Pavković: Zašto Srbi ne proglase Dan žalosti i kad su Vukovar sravnali sa zemljom?

Ovo je nevjerojatno, ali istinito: Srbija i Republika Srpska proglasili su 5. kolovoza Danom žalosti na sjećanje na „stradanja i progon Srba“ u Vojno-redarstvenoj operaciji Oluja. Osim toga, 4. i 5. kolovoza organizirat će i skupove na kojima će se, kako kažu, prisjetiti i 200 tisuća krajiških Srba, koji su „tih vrelih augustovskih dana 1995. pobegli da sačuvaju živu glavu da ih ne bi snašla sudbina dvije tisuća ljudi koji su u operaciji „Oluje“ izgubili svoje živote“.

Ministar pravde u Republici Srbiji Nikola Selaković je dodao da Srbi „ne vode nikakvu osvetničku politiku, ozlojađenu politiku, ali zapamtit ćemo ko je toga dana slavio, ne možemo da ne zapamtimo. Znate, ako pričate o odnosima ne dve države, nego dva suseda, dva čoveka koji žive jedan kraj drugog – ako jedan tuguje jednog dana jer je izgubio sve, a drugi se tome raduje, to nije dobro“ , naglasio je Selaković.

Međutim, dok Srbi tvrde da je u kolovozu 1995. iz Knina i okolice otišlo oko 200 tisuća Srba, predsjednik Srpskog narodnog vijeća Milorad Pupovac na komemorativnom skupu za ubijene tijekom i nakon akcije Oluja u selu Pješčanica rekao je da je u dva dana svoje historijske zavičaje moralo napustiti 250 tisuća ljudi! (Znači, povećao je za 50 tisuća, op.a.).

-„Da je otišlo 250 tisuća ptica, netko bi se pitao za što i mogu li se vratiti. Ali u našoj javnosti nema prostora za takvo pitanje, kao ni moralnog osjećaja i potrebe da se to pitanje postavi, a nema na žalost ni moralne odgovornosti da onima koji ga postavljaju taj prostor bude otvoren“, poručio je Pupovac u društvu Vesne Teršelič sa skupa u Pješčanici (Jutarnji list, 3. kolovoza 2015.).

Nakon svega ovog ili od svega ovog veća je sramota što na sve to šuti hrvatski Sabor, Vlada, Ministarstvo obrane, Ministarstvo vanjskih poslova, Ministarstvo branitelja, HAZU, Državo odvjetništvo, Uskok, hrvatski intelektualci i svi drugi, koji se pretvaraju da ništa ne vide, ne čuju i da se to nas jednostavno ne tiče.

Srbiji, Republici Srpskoj, a poglavito ratnih huškačima Pupovcu, Teršelič, Frljiću, Pusiću i sličnima, treba već jednom reći: „Brate, što je previše, previše je!“.

No, ako su Srbi i domaće izdajice baš toliko navalili da 5. kolovoza obilježe Dan žalosti, kad su Srbi, kako je rekao njihov idejni vođa i ratni zločinac Slobodan Milošević, iz tzv. Republike Srpska Krajina „pobjegli kao zečevi“, onda ih molimo da proglase još nekoliko Dana žalosti. Prvo, trebali bi žaliti onaj dan kad su kao agresori, prije svega, napali Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu, zatim kad su sravnali sa zemljom Grad Vukovar, Škabrnju, Voćin i broje druge gradove i mjesta diljem Hrvatske, kad su rušili Dubrovnik, kad su tisuće ljudi odveli u Srbiju i Crnu Goru u fašističke logore samo i isključivo zbog toga što su Hrvati, kad su palili cijela sela (Kijevo, npr.), kad su ubili oko 400 hrvatske djece ili kad su rušili katoličke crkve, bolnice, dječje vrtiće, škole…, ili dane kad su otuđivali (krali) hrvatsko blago, koje još ni do danas nisu vratili. Zašto ne bi proglasili Dan žalosti i svaki put kad se u Hrvatskoj otkrije neka nova masovna grobnica iz Domovinskoga rata? (Dosad ih je otkriveno 145!).

Jednom riječju, sa Srbijom i Republikom Srpskom trebalo bi nakon obilježavanja Vojno-redarstvene operacije Oluja do daljnjeg prekinuti suradnju, jer za to su ipak potrebne najmanje dvije strane! A po ovim pitanjima ih nema!

Što je previše, previše je!

Mladen Pavković bpz.ba