U Hrvatskoj i Zagrebu je sve više lobista. I pukovnik Ivo Sanader se bavio „lobiranjem“ pa završio u tamnici. Darko Marinac, Damir Polančec, Željko Sabo, Stjepan Fiolić, Marina Merzel Lovrić i mnogi drugi su se bavili ”lobiranjem”.
Koliko je tek raznoraznih „lobista“ sudjelovalo u krađi i grabežu odnosno priči zvanoj pretvorba i privatizacija na hrvatski način? Tko je “lobirao“ prodaju Zračne luke Zagreb? Tko je“ lobirao“ i po kojim uvjetima za obitelj bivšeg premijera Milanovića koja je, čini se, u dobrim odnosima s „Novom ljubljanskom bankom“.
Odobren im je kredit od 3.250.000 eura dok je Hrvatska tužila „Ljubljansku banku“.
Tko su zagrebački lobisti brojnih afera od razmjene zemljišta, ispravaka urbanističkih planova? Sve je više političara koji se bave lobiranjem. Lobiranjem se bavi i Josip Petrović koji je u svoju lobističku priču angažirao Anu Karamarko odnosno agenciju Drimia u njezinom vlasništvu. Tko se sve bavio lobiranjem u vezi „remonta“ MIG-ova još se ne zna. Jesu li se bivši ministri Jakovina i Vrdoljak bavili lobiranjem tek će se saznati, naravno ako se kao i obično ne prevarimo u rad pravne države i institucija sustava.
Od uspostave Hrvatske imali smo cijeli „almanah“ lobiranja i lobista iz raznih područja života od političara,novopečenih gospodarstvenika,“uspješnih“ poduzetnika. Korist od tih lobiranja imali su lobisti i oni za koje su lobirali, a ostale tko „šiša“. Sve u svemu su nas dobro „ošišali“ i zadužili. Hrvatska zbilja nam ukazuje da je tanka crta između lobiranja,korupcije i mita.
Što je lobiranje?
Dakle, što je lobiranje? Brojne definicije lobiranja dostupne su na Internetu. Zasigurno, lobiranje znači jako puno kvalitetnih priprema, trajno prikupljanje vjerodostojnih informacija, nekad i povlaštenih,njihovo pravovremeno plasiranje i onaj dodatni napor koji često nazivamo ”extra mile”. Lobirati znači uložiti u svoj rad podosta vremena i truda, lobiranje znači predanost, koncentraciju, etičnost i profesionalnost. Da li je lobist netko tko od svega gore navedenog ima samo osobni odnos s nekim dionicima, ima povlaštene informacije i može ih nazvati telefonom i zatražiti neku (protu)uslugu koju će dobro naplatiti? Da li se to zove lobiranjem ili se to može i mora nazvati nekim drugim imenom?
Što je korupcija?
Korupcija je svaki oblik zlouporabe ovlasti radi osobne ili skupne koristi, prisutna je u svim društvima, u privatnom ili javnom sektoru.
Što je mito?
Mito je plaćanje fiksnog iznosa, postotka ugovora ili druge materijalne ili novčane vrijednosti dužnosniku ili djelatniku javne uprave koji je nadležan za sklapanje ugovora od strane države ili javne vlasti ili na bilo koji način ovlašten za raspodjelu beneficija pravnim i fizičkim osobama
”Lobiranje je časna profesija, a ja ću kao lobist raditi na nekim ugovorima”, izjavio je Davor Štern novinaru Večernjeg lista koji je 2008. godine popratio osnivanje Hrvatskog društva lobista (HDL). Kao cilj HDL-a navedeno je „promoviranje lobiranja, odnosno interesnog zastupanja, kao legalne i legitimne profesije“.
Enciklopedija Britannica definira lobiranje kao ”bilo koji pokušaj utjecaja pojedinaca ili privatnih interesnih skupina na odluke državne vlast ili javne vlasti”.
Prema prihvaćenim standardima u Europi i SAD-u, radi se o plaćenim predstavnicima interesnih skupina koji pokušavaju nagovoriti zastupnike u parlamentu da usvoje zakonsku regulativu koja im ide na ruku. Na primjer (izmišljam), radi se o ljudima koje unajme domaće tvornice duhana i koji u kontaktu sa saborskim zastupnicima pokušavaju progurati manje porezno opterećenje na njihove cigarete ili minirati zakon o zabrani pušenja na javnim mjestima. Još konkretnije, zamislite da je Tvornica duhana Rovinj unajmila Miomira Žužula, Matu Granića, Radimira Čačića ili nekog četvrtog nekoliko HNS-ovaca ili HDZ-ovaca protiv zakona o zabrani pušenja na javnim mjestima. To vam je lobiranje.
Gore navedeno je nekakav okvir unutar kojeg bi se lobiranje kao profesija odnosno djelatnost trebalo kretati. Nisu svi primjeri dramatični i sa lošim posljedicama po građane, ali ih ima. Također, u teoriji postoji lobiranje i za pozitivne stvari, npr. za jačanje ekološke regulative, ali mislim da je vrlo jasno tko u toj igri (npr. tvornica protiv ekološke udruge) može platiti politički utjecaj (lobiste) a tko ne može.
Mate Granić, prvi predsjednik Hrvatskog društva lobista, izjavio je svojevremeno, da su ”bez ozbiljnih konzultantskih i lobističkih tvrtki upitna ozbiljna strana ulaganja u Hrvatsku”. Ponovimo još jednom Šternovu izjavu ”lobiranje je časna profesija, a ja ću kao lobist raditi na nekim ugovorima”.
Što ove izjave imaju zajedničko?
Za početak, ja iz njih ne čitam da bi se hrvatski lobisti angažirali u zakonodavnoj sferi vlasti, nego da bi se više orijentirali na izvršnu vlast (Vladu, gradove, javna poduzeća) odnosno na političku moć koja utječe na sklapanje poslova. Drugim riječima, strana firma će primjerice unajmiti nekog ministra u Vladi ili člana njegove uže ili šire obitelji, Čačića, Šterna, Bandića, Ostojića ili nekog petog lobistu kako bi „radeći na nekim ugovorima“ nekad odnosno do jučer kod Ive Sanadera, Jadranke Kosor ili Milana Bandića, Zorana Milanovića, Vesne Pusić, Davora Bernardića, danas kod Tihomira Oreškovića, Tomislava Karamarka, Bože Petrova ili nekog trećeg pogurali ”ozbiljna strana ulaganja” ili će domaće firme angažirati nekog sedmog lobistu koji će raditi na novim ugovorima o krajoobraznom uređenju, stjecanju upravljačkih prava, prodaji prirodnih resursa ili privatizaciji preostalog obiteljskog srebra. Nevjerojatno časno i nadasve u interesu ove zemlje i njenih građana.
Hrvatska nema propise o lobiranju,a kazneno zakonodavstvo poznaje i definira pojam korupcije i /ili mita.
Bit će interesantno pratiti koliko će naših vrlih lobista završiti u tamnici. Hoće li naši propisi o lobiranju legalizirati radnje i postupanja koje danas smatramo kao korupciju i /ili mito??
Nemojte me krivo shvatit,međutim, smeta me da se domaći „lobisti” ni ne trude sakriti namjeru da budu posrednici između privatnih firmi i Vlade odnosno izvršne vlasti umjesto da barem hine interes za temelj lobističkog posla u svijetu – utjecaj na zakonodavno tijelo. U nekim državama bi se takva aktivnost odmah označila kao korupcija, jer privatne firme ne bi smjele utjecati na Vladu, grad Zagreb i javna poduzeća kako bi dobile poslove nego bi trebale utjecati na zakonodavca koji bi zakonskom regulativom stvorio uvjete rada koji odgovaraju toj firmi, ali isto tako i drugim firmama na tržištu koje se bave istom djelatnošću.
I na kraju, sjetih se one proročke izreke,koja se pripisuje Bruni Bušiću, iako poznavatelji i prijatelji tvrde da nije Bušićeva, koja kaže: „No kad se oslobodimo srpskog ropstva i stvorimo državu,vidjet ćete kako tek naši kradu. Svak nas je stoljećima krao i potkradao,a najteže će i najgore biti kad nas naši budu krali te prodavali svjetskim jebivjetrima i makro lopovima. Navalit će na nas kao velike ptice grabljivice. Tad će biti najveće i nerješivo pitanje-kako nas tada spasit od nas samih?!“
Upravo zbog ovoga sam, prije neki dan, na pitanje jednog našeg sugrađanina – što je lobiranje- odgovorio: ”lobiranje je najkraće rečeno legalizirana korupcija i /ili mito”.
Foto: Ilustracija
bpz.ba
