Vojo sa bandom samo kreni, al’ znaj Hrvati su: Za Dom spremni!
– Dide, dide, ma nećeš virovat šta je bilo, trči Marica gotovo plačući didu.
– Ma šta je bilo, zlato didovo, ljubi je did u čelo.
– Ma Haag nam spremi’ novu ujdurmu, oslobodi’ Šešelja dide moj, ma možeš li ti to zamislit’, pa to je nepravda do neba, jada se Marica.
– Ajde dite moje, ne bud’ luda, čem’ se čudiš, zar od mizerije lakrdijaške pravdu očekuješ i zato se sekiraš, srce didovo! Ma i neka je, tako i triba, zamisli se did nad pobjeglom mišlju koja mu pade na pamet da utješi Maricu.
– Ma kako to dide misliš, dobro da oslobode velikosrpskog zločinca, a naše časne generale, na pravdi Boga, osudiše na tolike robije!?
– Ma, srce moje, ovim su si lakrdijaši osvitlali precrni obraz. Eno je li ih ono i ćosavi vojvoda, ne jednom, sučelice nazva belosvetskim ološem na nazovi suđenju kaikature od suda!?
– Je, Dide, spremno će Marica!
– Jesu li oni sada ovakvom presudom to i potvrdili!?
– Jesu Dide, uzvraća spremno opet Marica!
– Uostalom šta se moglo i očikivat od onako traljave optužnice na koju nitko ni a nije prozboria i reka onda kad je tribalo: Car je gol!
Je li se vidilo i po bidnoj prisudi vukovarskoj zločinaškoj trojci tko su i što su, pa više bi dobili da su misto Čačića bili u onoj prometnoj nesrići u Mađarskoj!
A što od takvog sudišta je moga tko što pravedno očikivat’ kad nije optužen ni zločinački vrh agresorske JNA, ni Kadijević ni Adžić, dite moje drago.
Dakle, ovakvom lakrdijom su samo potvrdili i zadnjem ‘rvatskom slipcu da je to obično politikantsko sudište napravljeno od bilosvitskih moćnika da sanira velikosrpski poraz i utvrdi od zločinaca okupirano te izjednači krivnju i oslabi i umanji hrvatske pozicije za oživotvorenje svoje slobode na tlu svoje ‘rvatske domovine!
Pa oni ga oslobađaju da sutra preuzme vlast u Srbiji i da oživi sustali velikosrpski ekspanzionizam i smijeni svoje odbjegle sinove Vučića i Nikolića koji su malko revidirali, glume kulturne četnike, k’o i ono krme koje iz blata poručuje da je čistoća pola zdravlja!
Jer ne zaboravi, dite drago, nisu oni zaustavili rat nametnutim nepravednim Daytonskim sporazumom radi mira i pravde nego radi toga da sutra imaju novi fitilj za nove sukobe radi svojih izopačenih interesa e da bi mogli provesti u dilo sotonski plan preuzimanja cile globalizacijske, đava je lipi odnija, vlasti na ovoj kugli zemaljskoj.
– Bravo dide, pridruži se za stolom u ‘ladovini starog hrasta i dragovoljac Jure.
Moram priznati da sam se i sam začudio kad sam čuo najnoviju haašku lakrdijašku presudu. Mislim sam, netko se neslano šali pred prvi travanj i ostao sam prvo kosterniran, a onda sam i sam počea tako razmišljat’.
Jer i sam sam govoria još u jeku rata, nezadovoljan nikim Franjinim potezima ka’ pravaš i hosovac, da možemo samo Srbima i Miloševiću zahvaliti što imamo hrvatsku državu! ‘Oću reć da nije velikosrpske politike mi bismo pored naših elita ostali i dalje u ovakvoj ili onakvoj Jugoslaviji, a upravo nas je Sloba ujedinia i dao za pravo pravaštvu da se moramo svi boriti za slobodu u svojoj nezavisnoj Hrvatskoj protiv svake Jugoslavije. Dakle i danas, opet nas, zbog krive politke naše klateži, samo Srbi mogu spasiti, podiže glas dragovoljac Jure.
Naša Bosna i Hercegovina kao neraskidivi dio hrvatske domovine je zločinačkim Daytonom ostala izvan hrvatske države i još k tomu je na pola teritorija utemeljena tzv. Republika Srpska ka’ uistinu zločinačka tvorevina s koje je što protirano, što pobijeno sve hrvatsko, a na što naši vlastodršci zatvaraju oči i još podržavaju taj povampireni velikosrpski režim dodvoravajući se velikosrpslim opančarima i spadalima!
A ovako, ovom sudskom ujdurmom, očito je da bilosvitski ološ pomaže Srbiju u rehabilitaciji četništva i njegovom jačanju pušući u jidra novog velikosrpskog osvajanja hrvatskih zemalja!
Pored naše spomenute klateži mi nikako da stvarno oživimo i osovimo na zdrave noge našu Hrvatsku premreženu svakovrsnim udbaškim okotom u svim porama vlasti i javnog života! Hrvatska nam naša pod njima umire na svaki način i u svakom pogledu pa i doslovno, a ovako će ih vojvoda Vojo, sime mu se zatrlo, ratničkim plesom razotkriti i pomoći nam ih poslati natrag u mišje i zmijske rupe iz kojih izmigoše kad smo pobijedili srpskog agresora e da bi istinski Hrvati preuzeli uzde vlasti i poveli hrvatski narod u obranu od sutra nove velikosrpske najezde.
– Tako je Jure moj, tapše did Juru!
Dico moja, bez krvi nima slobode, nitko rat ne priziva s naše strane, ali se moramo obraniti od pomanitalog četništva, jer oni se drže one ko nas bre zavadi samo kad nas ne uspiju zaklati!
Pa stoga moramo uvik i biti Za Dom spremni i biti svisni zašto je naša, kako kažeš Jure, klatež protiv toga pozdrava, jer su peta kolona jugoslavenstva i znaju da je to ustaška likarija, ljuta trava na ljutu ranu, podcrtava Did.
– A hoćete reći, već se oraspoložila Marica Didovim i Jurinim kazivanjem, da iako nam četništvo radi svima o glavi ka’ i sotona protiv Boga, da znamo da je Božija zadnja pa da onda i mi ka’ pravednici koji se bore za slobodu sigurno pobiđujemo i to nam je prilika da oslobodimo svoje i ujedinimo sve hrvatsko pod jednom slobodnom i nezavisnom državom Hrvatskom na tlu nam napaćene Domovine i tako rišimo konačno hrvatsko pitanje i prikinemo stoljetnu agoniju napaćenog naroda!
To nam je prilika da raščistimo pojmove, da razotkrijemo, hijenske jugoslovene, komuniste, partizaniju koja nas terorizira i drži u pokornosti zlotvornim antifašizmom!
A kad stvari uzmognemo nazvati pravim imenom onda smo si osvijetlili put kojim idemo i jasno vidimo zamke đavolske i sluge njegove što nam o glavi naroda i države rade, slavodobitno će Marica.
– Tako je dite moje, bez jasnih riči, i bez borbe nema slobode i jedino mi je ža’ što ćemo tako opet morati krv narodnu liti, ali nema nam druge, jer ka’ što rekoh, slobode nema bez krvi i na borbu smo prisiljeni od te velikosrpske aveti koja nam oduvik radi o glavi!
Ali, ne bojmo se, ta pisano je: Veseli se, tužna mati, padoše ti vrli sini, k’o junaci, k’o Hrvati, ljaše krvcu domovini!
Da, dico moja, zmija četnička ne će stati dok joj ne satremo glavu velikosrpsku, zamisli se did zagrlivši svoje unuče još čvršće.
– Samo neka krenu, nek se usudi banda četnička, čekat će ih novo Lijevče polje, pridruži se Didovoj družbi i mali Luka.
Samo dide, triba znati, mi smo opet od naših Juda razoružani, vojska nam je okljaštrena na minimum, vojni rok ukinut, a kroz sve pore javnog života se branitelji omalovažavaju i progone, toliki si branitelji nakon svega nož u srce rinuše, ratnici nam čame u zatvorima pa čak i Srbija sudi našim bojovnicima koje onda mi zatvaramo, jadni ti smo i čiji smo što bi niki rekli, sad će rezignirano Luka.
– Je srce didovo, dobro veliš, triba biti spreman k’o onda HOS na Lijevče polju kada je do temelja sasika četništvo, ali triba i znat čim raspolažemo i ispravno sagledavajući situaciju u kojoj se nalazimo i s obzirom na stanje koje si navea odrediti prioritete dilovanja da uzmognemo pobidu sigurnom učiniti, skida did kapu s glave.
Da, ološ nam je naš vojsku rasturia i triba hitno stanje iz koriena prominit i sigurnosnu razinu stubokom popravit, vojni rok ponovno uvest, vojsku naoružat i imati oružje za sve u slučaju nove najezde velikosrpstva.
I da, maše prstom did, u vojsku uvest, prije svega, Poglavnikov pozdrav Za Dom spremni ka’ pravu likariju za uzlet iz oronulosti viteške nam hrvatske vojske!
Nu, ovaj put ćemo što se tiče oružja ipak lakše, jer ipak je Država tu i vojska, kakva takva s obzirom na naoružanje, srca viteškog ka’ i uvik, a nadam se i da skladišta nisu ispražnjena od naše klateži ka’ onda od crnog Račana, gužva did kapu.
– Da dide, čekat će nas to kad-tad, sigurno je i nije mi mene ža’, jer bia sam dragovoljac i 91. i bit ću i sada kad kucne čas, samo mi ža’ netjaka mojih, što će oni morat ginuti jer nismo zbog naših podlih mudonja ostvarili cilj onda kad smo bili prid Banja Lukom, kad smo mogli i srušti tu zločinačku crnu republiku srpsku i ostvarit hrvatsku državu na tlu cile nam Domovine, ustaje Jure!
Tada nam je vodstvo zakazalo nesvisno povisnog momenta, ka i ono 1918. godine, za ostvarenje vikovnog sna cilog naroda, a to je nezavisna država Hrvatska na cilokupnom povisnom i narodnom području ka’ jedino nam jamstvo i sigurni uvjet oživotvorena sreće, blagostanja i slobode cilog hrvatskog naroda!
Da, to tada nismo ostvarili, jer su se niki bojali te strašne Međunarodne zajednice i u malodušnosti nisu virovali u snagu zajedništva i volje hrvatskog naroda.
Pokleknuli su tada i zbog toga našu dicu i unuke očekuje, kad-tad, nastavak boja tamo di smo mi onda stali ’95. godine! S tim da smo se od onda još više raselili, toliki život izgubili, toliki branitelji sami sebi prisudili ne mogavši više gledati što nam klatež jugoslovenska od države i naroda radi, kako sve uništava u miru što krvlju izborišmo!
Da dide moj uvik se vraćam na onu moju ratnu: Sa vojskom sa svih linija u Zagreb da rišimo sve gori pa onda možemo sa pravom narodnom vlašću i do Bugarske ako triba, jer džaba nam je na prvoj crti krv liti ako glava u narod vire nima i glavinja odmičući nas od konačnog cilja!
Sa svakim neprijateljom ćemo mi izaći na kraj ako se oslobodimo Juda u našim redovima i sa naukom Oca Domovine prožmemo cili život svoj, a kroz vene nam poteče Poglavnikova ljuta trava!
Rišimo se malodušnosti i zaostale jugokomunističke kukavelji koja nam razara jastvo narodno i razvijajmo nacionalnu svist i uz Božiju pomoć tko nam što može, diže se Jure k’o da traži di mu je puška!
– Tako je strikane, domeće njegov miljenik mali Ivo silazeći u didov dvor.
Sitimo se samo kako nas je komunistička antihrvatska gamad sve ove godine zatupljivala rastakajući i narod i državu. Sitimo se samo kako su samo dočekivali onu haašku babuskaru kojoj su se klanjali podanički i otvarali joj snishodljivo sve državne tajne da bi okljaštrili hrvatsku slavu koju nam ratnici namakoše u Obrambenom ratu.
Ratnike nam hvataše poput najzadnjih kriminalaca i nabacujući se na njih i na svu našu borbu i pobjede sotonskim potvorama iz arsenala najcrnjeg komunizma.
Da, Jude tada carevaše i pogrde nam pridike držaše na svim vlastodržačkim pojilima.
A dok su naši izrodi tako cvićem posipali vražije stope babuskare Carle, nabacujući se blatom na sve branitelje i poklane naše pod četničkim nožem, ocrnjujući ih pred haaškim izokrenutim sudištem, dotle su Srbi najavljivali njen posjet sa dolazi nam ni baba ni deda!
A u tom stilu ih i ćosavi vojvoda nastavio zajebavati, oprosti mi na riči Dide, do bola, a oni se kao ljutili i kao tražili kako da mu doskoče (da se naivni Hrvati ne dosjete), ukazujući i tako onima koji nisu slipi kod zdravih očiju da su na istoj velikosrpskoj strani!
I kad su ga odlučili pustiti na slobodu, jer su postigli konačni cilj: razvodnili su srpske zločine koji vapiju do neba, ocrnili su žrtve velikosrpske agresije, nema kažnjavanja agresora, nema odštete žrtvama, zločinačke tvorevine najavljuju referendume i pripojenje Srbiji; tada poturaju vist o nezličivoj bolesti i puštaju ga do ove konačne prisude na novi zadatak u Srbiji da nastavi tamo di je stao prije Memoranduma 2, jer je očito došlo vrime za mišanje novih europskih karata.
I eto sad su varalice te karte potpuno razotkrili kad su crno pretvorili u bilo, a bilo u crno!
Tko još viruje lakrdijaškom sudu, tko još ima obraza pričati o pravdi u Haagu, tko li ozbiljno shvaćati međunarodne hohštaplere koji za masne pare provode politiku međunarodne bestidnice pod krinkom Božice pravde!?
A tko, doli naša kukavelj koja kuka i maže, good, good, roneći krokodilske suze nad propustom časnog suda, lupi šakom po stolu ljutito mali Ivo.
– O tako je oko didovo, grli did malog Ivu.
Ma kad je zdravog odgoja, bistre mladosti, srca junačkog i Božije mudrosti ničeg se ne bojimo, poskakuje did.
– E kad ćemo imati vlast tak’u, bistru ka izvor vodu, rano moja ljuta, domeće baba didu, stavljajući vruć kruv ispod peke na stol.
Ajde dide, dosta je bilo, sidajte sad će i janjetina, digla sam sač, liji juhu, dosta je vražijeg Šešelja, eno je i prisidnica rekla da će ga stići pravda, a i oni ministar unutrašnjih mu je zabrania ulaz u našu ‘Rvatsku, zaključuje raspravu baba.
– Ma baba moja, prozirne su te zabrane vajnog mostovca Orepića koji Šešelju, kako kaza, radi zaštite poretka, zabranjuje ulaz u Hrvatsku misto da ga hapsi i privede ruci pravde čim stigne ako smije, jer protiv njega je valjda na snazi još ona optužnica od 2002. il koje druge godine! A i opet, zna li vrli ministar da je crni kukavni vojvoda i od našeg suda osuđen na četiri, pet godina zatvora još tamo ’92. godine il on bolje zna za petkolonaško aboliranje od ’98. godine, a ne haje kao ni DORH-a da vrši svoju istinsku ministarsku dužnost, uskoči s odgovorom mali Luka.
– Tako je Luka moj i de baba, neda se i Did, samo da završim šta sam tija za kraj reć ćosavcu velikosrpskom.
– A reci, brate mili, nek se čuje priko cile Kamešnice, veselo će baba stavljajući juhu unučadi u tanjure.
– E ‘vako ja kažem, ustaje did prije molitve za ručkom:
Vojislave, crni vojvodo, čuj dobro šta ću ti reć, samo kreni sa bratijom znanom starim velikosrpskim putem na što te svituje i poznati ti belosvetski ološ, jer to ti je put propasti! Dobro znaj da su Hrvati uvik Za Dom spremni i da će braniti hrabro ka’ i uvik svoje ognjišće dok konačno ne satru velikosrpsku zmiju otrovnicu.
Zato, Vojo, jadni vojvodo, samo naprid, kreni kukavna bratijo, puška je zapeta!
Bez vaše velikosrpske megalomanije, a pored naše prevladavajuće klateži, mi bismo još bili u Jugoslaviji, a sad je vrime došlo za uskrs Beogradskog pašaluka i nezavisne države Hrvatske pa zato krenite opet u nove poraze i samo nemoj da vam nije nitko reka’ kad poslin opet velika bežanija bude.
Vrime je, dakle, za konačni velikosrpski poraz koji će omogućiti i srpsku katarzu da bi svi na ovom kutku kugle zemaljske konačno mogli živiti u slobodi i miru ka’ dobri susidi u svojim vlastitim državama!
Daj nam Bože Hrvatskoj što manje žrtava u tom svetom boju i sačuvaj nam dicu našu ‘rvatsku od sve pogibelji đavlije, side did nazdravljajući svojim sokolićima iz stare bukare.
– E tako je Dide, iz tvoji’ usta u Božije uši, odzdravi cila družba za stolom!
– Tako je i ja velim, a sad se krsti i liji juhu, sida i baba umorno otpuhujući dok ladovina Starog hrasta zakrili Didov dvor.
Did Vidurina
Ispod Starog hrasta na Nedilju Božijeg Milosrđa, lita Gospodnjeg 2016.
Zapisao: ing. Ante Matić od Livna ” Bistro momče bistro rezonuje” bpz.ba
