U Lijepoj našoj eldorado za medijsku kastu. A to su kolumnisti. Naročito oni koji su u 2018.g. još uvijek komunisti. Oni nemaju rješenje ni za što, ali imaju savjet za sve. Sjetih se Oscara Wildea: “Dobre savjete uvijek zanemarujem jer za drugo i nisu“.
PIŠE: Zvonimir Hodak
Tisuću i jedan savjet za Agrokor, Bleiburg, Dinamo i Rudeš, o mailovima Martine Dalić, kako srušitiDonalda Trumpa, kako demaskirati “nepozvane goste“ Sinčića, Pernara i Bunjca te njihov “iščašeni“ pogled na anarhističku atmosferu u državi, kako znanstveno istražiti Jasenovac, kako strpati u zatvor Thompsona…?
Još dok je bio na “pravoj strani“ u Večernjaku, Gojka Drljaču sam cijenio. Svojim izbalansiranim pisanjem dobro je utjecao na one lako zapaljive Imoćane, Ličane i Hercegovce koji su u pravilu “desno“ već od rođenja. Davno je već znano da je svaki utjecaj loš, ali je dobar utjecaj najlošiji.
Dakle, naš Gojko ima svoje mišljenje što je u pravilu dobro. Ali mu i nije baš sve potpuno jasno. A kome jest? Tako se Gojko pita: “U lancu sumnjičenja nastalom nakon objave mailova u slučaju Agrokor nedostaje previše karika; motiv i zločin vrlo su magloviti. Tko je kriv, a tko oštećen? Kako i zašto?”
Sve potpisujem, osim motiva. Čak ni u ovako uspješnoj i bogatoj zemlji kao što je Hrvatska motiv od pola milijarde kuna je lako uočljivi i političkim slijepcima.
Sjetih se Michaela Douglasa u filmu Wall Street kako, nakon izlaska iz zatvora, drži predavanje pred prepunom dvoranom: “Optužuju me da sam rekao kako je pohlepa nešto dobro. Danas vidite da je pohlepa i zakonita…”
Pisati zakon i sudjelovati u podjeli aproksimativnih 500 milijuna kunića je posao za koji će ti biti zahvalne generacije nasljednika. Stoga je motiv jasna priča. Sad je samo pitanje hoće li se netko ipak na kraju krajeva zacrvenjeti?
Lijepo nas podučava Oscar Wilde: “Moći pocrvenjeti u pravi čas zna biti vrlo korisno.“
Kako to lijepo kaže Vlado Šimenc: “Pričam ti vijesti“. Javljaju se financijski eksperti svih boja i zastava sa svojom istinom, svojim SMS-ovima, svojim mailovima i g-mailovima, ali jedini koji se ne javlja je financijski mag. Borislav Škegro. Zlobnici na špici šapuću da šećer uvijek dolazi na kraju. Ostavljam Agrokor “stručnjacima“ i našim medijskim drugovima i drugaricama za koje dolazi sezona, ovaj puta bez “kiselih krastavaca“.
U državi – u kojoj ljudi gube u ovrhama stanove za desetak tisuća kuna, a država donosi zakon kojim će 500 milijuna kuna podijeliti onima koji spašavaju posrnulu privatnu firmu – sve je moguće.
Znam da nisam dugo citirao Oscara Wildea pa vam ispunjavam želju: “Dok nemoralne žene koje žive u neimaštini proglašavaju kurvama, istovremeno za bogate nemoralne žene kažu da su-moderne”.
Navijam za Dinamo i Barcelonu. Skroman i samozatajan kakav već jesam od rođenja, priznajem da za Barcu nisam igrao. Za Dinamo sam jednom davno vrlo mlad. Tko ne vjeruje neka kupi zadnji Dinamov Almanah i godine pedeset sedma i osma pa neka se uvjeri.
U Kranjčevićevoj, nakon tradicionalnog dogovora s Lokomotivom, sve je bilo spremno za ludu feštu. Skupilo se preko 100 navijača, ambijent je bio k’o na Emiratesu, i na kraju fijasko. Od tradicionalnog dogovora već drugi put ništa. Filijala je u dvije utakmice nabila sedam komada centrali. Čak ni Ćiri, kojeg je pokojni Židak nazvao “Ronaldo pogrešnih odluka”, ništa nije jasno.
U ponedjeljak 14. svibnja na redu je domaći klasiko. Rudeš-Dinamo! Bez obzira na ishod samo još budalama nije jasno da je svršeno s Dinamovom dominacijom u Lijepoj našoj. Klub koji bi želio nešto napraviti u Europi dovodi za trenera Ivajla Peteva koji na treningu 170 cm visokog Antu Ćorića uigrava na mjestu “centarhalfa“.
Zatim angažira lijevog beka za trenera koji istom tom Čoriću daje da igra zadnjih sedam sekundi. Ćorića, za kojeg je Roma spremna duboko zavući ruku u džep, ali u koga ni novi trener ne vjeruje. Misli da će se bolje razvijati na klupi pa ako nastane frka onda neka iskusni dvadeset i jedno godišnjak spašava stvar. Igrač je to za koga je Pep Guardiola, kad ga je prvi puta vidio, rekao da je igrač budućnosti. Ili tako nekako.
Ako bi se RH, onako u slengu, moglo nazvati Apsurdistan onda je nogometu to Dinamo. Trgovačko društvo prodaje originale, a kupuje jeftine kopije. Ako se još Rudeš propne na prednje noge mogli bi u ponedjeljak imati u SN izvještaj s pogreba jedne nogometne iluzije. Kako sam preko 20 godina bio pravni zastupnik Sportskih novosti bit će tu, osim pogreba, i velikog veselja nekih. Naš sjever i jug…
ako plavi i uspiju protiv “velikog“ Rudeša onda im za bilo kakav iskorak trebaju navijači. Nema kluba na svijetu koji je dobio bitku protiv svojih vlastitih navijača. I umjesto krova nad stadionom neka se Dinamo pobrine za dvadesetak tisuća navijača s kišobranima. Ako ni eventualna dvostruka kruna ne vrati BBB na stadion onda je sve jasno. Samo se postavlja pitanje kome?!
Henry Ford je rekao: “Ne možete stvoriti ugled na onome što namjeravate učiniti.“
Gledam na fejsu sliku zombija s parolom “Ustaše i četnici zajedno ste bježali!“ Koliko me sjećanje služi, nekog tamo kolovoza 1995.g. zajedno su bježali četnici, jugo komunjare i orijunaši… I, hvala Bogu, vratili su se. Bez traktora.
Sada paradiraju s jugo-zastavama.
Kako se samo povijest ponavlja. “Ustaše“ se spremaju za Bleiburg, a partizani marširaju Zagrebom. Samo treba pogoditi koje se to godine dešava…? Ono što se neće nikad promijeniti je činjenica da je Zagreb oslobođen 05.08. 1995, a ne 08. 05. 1945.g. Stoga oni koji slave 8. maj 1945.g, vjerojatno ni u snu ne slave 5. kolovoz 1995.g.
To je već postalo bazično pitanje identiteta.
Neki “umjereniji“ čitatelji misle da sam malo prešao prag tolerancije kad recimo “oslobodioce“ Zagreba nazivam zombijima i Walking Dead partizanima. I baš kad sam se skoro pokajao i kanio posuti pepelom, osvanuše u Zagrebu likovi s crvenim zvijezdama i transparentima “Besmrtni partizanski odred.“
Crveni, puni ponosa i slave, evociraju uspomene na dane kad je u Zagreb, 8. svibnja 1945.g. ušao srpski korpus pun preobučenih četnika. Zagrebački korpus zaustavljen je na istočnim prilazima kako bi nas oni, koji su još koji mjesec ranije nosili šajkače, “oslobodili“. I tu su pokazali rijetku efikasnost.
U roku od par tjedana likvidirali su 64.000 Zagrepčana. Što bi bilo da toliki nisu odlučili krenuti prema Zapadu?
Django lik s fejsa se zamislio: “Zamišljam kako bi to izgledalo danas, 75 godina poslije. Zamišljam kako, s petokrakom na čelu, u Zagreb ulaze “oslobodioci“, antifašisti Dačić, Vučić, Vulin, Dodik, Šešelj. Dan nakon toga dopušta se ulazak domaćim nacifašistima koje predvode Ostojić, Grbin, Glavašević, Maras, Goldstein, Pusić. I pitam se kakvu bi sudbinu namijenili Stieru, Hebrangu, Hasanbegoviću, Gotovini, pa na kraju krajeva i meni?“
I zato su danas Zagrebačka gora i njeni obronci povijesno, neformalno groblje “besmrtnih“ antifašista. O’ koliko smo mi posla propustili iza 5. kolovoza 1995.g.
Peter Mc Williams, pisac bestsellera ”Life 101” je lijepo rekao: “Dok god ne živimo vlastite snove, naša zona komfora imat će veću kontrolu nad nama nego što imamo sami nad sobom“.
Na djelu je po tko zna koji put val “povampirenog ustaštva države Izrael“. Naime, izraelski državni vrh dodijelio je najviše državno priznanje djedu, baki, tetku i teti Zlatka Hasanbegovića jer su za vrijeme Drugog svjetskog rata spasili židovsku djevojčicu Nadu Kolman. Odlikovanje “Pravednici među narodima“ dodjeljuje se pripadnicima drugih naroda koji su spašavali Židove tijekom Drugog svjetskog rata.
I javio se naš klasični optimist Ante Tomić. Duhovit je kao da prešao u News Bar pa onda iznenada uspješno operiran od humora.
Naslov njegovog pamfleta je: “Od koga su to naši dragi ljudi hrabro krili židovsku djevojčicu“ Bez upitnika. Pa zna se. Ali žilavom podoficiru JNA ne nedostaje progresivne zajedljivosti pa nastavlja: ”Internetska glasila hrvatske radikalne desnice odjednom zbog toga iskazuju sreću, iako je po njima logor na Savi bio kao nekakvi luksuzni resort, spa & wellness za Srbe i Židove“. Kako bi pjevala Severina: “Greška Ante, greška..“
Autor priče o “luksuznom resortu“ nije radikalna desnica nego njegov politički idol Stipe Mesić.Vidio je vjerojatno elokventnog Stipu na TV kako strpljivo i brižno objašnjava neukima da se u Jasenovac bježalo kako bi se spasila glava.
Edukativno predavanje o prednostima Jasenovca trajalo je malo duže. Snimke su brižljivo premotane i prebrisane. Ali na žalost ljevičarske kamarile nisu sve.
Kaže dalje naš Ante: “Dok se na splitskoj rivi špancirao s crnom kapom sumnjivo sličnom crnoj ustaškoj kapi, nagađam, da Zlatko Hasanbegović nije imao pojma o suvremenoj povijesti i povijesti svoje obitelji“.
I sad izvucimo zajednički nazivnik. Podoficir JNA drži lekciju doktoru povijesnih znanosti, podmećući mu tobožnju ustašku kapu. Naravno, zaboravljajući svoju JNA kapu u Bileći protiv koje smo četiri godine ratovali i u tom ratu pobijedili. Usput ga podsjeća da nema pojma o “suvremenoj“ povijesti. Možda da se javi na kratki “kurs istorije“ kod Hrvoja Klasića i Tvrtka Jakovine da ga oni zajedno s našim Antišom poduče o povijesti njegove obitelji. Bože, što sve naši golubovi mogu zasrati.
Oscar Wilde je jednom rekao: “Mogu odoljeti svemu, osim napasti.“ Zna to i naš Ante.
Furio Radin, nekadašnji Mirko Šarović, nazvao je referendumsku inicijativu “Narod odlučuje“ običnom “ksenofobičnošću i otporom prema svima koji ne zadovoljavaju nacionalni standard i koji su drugačiji“.
Mirko još poručuje: “Kako s velikim zadovoljstvom sluša sve koji politički zdravo i humanistički misle protiv tog referenduma“. Furio opet priziva zdrave snage društva. Zdrave snage su vjerojatno oni 1.600 glasova koje je Radin dobio od 17.900 upisanih Talijana s pravom glasa.
S tih bijednih 9% glasova postao je potpredsjednik Sabora. O talijanskom modelu kad je riječ o manjinskim pitanjima naš Furio muči. Zato što je i on, Furio Radin, paradigma nakaradnog izbornog sustava u Lijevoj njihovoj. Možda se ovim referendumom riješimo Furija Radina. Možda i ne.
Ali ljevorukog servera Borisa Vlašića ne damo. On je dragocjeni relikt one stare dobre partijske škole. “Zašto o mržnji ne treba odlučivati sutkinja koja živi u svijetu male Hajdi“. Radi se naravno o Thompsonovoj “mržnji“.
Naivno, Thompsonov odvjetnik Karačić tvrdi da je ZDS pozdrav iz Domovinskog rata. Tu ga je naš Boris dočekao: “Nikada ni jedan vrhovni zapovjednik od Tuđmana do Kolinde nije pozdravio hrvatske vojnike tim pozdravom“. Bravo, druže Vlašiću, dijalektički materijalizam, a na fašizam.
Koliko smo to “vrhovnih zapovjednika“ imali tijekom Domovinskog rata. Samo jednog. Što ćemo sBobetkom, Norcem, Gavranom, Gotovinom…možda je podatke dobio od Aleksandra Dolića, predstavnika Radničke fronte koji je protiv “fašističkog derneka“ na Bleiburgu, pa cmizdri da “fali internacionalističke solidarnosti među drugovima i drugaricama“.
Umjesto da se bavi progresivnim drugom Acom, Vlašić podmeće sutkinji Nadi Turkalj jer nije “shvatila“ da NDH sramoti svaki pošteni osjećaj hrvatstva… i sad dolazimo do bitne točke koja će i u buduće ostati pravi rašomon o liku i djelu Borisa Vlašića. Što to on zna, a 70% Hrvata ne zna o “poštenom osjećaju hrvatstva.“
Jugoslavenstvo je kao armirani beton zacementirano u biću Borisa Vlašića. Ne treba njemu objašnjavati, dragovoljce, Hosovce i sve one koji su s pokličem ZDS išli u borbu, ne rijetko i ginuli ili ostajali invalidi.
Da bi im sad jedan integralni Jugosloven objašnjavao kako ni jedan od silnih vrhovnih zapovjednika nije pozdravljao vojnike tim pozdravom. Zaboravio je Stipu Mesića i njegovog omiljenog zapovjednika Juru Francetića i Zvonu Bobana. Josipović, k’o Titov gardist, ispao je iz te konkurencije.
Čudi me da povodom orijunaške diverzije vraćanja ljevičarskih nagrada HND-u u slučaju Ivane Petrović, Boris Vlašić nije vratio svoju Pulitzerovu nagradu koju je navodno dobio iz Francuske 7 (Društvo književnika Srbije u Beogradu) od svojih vjernih poštivaoca.
Dotirajući Hrvatsko slovo deset puta manje nego Zarez, vlast u RH kani na Hrvatsko slovo staviti Točku.
