šta se dogodilo, i mogu ti reć da mi isprva nije bilo svejedno. Poslije san se sitijo da iman u kući geveru, stavijo je pod glavu, pod kušin, pa neka dođu ako će ih deset – a ja ću odma: Ap, ap, ap; ravno među oči! Ako pogine on – pogine, ako odem ja, briga me, visoke su godine – hrabri se Vlado Ivanda, osamdeset i dvije mu na leđima a još bi se s bandom po vrletima naganjao.
I nije to čudno. Kraj je ovo hajdučki, ovdje je u ljudi krv vrela, a ni neprijatelja im nije falilo, ta samo su se s Turcima stoljećima naganjali.
Čisti zrak
– Mome je didu hajduk Andrijica Šimić sto dukata zajmio da ovu ovdje zemlju za Ivande kupi. Mi smo selili dolje iz Vinice, moj je dida iz Vinice iziša ka dite, a prvo smo došli od Dicma. I to radi stoke. Govorilo se meti terige na vole, i oni sami odoše oklen su – priča Vlado, gastarbajter što je pedeset godina Đermanije otuka, pa se vratio u svoje Ivande radi zdravlja, u prirodu, na čisti zrak – gdje je lijepu kuću pored starine napravio.
– I more li se znat ko je to na njega nasrnijo? Jesu li navijači od Ajduka ili kogod drugi? – pita Vlado ono što još ne znaju ni istražitelji, a ni sedma sila.
Kad je Buško blato potopilo ovaj kraj, narod se iselio. Tuda danas prođu zimi Splićani i drugi na skijanje, za Kupres, ili se za blagdana raseljeni stanovnici nekoć velike župe Vinica vrate starom, opustjelom kraju.
– Ošlo je sve za komad kruva, a nekad se svaki dočić radio. Nekad je u Vinici čudo naroda bilo, a zove ti se tako jer su svukuda bili vinogradi. I onda kad ti je to sve radi struje potopilo, oša narod za Zagreb, Bilovar, Duvno, Livno, za Đakovo, put Slavonije i u Nimačku. Pala atomska bomba, eto tako, nema više nikoga – kazuje tužno starina Vlado.
A jesu li bar šta odštete ljudima dali?
– Ma, ništa to nije bilo. Moga si za cilo imanje kupit jednoga vola, a moj ćaća to na poštu metijo pa kasnije nije moga ni kištru pive kupit. Ja mu govorijo – digni to, pojidi, popij, bogati, a on neće slušat.
Sa simpatičnim Vladom čiji je otac živio tolike godine, pokušali smo razriješiti dilemu pripada li ovaj kraj Bosni ili Hercegovini? Gazda Mirko Mamić dao nam je jedinicu iz zemljopisa kad smo Zidine “doziđali” Bosni ponosnoj.
– Ma daj, molim te, što bi drugo bilo kad je od Imotskog četrdeset kilometara, a od mora, dolje do Brela, pedeset!
Znači, Mamići su Hercegovci – zaključili smo.
– Što će drugo bit, vidi njega – naljutio se Mirko Mamić na našeg fotoreportera, Imoćanina Marija, pa se smije kad kažemo da je jedina žešća rasprava od one između fanova Hajduka i Dinama – ova o zemljopisnom položaju sela ponad Buškog jezera.
Malo poslije, sasvim druga priča.
– Ma, kakva Ercegovina!? Ni čut! Ovo ti je Bosna i gotovo! Meni ćer kaže ćaća ovo pripada Ercegovini, a ja njoj velin nikad ti, zlato, nisi pripadala Ercegovini, ovo pripada Bosni, znan ja šta je meni ćaća govorio, a reka san ti – sto i četri godine su mu bile.
Ćer mi je radila u ministarstvu u Sarajevu pet-šest godina. Udala se za povjesničara Jurčevića; e, za toga, za Josipa, jučer su bili u mene, dođu im i djeca, svako tu voli doći – veli dobri Vlado, kojem u Ivandama, zaseoku na putu prema Vidovićima gdje se umalo strašno zlo dogodilo, jedino društvo radi nevjesta.
Najveće zlo
U Vranješima, mjestu najbližem Vidovićima u kojem su Mamića od Dinama pokušali poslati na ahiret, živi točno četvero ljudi. Bračni par Prka pazi veliko blago. Kod kuće smo našli Dragicu. Boji li se? Ima li koga sumnjivog da se tuda vrzma?
– Ima jedan iz Splita, on je lani napo jednu ovde, silovo, a ona čuvala staru majku. I nije mi svejedno kad ostanem sama u kuću – govori Dragica, koja je trideset godina živjela u Srbiji, bila udata “za jedan čovek Milošević, ali bio alkoholičar, umro, čula je, pokoj mu duši – prošli mesec”.
– Ona je se, ta devojka, branila, ona je zvala pomoć. I sad ja kažem mužu, zamisli da on dođe tu peške, jer bio je on tu ima deset dana, reko, došo ja tebe da obađem, pa me sve nekako čudno gleda od glave do peta. I šta ću ja da se bojim ovaj od Mamić, ja u to nisam umešana, ali ovaj čovek što je lud, što je silovatelj, a na slobodi, e njega se ja plašim, samo sam se naoružala sa noži – poručuje Dragica, inače Bosanka iz Orašja, rođena Baotić, koja se bila udala u Beogradu za Miloševića i proživjela tu trideset godina, da bi se danas skrasila s Prkom u Vranješima i uživa čuvajući krave.
– I moj tornjak će mene da čuva – slikaje se Dragica sa psom kojeg se i vuci boje, a on joj jamči sigurnost ako dođe silovatelj koji tu, veli, luta, a nikako da ga uhvate.
– Dođe li taj baraba ili ti Mamićevi, a ja ću odma da uvatim crta i preko puta da bežim kod komšije – šali se Dragica, no opet će – nije joj svejedno samoj, kad muž poslom ode od kuće, kao što je bio slučaj kad smo je mi obašli.
Mir i spokoj u selima župe Vinica vratit će se tek kad Mamićeve napadače stigne ruka pravednica.
No, hoće li se to (i)kada dogoditi?
