Svako živo ili mrtvo Äeljade ima žive ili mrtve roditelje. Nije stoga sluÄajnost da ljudi koji te tek upoznaju spontano priupitaju „odakle su tvoji“? Fala Bogu živ sam, živo se osjećaju i moji starci.
Za ćaću morebit i znate, a mater, mater je iz sela kakvo Pejaković nikada nije pronašao i zacijelo niti neće.
Grijeh je nedilju nekako provesti metiljajući se po kući, sobi, a tolika mjesta nekako kao da Äekaju da zakoraÄiÅ¡. Tako smo nabili jeftine Ä‘ozle i ganjali sunce po kupreÅ¡kom polju, Å ujici, pa preko Paklina sve pokraj starog puta kojeg je za svog vakta gradio svijetli Vrane Jozip. Zapravo prvotni cilj je bio ići u Ramu, ali sam uvijek volio ZvirnjaÄu, i to ne samo zbog tog Å¡to je mater roÄ‘ena tamo, već nekako upravo zbog onih misli koje me prate kad iz ZvirnjaÄe izlazim. Istina, iz ZvirnjaÄe kad-tad moraÅ¡ otići jer iz ZvirnjaÄe dalje puta nema nego se uvijek moraÅ¡ vratiti putem kojim si doÅ¡ao pa onda nastaviti nekud drugdje. Svojevrstan kraj svijeta može se reći.
Piše: Ivan Mihaljević  bpz.ba
A kad se u ZvirnjaÄu doÄ‘e onda se lagano i razumijeva zaÅ¡to to maleÅ¡no selo nalikuje na kraj svijeta. Uvijek sam pokuÅ¡avao shvatiti život kakav je patio dida i babu, i njihove roditelje i didove i babe usporeÄ‘ujući svoja zamiÅ¡ljanja s postojećim stanjem u kamenom selu podno MaljkovaÄe. A postojeće stanje je grubo, hladno, pusto i vjetrovito rekao bih, a s druge strane Å¡krta živost u selu daje dojam kao da je sve normalno, sve uobiÄajeno, dobro.Taj minijaturno pozitivan dojam ostavljaju ni manje ni viÅ¡e nego babe. ObiÄne stare babe, s maramama na glavama i krunicom u ruci. Danas sam u ZvirnjaÄi posjetio obadvije stanovnice.Živahne su to žene od devedesetak godina u kostima. Ne znam koliko vam nadimci Zelinica i BlaÅ¡kinica znaÄe za vaÅ¡u životnu svakodnevicu, ali za potrebe razumijevanja ovog teksta i ovog svijeta su bitne, vidjet ćete. Njih dvije ne veže niÅ¡ta osobito, osim Å¡to su obadvije stare, obadvije nose titulu babe,i jedna drugoj su dale svoga brata za muža.Sada vam je jasno da su BlaÅ¡kinica i Zelinica ipak vezane zajedniÄkim nazivnikom, a to je u selu kakvo je ZvirnjaÄa bio i ostao muž, ta gorda, hrabra, snažna i pravedna institucija pred kojom su se imena žena zaboravljala i eto, tek tako uzgred odreÄ‘ivala prema muževu imenu. Sada vam je jasno zaÅ¡to će i jedna i druga vjerojatno umrijeti a njihova imena će se i dalje odreÄ‘ivati prema njihovim muževima, Zeli (Anti) i Blažu (BlaÅ¡ki).Sigurno se pitate postoji li zanimljiviji naÄin za provesti nedjelju od priÄe s dvije starice, vjerojatno i postoji ali meni je ovaj sasvim sluÄajno zanimljiv.
Zelinica me poznala Äim sam otvorio vrata. Jasno i bistro gleda najprije u mene, pa u Pjegavu do mene. I iako smo je prekinuli u sluÅ¡anju radio-prijenosa svete mise već je u glavi pod maramom povezala da sam ja taj koji je nedavno oženjen, i Äim je rekla „Ja sam AnÄ‘a“ skrojila je seljaÄkim rjeÄnikom izreÄenu Äestitku za vjenÄanje, unikatnu i ad hoc,svježu i iskrenu. Samo sam pitao „kako si baba?“, a ona je u par reÄenica izvezla da je zdravlje dobro služi i da se ne žali osobito, da je sama i da joj to ne smeta jer ima Bibliju.PriÄa kako joj je život bio divan i blagoslovljen, a sami Bog zna koliko je tereta prenijela preko leÄ‘a i srca. Dispariteti na vrhuncu, sina Stipana gleda svakodnevno na TV emisijama kao jednog od odlikovanijih i uÄenijih znanstvenika regije, a sina Milana gleda kroz prozor, u groblju, zajedno sa svojim Zelom. Pita kako je bilo na svadbi, jel bilo veselo, i nadodaje da „nije dobro prigonit ni s veseljem, a ni sa žalosti“ jer je ona, iako se to po njenom licu nikada ne bi primijetilo, proÅ¡la i jedno i drugo, i to i tugu i radost na najjaÄe.Odveli smo je do BlaÅ¡kinice. Ona se pak sa svojim BlaÅ¡kom sprema u Dom za stare i nemoćne. Sjetim se samo njene moći kad bi prijetila pokojnom didu Niki da mu ona ima pravo dati Å¡amar, jer mu je sestra i jer je starija od njega.
Ti dani su oÄito iza njih jer ZvirnjaÄa sada realno ima ono Å¡to ima i svako drugo selo, ima sve Å¡to ljudima treba: struju, telefon, vodu. Samo nema ljudi…Opet faktor proteka vremena. Živjeli su i hodali po dernecima, orali volovima, sjekli Å¡umu u svojim gajevima, kosili livade i podvornice, sijali i sadili Å¡to je oÅ¡tro podneblje dozvolilo a sada se nekako sred cijeloga sela groblje izdiže kao centar druÅ¡tvenog života, forum mrtvaca jer, kad nema živih preostaje ti da se družiÅ¡ s mrtvima.Ovako kad zine zima, i kad s Makljena neka hladnoća zaprijeti lagano se bude sablasno prazne misli – Å¡ta će biti kad pomru sve babe? Pomrli su roditelji, didovi, pomrla su dica, pomrli su Äak muževi po kojima nose ime. Kada ostane kip Sv.Ante sam s grobljem pitam se tko će priÄati o životu, volovima, zimama i ljetima,poslu i ljudima….
Igrom sluÄajnosti iseljeni zvirnjaÄki sinovi su živom nostalgijom iz svojih austrijskih i njemaÄkih toplih domova utkali nekih sto-dvista iljada maraka u groblje. Obnovili ga kao da time žele dati peÄat gruboj sudbini i potvrditi da je ZvirnjaÄa lijepo mjesto za živjeti, ali joÅ¡ ljepÅ¡e za umrijeti.