Pada snijeg
I tako ideš, prijatelju moj, ideš
Pa si odjednom na kraju zimskog dana,
Pa te zasipaju krupne pahulje snijega,
A ti pomišljaš na proljetno davno
Zelenilo, na vrt u cvijeću, na ruže
Rumene koje su u njenoj crnoj kosi
Mirisale ne predvečerja
Kad si je ljubio u sjeni stare lipe.
A snijeg pada svejednako,
I polako tvoje stope zasiplje:
Nije ga briga, hoće li sutra itko
Tvoj prepoznati trag…Pada snijeg,
Bez prestanka pada,u pahuljama
Mekanim kao krilo tvoje majke.
Dragutin Tadijanović
(17.12.1979.)
