PRISIDNIČE CRVENI, ZLODUH SRBOKOMUNIZMA ĆE CAREVATI HRVATSKOM DOK HOS NE USTANE, PA TI SAD VIDI!
– Šta je to sve reka’, ona crvena protuha, dite moje, uznemireno će did Marici dok sluša, nevirujući, što mu priča mali Luka o izjavi Milanovića o HOS-u u Jasenovcu.
– Ma svašta je izbljuva, ne mogu drukčije reć dide, k’o da je u njega uša sam nečastivi u liku kakvog crvenog Sime Šolaje i Save Kovačevića zajedno.
Ma dide moj, ne može pošteno čeljade sve popamtit’ što je čulo i onda kad čitaš novine, svaki na svoju ruku piše, zavisno kakve im uši imaju novinari, crvene ili rogate, pa evo nakon svega, što izgleda pročistiše crveni kmeri, na stranicama crvenog nam prisidnika piše na jedan način, što kopira većina, a onda opet čini mi se da sam ga čula da drukčije govori, pa onda na nekim portalima i snimkama nađeš i nešto novo iz čega proizlazi da je dosta toga sada izrezano, izbrisano i prikrojeno da se ne vidi cilovito njegovo lupetanje, ali je bit tu da je za spomen ploču poginulim, ubijenim HOS-ovcima rekao da je triba uklonit, bacit negdi, moj dide, žalosno će mala Marica.
– A je pogrda, crvena, što je je, guba ona partizanska, s gnušanjem će did skidajući kapu s glave. K’o da mu je komesar Vicko Krstulović ćaća, il’ mu koji drugi đava crveni na uvo šapće šta će govoriti i radit’, vrti did sve glavom. E mlatimudane jedan pokvareni, na mrtve bi pljuva, njih gazija sram te i stid bilo, k’o da su oni suhe vlati trave koje bi se dezertera nikog’ bojale a ka’ hrabri vitezovi za života su i goloruki otvoreno u smrt jurišali, jadu jedan pokvareni, baci did grubo kapu na pod.
– Dide, dide, smiruje mala Marica dida svoga, evo sad sam gledala jedan video snimak što sam našla, iako je i taj prikrajan, pa evo što sam na papir zabiližila, od riči do riči, bez ispravljanja klošarskog mu ričnika prirođenog. Naime, nika, ne vidim koja, očito je yugo novinarka, crvenog im pridsidnika k’o pauna u izdanju blento a la Beljak, pita:
– Ono što su zamjerili antifašisti i Ognjen Kraus je upravo postavljanje HOS-ove ploče u Jasenovcu. Ona je znamo, preseljena u Novsku, ali to je i dalje nepromijenjeno. Onda on nešto brljavi da su došli, došli su, i on se osobno zauzeo da se to na jedan normalan način odradi, pa ona opet ponavlja.
– Mislite li da tu ploču koja je sada u Novskoj, da je to dovoljno i pravo rješenje.
A on će, k’o niki cigo, šibicar, osvrćući se oko sebe i pribirući skrivene kuglice među prstima: „Pa ne znam, to treba maknuti, baciti negdje. To nije, to nema veze sa Domovinskim ratom. Kao što znamo predsjednik Tuđman je samo vrebao trenutak kada da paravojne formacije pripoji pod svaku cijenu hrvatskoj vojsci i to je, to je uspjelo, odmah ’92. godine, a oni koji se borio za Hrvatsku i misli da se borio ’91. godine pod Za dom spremni, nije se on borio za hrvatsku državu, odnosno nije se borio samo za hrvatsku državu nego i za restauraciju države iz ’41. godine, to je potpuno jasno“.
– Pa onda, niki po portalima navode da je reka’: „Republika Hrvatske je priznata u siječnju 1992., tada je počela ta serija priznanja. Mi smo i u socijalzimu imali najveći broj državnih atributa. Nadam se da će neke stalno iritantno prisutne teme nakon pandemije splasnuti. I da ćemo ih na ljude koji ih budu potencirali gledati s podsmijehom, a ne s prijezirom”.
A kad sam to tražila u snimcima nisam mogla naći nego samo ovo: „Naša država je još ’91. godine bila država, dakle, imala je svoju, de facto, vojsku, zbor narodne garde, policiju, sva državna tijela. Mi smo i u socijalizmu imali najveći broj državnih atributa. Dakle pored takve države u ratu stvarati paravojsku… Tu postoji neki drugi plan…“
– Ma jasno je Marice, nemoj više tražiti, nek’ ga đava konunistički nosi, ne mogu bandita, pogan crvenu, više slušati, srce će me izdat’, još se više uznemiri did.
– Ma dide znam da je teško i pojmiti da netko od Hrvata to danas može izreći, po kostima časnih junaka tako mučki pljuvati, a kamo li to još i čuti od onoga koji se nalazi na čelu države, pa makar i jadne nam kakva je, ipak nosi sveto ime Hrvatska, ali hoću ti reći da je svašta nalupetao ovaj crveni komad budaletine da sada nemaš crno na bilo što je sve u nizu izreka kad je dosta toga izrezano i izbrisano i nanovo montirano, a u izvještajima je očito više dilova spojeno u jedno na način da se navodi što je, valjda, htio reći, a ne doslovno šta je u nizu izreka’, da im kmer eto ispadne malo pismen i ka’ pametan, pojašnjava mala Marica.
– Virujem ti Marice moja, crveni kopun opet otkriva pravo lice i ćud pa, dobro si primitila, k’o pravi šibicar bez trunke morala i poštenja, očito dobro instruiran da sad opet započne rovarit’ nam po bolnim ranama, to nabacuje bez reda i smisla i utemeljenosti, jer zna da istina i činjenice nisu bitni kad su sve poluge vlasti u njihovim rukama, ali crvendać bi triba znat da im se to može i obit’ o ludu im glavu antihrvatsku, ako HOS ustane k’o ono ’91. godine, jadna li mu nana, diže did kažiprst, carstvo zloduha srbokomunističkog nestat će mu u dimu i pepelu, užgano za vike vikova! Nek’ se strpi, Hrvat je za tešku nevolju stvoren i samo onda pokazuje svoju pravu snagu i vridnost, ja mu kažem bez velike priče!
– Da dide, još je reka, zapravo hvalija i premijera mu Plenkovića da je prošle godine posla u osobno ime vinac i izaslanstvo na obilježavanje kukavne im Bitke na Sutjesci, stratištu, kako kaza, „najviše poginulih Hrvata, ubijenih ustvari“, te se onda okomi’ i na njemačke pase, ubojice, jadan on ne bio zadojen partizanskim filmovima k’o kakav skojevski tukac bez pameti i zrna soli u glavi što pokazuje samo koji je njegov intelektualni domet, s podsmihom će mala Marica.
– Sinko moj to je srž što nam hoće crvena bitanga reći da spomen na naše HOS-ovce koji daše krvcu Domovini triba ukloniti, baciti nigdi, kako pas kaza, a veličati one koji poklaše hrvatski narod kako u ratu protiv Nezavisne Države Hrvatske tako još i mnogostruko više posli’ njenog pada uspostavljajući klaonicu Jugoslaviju, jer bili su hrabri samo prid golorukim narodom i razoružanom vojskom, i istovremeno se praviti slijepima na puste spomenike velikosrbima koji poklaše ovaj naraštaj dok smo bili goloruki prid JNA agresorom.
Hoće beštija zatrti sam spomen na njih i tako ubiti i ideju koja ih je vodila ka’ šta su u stotinama jama, škrapa i rovova ubili i njihove očeve i didove koji se za isti cilj prije njih boriše i hrabro padoše, e da bi komunistička, ova jugoslovenska banda i dalje mogla poslin Domovinskog rata ostati nam na grbači ka’ i svo vrime titine klaonice Jugoslavije, a da komu ne bi palo na pamet od još kojih nepokorenih mislećih Hrvata da bi se mogli uistinu osloboditi i biti svoji na svome u slobodnoj, nezavisnoj i cilovitoj nam državi Hrvatskoj, vrti did glavom.
– Tako je dide, crveni zloduh kazuje ono čim je u kući zadojen, a to je mržnja na sve iole hrvatsko! Sve što izere miriši na jasno i iskreno, iskonsko hrvatstvo, koje hoće slobodu rodu svomu na svom svetom hrvatskom, krvlju natopljenom, pradidovskom tlu za njih je zlo, zločin, k’o što je i za Sotonu zlo anđeo Božiji i svaka nevina i neiskvarena ljubavlju prožeta ljudska duša, pridruži se didu pod rascvalom suncem okupanom trišnjom i dragovoljac Jure noseći na ramenima svoga netjaka Ivu.
– Jašta moj Jure, zlo je to koje se prinosi s kolina na kolino i od ’18 i od ’45. godine uzgaja na jaslima antihrvatske vlasti, potvrđuje zamišljeno did. Da jedino u ratu, u nevolji velikoj, u kojem smo ginuli za slobodu bijasmo slobodni, al’ slobode se nenauživasmo od crvene gamadi koju nismo uklonili s jasala vlasti i uhljebnišštva nego nam ih ostaviše na grbači, zarad naše naivnosti, stare hrvatske boljke da svakom’ virujemo i u svakom dobro vidimo pa tako i u onima koji nas klaše, državu srušiše i u tamnici do ’90. držaše.
– Ja dide, a mi umisto da na čelo iznjedrimo one koji se čitava života za Hrvatsku boriše mi dopustismo komunistima, ovim il’ onim, da nam povist tumače, stremljenja naša određuju, a još im se krv s ruku od 1945. nije isprala i onda, naravski, zaplotnjački nam odrediše nove stare okove pod imenom Hrvatskim u kojima ćemo trpiti ovo što danas trpimo, stiska šake dragovoljac, HOS-ovac, Jure.
I evo nam sad dide, to rodi takvim plodom kada mi partizanskog generala za vođu „prihvatismo“, pokusašmo poparu smišljenu u poganoj UDBA-škoj kuhinji, jer ne vjerovasmo use i u svoje kljuse hrvatsko!
Stara boljka koja nam uvik radi o glavi, naš će nas, koji se bori za istinu i slobodu na načelima nam iskonske istine i pravde, dovesti u opasnost, a ne će onaj koji nam oduvik za Judine škude radi o glavi izvrćući istinu kako vitar puše i eto, čim nam kaže da odsad ne će, mi ga primamo ne samo u svoje redove, ne na začelje da se dokaže, već drito na čelo! Pa tako prihvatismo i da nas vodi titin general, iako od Savla Pavao nikad ne postade, pravdajući nam cilo vrime idole svoje i pogrome iz mladosti!
Da, onda slijedom prihvatismo, glupo i naivno, da nam Vladu vodi zatornik hrvatske mladosti, trovač svetog nam nadbiskupa i kardinala Stepinca, a obavještajne službe nam ustrojava zaminik Petra Gračanina s kojim ratujemo, dok nam isti ubijaše istinske hrvatske sinove, Paradžika, Barešića, Pavlovića, Kraljevića, te u isti koš stavljaše i HOS i KOS, HSP i SDS!
Žalosti li, mi to pravdamo, a kad koji kremen Hrvat kaže naprid, sa istinom i čašću u boj za slobodu cile nam Domovine, onda je taj megaloman, ekstremista, fašista, udbaš, neznalica, „kuda vodi marš na Drinu“ i sve u tom stilu komunjarskom, udbaškom, pa evo sad kusamo kašu tako skuhanu! Dobar nam tek!
A koliko li sam samo puta, Bože moj, glas i živce gubio, objašnjavajući, govoreći, pitajući sve uzaludno, i dok meci fijukaše iznad glave, kako nas može vodit’ onaj koji se divi i pravda krvoloka Titu, umanjuje žrtve Bleiburga, ne zna za genocid nad Hrvatskim narodom, siluje nas ZAVNOH-om, diveć’ se i komunjari Račanu kojeg hvali i žali što nije „naš“ pa mu zato, je li, i ostavi partiju na životu, uz bogatu im opljačkanu dotu, a istovremeno HSP uništi, da nam i danas ista može raditi o glavi sa novim crvenim nakazama koje će javno žaliti što ono krvolok Tito nije dobro i temeljito odradio krvavi posa’ već nas pokla samo tolišno, samo priko pola milijuna!
I ako ovo sve spomeneš dok se svi čudom čude što nas snađe s ovim komunistima i jugoslovenima, a istovremeno se kunući u Franju i njegovu titinu kiflu, raju za upravo za taj jugoskomunistički korov, onda si, kako onda tako i danas, samo neznalački ekstremista, dodrinaš, i što sve ne za svaku UDBA-šku protuhu ove nenanordne, izdajničke vlasti!
A Kraljevića i osmoricu HOS-ovaca iz zaside ko pse pobiše, ka’ i Paradžika na pravdi Boga usrid Zagreba, zarad svoje guzice komunističke, škrguće žalobno HOS-ovac Jure!
Ubiše iz potaje i Ludviga Pavlovića viteza našeg’ čim iziđe iz titinih kazamata nakon tolike robije zato što je hrabro ‘otio dignuti ustanak protiv titine klaonice ka’ i ono ’72., pa onda tako i junaka Barešića poslaše umisto za najmanje generala u smišnu seosku patrolu da ga sleđa udbaši ubiju i tako riše problem za bandu udbašku koja je odredila čija je vlast i kakva će biti, a tu za istinske Hrvate, koji su neizostavno za cilovitu državu Hrvatsku i cilovitu slobodu naroda Hrvata, bez ikakvih ustupaka, mista nema, jer jugoslovenima ne smi ni dlaka pasti s glave, titoizam u socijalističkoj titinoj Hrvatskoj ne smi biti poražen, nego potvrđen i „demokratskim promjenama“, a ako se pritom mora i zapucati, Bože moj, može ta ne će oni ginuti, oni će nas voditi, crven je u licu dragovoljac Jure od pustog bisa i muke pravedničke!
– Razumim te Jure moj, sve te razumim, da se i sam pitam, uza sve vitezove i svece naše, hrabre i požrtvovne koji krvcu Domu i rodu uvik ljaše, pa jesmo li prokleti da nas ovakva kob razdora i izdaje stalno prati, upire did žalosno pogled u nebo. A Jure moj i sam Starčević ukaza da smo toliko stolića varani i trveni da je neizbižno da su nam poslin tolikih nedaća i pogroma, borbi za opstanak, goli život, osvajači i zatornici u srce otrov zametnuli pa groz generacije i generacije u bratu samo zlo vidimo, a stranca i izdajnika za vladara bez pogovora prihvaćamo, zabrinuto će did.
– Da dide, uskoči didu u rič mali Luka, Starčević tako reče: „Narod hrvatski, toliko vjekova varan i trven, izgubio je vjeru u sve one koji jesu ili se drže nad njim. Siromaštvo i progonstvo zasadiše u srce naroda zloću, po kojoj se jedni vesele nad nesrećom drugih, ili barem ne mare za nevolju drugih. To se zlo ne da drugačije iskorijeniti nego učeći riječju i primjerima, da se sreća i nesreća jednog sina domovine od dana do dana pruža i na sve ostale, i zato da svako domaće zlo, ticalo se ono neposredno koga mu drago, svatko ima smatrati za svoje osobno zlo“.
– Da dite moje baš tako, ka’ šta kaza naš Otac Domovine, iskorinit ćemo to zlo učeći ričju i primjerima, ali i svitlim oružjem i junačkom desnicom, ljubi did u kosu svoga ljubimca. Nu ne triba s uma smetnut ni onu: „Lakše je nikoga privarit nego ga uvirit da je privaren“.
Zlo je duboko ukorinjeno međ’ nama i stalno je k’o korov potpomagano od neprijatelja naših i teško se tu vraga oslobodit i poštenom i ispravnom na čelo izvinut pored svake kukavelji koja je za Judine škude spremna sve sveto nam prodati i narod izdat. Moj Jure, vidiš i sam da su oni svagdi, ka’ sotonin dim koji prožima ne samo državu nego i Crkvu, vidiš šta nam rade, pa ni u crikvu ne možemo i to uz blagoslov pastira naših, tako da se, kako i sam kaza, samo use i u svoje kljuse uzdati možemo, širi ruke did zakriljujući janjce svoje, Maricu, Luku i Ivu, koji ga ushićeno slušahu.
Borba nam je suđena i ne smimo je izbigavat’, neg’ se hrabro aždaji crvenoj suprotstavit, birajući i misto i vrime di ćemo joj glavu satrti, štiteći ove najmanje i nemoćne, a uzdajući se u Boga Svemogućega da nas ne će zaboraviti i naše molitve i vapaje neuslišit’.
– E moj dide iz nas prigovara iskonski vapaj i očaj Hrvata nad nipravdom i zlom koje nam se stalno nanosi držeć nas se u ropstvu laži i potvora đavlijih na pravdi Boga Velikoga, a da nas kogod čuje od ovih komunjarskih podrepina reka’ bi kako smo zli i kako samo psujemo i blatimo našu vlast i pobidnički im antifašizam koji je ka’ dobro, a ustaštvo im, zlo kako nam rekoše dični prisidnici crveni, Milanović i Plenković, pridodaje s podsmihom baba dok misi tisto za pitu.
Al’ niste čuli, nastavlja baba videć’ da se did na babine riči razjidi, kako je kukavelj prozivala i zgražala se ono na don Josipa kada je ono u bisu pravedničkom prid crikvom Božjom zaziva kaznu na milicajce koji nedadoše narodu na svetu misu, il’ kad je onu Živadinku i orjunaške joj sudrugove, koji napadoše na svetost misnog slavlja, posla da idu k vragu kad ne će Bogu.
– Znam baba moja, primiri se did nakon babinog žalca da će nitko čut’ samo njihovo beštimanje, to je stara taktika slugu sotone da pilu okrenu naopako pa k’o i zadnji pokvareni tat viču drž’te lopova, baš k’o i oni kukavni milicajac šta časnoj starini, svećeniku don Josi, stražareći prid njegovom kućom Božijom uzvrati: „Bog je Ljubav“, umisto da se srami i poklopi ušima prid svojim antihrvatskim i antibožijim pripuzništvom i siti se one: Put u pakao je popločan dobrim namjerama, vrti glavom did.
– Dide, uskoči mali Luka, triba mu je don Josip reći: Je druže, Bog je Ljubav, dobro si reka’, samo što onda rastiruješ njegovo stado koje se evo okupi Njemu na slavu, oli misliš da je naš Bog i Bog nepravedni pa će zloga nagraditi!?
– Da zlato didovo, tako je, ali ne tribamo mi tim pogrdama ništa ni objašnjavat’, jer znaju oni dobro istinu, ali su sluge zla koje su nevine i kršćene duše oduvik na gri’ navodile i u zlo bacale baš k’o ono sotona iskušavajući Isusa u pustinji služeć’ se ričima iz Svetog Pisma, diže did kažiprst u vis.
– Ma dide, nadovezuje se i mali Ivan, triba mu je reć’ k’o i ono Isus kad zapriti Petru koji ga poče odvraćati kad ču navištaj muke i uskrsnuća: Nosi se od mene, sotono, jer ti nije na pameti što je Božje, nego što je ljudsko!
– Bravo srce didovo, baš u sridu, i Isusa bi oni tu optužili za beštimanje prema jadnom Petru, ljubi did unuka svoga, baš tako, ali srce moje, pismoznanci, farizeji, licemjeri ovoga doba će se snebivati nad našim ričima koje istinito ukazuju na ime i osobinu zla, a ne će nad zlom samim!
Pa će tako, k’o što nam i baba ukaza, baš k’o i don Jozu, i nas prozivati zbog jakih, eto, neprimirenih riči, kad mi Milanovića nazvasmo pogrdom, izrodom, crvenom pogani il’ kako drukčije, jer smatramo da to jasno označava bit i ime onoga tko ‘nake stvari izjavi o našim mrtvima, našim herojima koji padoše za svoj narod i svoj Dom hrvatski.
A ne smeta im to zlo koje on izreče prema njima, da im spomen triba ukloniti, i ne samo ukloniti, baciti nigdi, kaže, baš k’o da se o smeću radi, u stilu ludog Šešelja koji ono kaza za Hrvate „zatući ko kera pored tarabe“!
I sve to dok podržavaju njegove laži o NDH i Jasenovcu izašle iz srbokomunističke kuhinje, da bi tako na zatoru pravde i istine i hrvatskog naroda gradili temelje za Veliku Srbiju, na laži i mržnji na sve hrvatsko, vrti did ljuto glavom raširenih ruku.
Sve ima svoje ime i mi ne ćemo biti licemjeri nego stvari nazvati pravim imenom k’o što nas je vira naša i Bog naš naučio i nek’ se pogrde pokvarene ne kane naših riči kojima zlo prokazujemo nego zla kojim su zadojeni i koje šire oko sebe, potvrđuje opet ljutito did.
Nu, kad se već prid zlom pravdamo, ta to nam je u krvi, vrti did glavom, drug Milanović ono izreče, bolje reć izbljuva, k’o što ti kaza Marice, da će spomen ploču našim herojima koji padoše od srbske ruke ukloniti, baciti nigdi i mi bi to k’o biva sad tribali najobzirnije primiti, pače k’o izrodi pohvaliti, čak, a ne, primireno, jasno i glasno, bez dlake na jeziku, istinom prokazati i pravim imenom nazvati.
Da, to što izreče nisu riči čovika, nego bljuvotina sotonina, zlo koje iz usta izlazi, nazvano pravim imenom, rič koja ubija opet nakon što su umoreni na ‘nako grozomoran način, sa suzom će već u oku ražalošćeni did.
Evo, okriće se did prema babi, kad god ‘vako pričamo moramo o ranama našim i to prid dicom, jada se did, ali šta možemo moraju biti čvrsti od malena da ne dožive isto od novih krvoloka koji se vidimo na starim lažima goje i uzgajaju za nika nova klanja koja naminjuju i ovim malenima k’o što su mnogi njihovih godina onako krvavo pomoreni držeć’ se uplakani i pristravljeni za turobne majčine skute od krvavog im Bleiburga pa do daleke Đevđelije, još žalosnije će did.
Dakle, ona crvena pogan od prisidnika, bitanga crvena, bi uklonila i bacila spomen ploču i na stravičan način umorenom HOS-ovom ratniku Slavku Jageru, koji se iz Slovenije sa 25 godina, a koliko je imao drug Milanović kad je zbrisao, pridruži pod Za Dom spremni borbi protiv velikosrpske agresije i hrabro u mukama izdahnu tamo krajem studenog 1991. godine kad je u okruženju, nakon što je priteško ranjen, pao u ruke četnicima koji mu odvijačem oči iskopaše i kost do kosti polomiše te u izmrcvareno mu mučeničko tilo ispališe čak 76 izbrojanih zrna u nezamislivoj antihrvatskoj sotonskoj mržnji kojom su zadojeni u titinoj im satrapiji Jugoslaviji, kojom se iskeženo evo diči drug nam Milanović, gotovo će plačući potreseni did.
I sad, braćo moja, je li veća ta sotonska velikosrpska, jugoslovenska mržnja koja na stravičan način umori ovog hrvatskog heroja ili mržnja koja goni prisidnika, nesritne nam ovakve okljaštrene države Hrvatske pod imenom RH, da kaže da spomen ploču na tog heroja treba ukloniti i baciti nigdi, što je najogavnije pljuvanje po mrtvim kostima onih koji položiše život za Domovinu, pa što je to nego njegovo ponovno ubijanje i to sada šrafcigerom Vesne Pusić, koja prid koju godinu tako dade komunističko rišenje kad je rič „o ploči sa Za Dom spremni u centru Jasenovca“.
I sada bi mi tribali tepati dičnom nam prisidniku ka’ nekom mudracu, vođi koji brodi teškim bespućima vodeć’ nas na pravi put, praveć se ludima i slipima, pognuti kralježnicu da nas i dalje gaze, sakateći i nas i Hrvatsku, sve dalje i dalje, dok ne mognu više, kad je već ne bude, il’ bitangu i izroda nazvati tim pravim imenom i legitmno ga zbaciti sa grbače ovog napaćenog naroda kao i svu mu crvenu bandu koja nas gazi i sramoti da bi i kamen više progovorio i proplaka’, stisnutih će šaka ponosni did sad već potpuno suznih očiju!
Ima je učitelja u komunizmu i jugoslovenstvu kojim se diči, da ih vrag sve nosi iz svete nam Hrvatske, bisno će did, iz Hrvatske a ne samo iz ove kifle zvane RH, ostatka ostataka nekad moćne i cilovite, slavne nam Hrvatske!
Očito je ima učitelja u svim onim mrziteljima Hrvatske i hrvatskog naroda od krvoloka mu tite, jadnog onog Ivana im Gorana Kovačića i židova Moše Pijade, Ace mu Rankovića, krvavog Koče Popovića, pa do komesara mu Vicka Krstulovića koji preoravaše i žive ljude pa kako onda ne bi mrtve nam kosti mučeničke, grobišta i spomen obilježja, ljuto će did.
– Da dide, spremno će mala Marica držeći izvadak iz nikih pravaških novina, upravo je taj Vicko Krstulović kao kukavni ministar unutarnjih poslova tako zvane „Federativne Republike Hrvatske“ potpisao „Naredbu o uklanjanju, uništavanju, grobova hrvatski vojnika koji su bili pripadnici vojske Nezavisne Države Hrvatske“: “Naredba br: 2.811/45 od 6. srpnja 1945., upućena svim oblasnim i okružnim Narodnim odborima u Hrvatskoj; Predmet: Uklanjanje vojničkih groblja okupatora
Treba izbrisati svaki trag zloduha fašističke vladavine. Tako je potrebno i da se sravne sa zemljom svi vanjski znakovi, po kojima bi se razaznavalo mjesto, gdje su se dizala takva groblja. Stoga će te u pogledu tih groblja postupiti ovako:
– Ograde, zidove, plotove kao i druge predmete i sredstva treba odstraniti;
– Vanjska obiležja na pojedinim grobnim humcima /krstove, ploće, konfesijske i sve druge znakove/ treba ukloniti tako da čitavo zemljište, koje je bilo odredjeno za groblje, bude poravnano.
– Sa pojedinih grobnih humaka, koji se nalaze izvan skupnog groblja i izmešana su sa drugim grobovima, dignuti samo vanjske znakove.
– Prostore, na kojima su se nalazili grobovi, ne smije se upotrebljavati za pokapanje novih mrtvaca. Ovaj se prostor može upotrebiti kao rasadnik za ukrasno grobno bilje ili slične svrhe.
– Odstranjeni materijal sa grobova ne smije se raznositi. Drvo će se skupiti na jednome mjestu, izbrisati netragom svaki znak i natpis i po potrebi upotrebiti ga, dok će se svaki kamen racijonalno upotrebiti, iza kako se prethodno otstrani bez traga, sve što je na njemu bilo uklesano ili zapisana…”
Tako su i na zagrebačkom Mirogoju kao i na drugim grobljima diljem Hrvatske 1945. godine uništeni, preorani, grobovi hrvatskih vojnika, ustaša i domobrana. Preorano je oko 8.000 grobova hrvatskih vojnika poginulih u Drugom svjetskom ratu. Na tim mjestima se nije smilo praviti nove grobove. Na mjestima uništenih grobova je sada samonikla šuma. Njemački dio groblja nisu preorali već su uklonili sve križeve tako da su grobovi bili bez ikakvih obilježja, pročita marno mala Marica
– Da sunce moje, milo će did, na njega sam i mislio i zato ga i spomenuh kao učitelja ovog nesritnika kojeg nam ustoličiše na čelo ove jadne nam Hrvatske, uzdiše did.
Sad vidite tu priču, te kukavelji crvene, koja se diči nekakvim antifašizmom i uljudbenošću, a zlo su stostruko veće i od najgoreg fašizma kojeg blate, jer i goblja su preoravali što je nezabilježeno u povisti ljudskoj, dok Nezavisna Država Hrvatska, protiv koje su se, rušeći i paleći sve prid sobom, ubijajući goloruke, krvnički i zaplotnjački nemilosrdno iz potaje borili, i protiv koje i dan danas i drvlje i kamenje bacaju, nije nikada uništavala ničije grobove i svatko tko je bio na Mirogoju mogao je viditi i židovski i srpski dio groblja i dio pod arkadama, a tako je i dan danas, jasno će did. To je istina dico moja.
– U tadašnjoj Nezavisnoj Državi Hrvatskoj pod Za Dom spremni, pokazuje dragovoljac Jure HOS-ov znamen na svojoj ratnoj odori netjacima svojim, je se slavio život i pravda, junaštvo, hrabrost i požrtvovnost, sloga, ljubav prema narodu hrvatskomu i slobodi i blagostanju za sve koji su to pravo i hrvatskom narodu priznavali, nitko se nije progonio zbog njegove vire i narodnosti, nego se samo narod i državu branilo od odmetnika, bandita četo-partizanskih, koji se zlotvorno, ubijanjem i paležom, digoše na sve hrvatsko.
U NDH ne ćete naći govor mržnje i nesnošljivosti dok ovi koje did spomenu i koji se na hrvatski narod tad digoše samo sotonsku mržnju i bezbožni sustav i svako zlo pronosiše gdje god se pojaviše!
Pa tako onda i bidni nam prisidnik i sudrugovi mu SUBNOR-ovci koji se sad kite da su „antifašisti”, a obični su mrzitelji hrvatskog naroda i slidnici tih zlotvora poput im spomenutog Moše Pijade, koji s kukavnog im „prvog zasjednja AVNOJ-a“ u Bihaću 1942. godine jasno poruči: „Potrebno je zato stvoriti toliko mnogo beskućnika, da ovi beskućnici budu većina u državi. Stoga mi moramo da palimo. Pripucaćemo pa ćemo se povući. Nemci nas neće naći, ali će iz osvete da pale sela. Onda će nam seljaci, koji tamo ostanu bez krova, sami doći i mi ćemo imati narod uza se pa ćemo na taj način postati gospodari situacije. Oni koji nemaju ni kuće ni zemlje ni stoke, brzo će se i sami priključiti nama, jer ćemo im obećati veliku pljačku… Samo nesrećnici postaju komunisti, zato mi moramo nesreću stvoriti, mase u očajanje baciti, mi smo smrtni neprijatelji svakog blagostanja, reda i mira…“
Pa onda evo i dičnog im pjesnika partizana Ivana Gorana Kovačića koji svojom pismom „Mrzimo vas“ pokaza kakvom su samo mržnjom partizanskom zadojeni i što im je na pameti: “Mrzim vas, hulje! Mrzim vas krvnici, vi pljačkaške rulje! / U majčinoj klici kunu vašu djecu utrobe svih žena. / Naše ljute guje kroz kosti će vam gmizat, / Pobješnjele kuje crijeva će vam lizat! / Muhe zukavice i smrdljivi crvi / Osvetu će množit u crnoj vam krvi! / Srcem bismo jeli pogano vam meso, / Na lešine sjeli i kliktali bijesno! / Smrdežima vašim punili bi pluća, / Za pobjede nove, nova nadahnuća!“
Isto tako, Milovan Đilas u svome pamfletu “Plemenita mržnja”, objavljenom 1942. godine, napisa: “Neprijatelja se ne može pobijediti dok ga se ne nauči mrziti. Jedina mjera ljubavi za narod jest za nas dubina mržnje prema neprijatelju“.
A pjesnik im Kosta Abrašević je pivao: “Crvena je krvca što kipi u nama; Crvena je munja što oblak prolama; Crveno je nebo kad se zorom smije; Crven nam je barjak što se gordo vije; Crvena je mržnja u našim grudima; Pa i gnjev je crven što nas obuzima; O tirani, čujte – ne treba vam kriti; I osveta naša – crvena će biti!“.
Evo im partizanske novine “Lički partizan” iz 1942. godine pišu: “Trujte bunare iz kojih piju vodu. Palite kuće gdje stanuju, dižite u zrak njihove magazine. Svaki ubijeni neprijatelj, svaka kap krvi neprijatelja približava dan oslobođenja. Nemajte milosti prema tlačiteljima, ubijajte gdje god stignete.“
A u listu “Primorka“, partizanskim novinama iz 1944., piše: “Mi hoćemo da se naša deca odgajaju u pravome duhu narodnooslobodilačke borbe, da se nauče mrziti neprijatelja i sve njegove sluge isto onako kako ih mrzimo mi stariji.”
Dok Vladimir Nazor, nekad veliki hrvatski pisnik, nakon što je otet, sad očito po zadatku u Slunju 1943. godine govori, između ostalog: “Drugovi i drugarice i, kazat ću, momci i djevojke! Vi znate, moramo se ugledati u komuniste u Rusiji. I oni su ispočetka puno diskutirali, a sada oni rade. Oni lupaju, a mi se moramo kaniti naših “hrvatskih govorancija” i jedamput zauvijek nešto raskomadati, rastepsti, da osiguramo nešto novo. Govorim kao Hrvat. Vi junački komunisti, borite se i radite sada po komunističkim metodama.”
Eto to su vam, ljudi moji, pisme i riči ljubavi i mira koje su vodile jugokomunističke krvoloke na putu borbe za sreću i napredak svih naroda i narodnosti, rušeći narodne države i služeći zlu svitskoga komunizma i domaćeg velikosrpstva, a da se i danas ništa nije prominilo vidimo što nam žele i današnji im slidnici na čelu sa partijom im i samim prisidnikom bidne nam sadašnje Hrvatske, širi ruke dragovoljac Jure.
– Dobro si sve navea Jure, a mogli bi i dan i noć navoditi samo naslove tih „pesničkih“ im uradaka sotonske jugokomunističke mržnje na sve hrvatsko, a neka banda navede takve primjere kod naše države, kod onih koje zločinački sotoniziraju i kleveću svaki dan na pravdi Boga, potvrđuje did.
– Mogu samo pisme ljubavi, časti, ponosa i slave, ali za njih, te sluge sotone to i je zlo, domeće i zamišljena baba dok zaprće sač!
A zato pogrda prisidnička, otpuhujući side malo baba do dida na klupu kamenu, ono reče da to nima veze sa Domovinskim ratom da su se oni borili za NDH pod ustaškim Za Dom spremni pa se onda s njima, jasno, može raditi što hoće k’o i za titine klaonice, prizivajući pri tom i Tuđmana u pomoć koji je „samo vrebao trenutak kada da paravojne formacije pripoji“, jer zna mizerija da drže sve konce laži o NDH i ustašama sa svom antihrvatskom bulumentom pod svojim kandžama i da ih se tako nitko od klateži prodane Kusićeve i Plenkovićeve ne će usuditi braniti il’ će neki po zadatku liti suze krokodilske, da se Vlasi ne dosjete!
A onda bi lako da idu i na zabranu svakog hrvatstva koje nije prigodničarsko i uškopljeno, vrti glavom i baba. Zato zabranjuju i prvo bilo polje na svetom nam grbu, ustašku kunu se spremaju ukinuti, jer imamo HNB koja radi protiv vlastite države kao ispostava stranih banaka uz pomoć kojih nas našim novce lihvare u vlastitoj kući, i kifla ova socijalistička će biti zacementirana kao titina republika u bezbožnoj europskoj uniji, a Hrvati u ostatku Domovine Hrvatske van takve RH će biti osuđeni na propast i nestanak pa će onda i sama kifla im biti lak zalogaj za potpunu eutanaziju bilo kakva hrvatstva i onda je uspostava neke nove Šugoslavije opet na tapetu, ja vam kažem k’o dlanom o dlan, uzdišući će baba.
Tomu služe svi oni već i zaboravljeni vražiji partizanski filmovi koje izvlače tko zna iz koje vražije rupe, nove serije o neprežaljenom im socijalizmu kojima truju našu mladost, uzdižući pritom krvnika titu i njegovu satrapiju Jugoslaviju, hvaleći socijalizam s ljudskim likom, minorizirajući i pod tepih gurajući sve žrtve hrvatskog naroda, pače genocid nad nama nesmiljeno k’o da smo još u Jugoslaviji hoće i dalje proglasiti genocidom nad srbima demonizirajući neizostavno Nezavisnu Državu Hrvatsku i njene branitelje, ustaše i domobrane, svićenike i sve misleće ljude, svisne Hrvate!
Tomu služi ponovno forsiranje pustih komemoracija i laži o Jasenovcu kada i vrapci na grani već vide očite dokaze o besmislenosti „popisa žrtva“ s kojima bi otili začepiti usta istraživačima koji otkrivaju bestidnost te sotonske laži, oživljavanja ponovnog obilježavnja izmišljenih ofanziva, na koje odnarođeni nam premier ono bez stida i srama šalje vince im i izaslanstva državna, gdje veličaju partizanske krvoloke ka’ narodne osloboditelje i trujući tim lažima kako sve medije tako i udžbenike naše dice dok im istovremeno i zrnca o pravoj istini, kako onom ratu tako i o ovom, iz knjiga izbacuju, ako se koje i bilo provuklo u jeku „demokratskih promjena“ dok je većina bande ipak bila u mišjim rupama, il’ možda i nije.
Tomu služi to da imamo bitangu, k’o što kažeš dide, na čelu države, tomu služi uklanjanje bista hrvatskih velikana s Pantovčaka, e da se ukine svaki spomen hrvatstva, njegov Duh, jastvo, iskonsko u nama i o nama!
Osakaćuje se jezik hrvatski i naša nacionalna svist, uviravajući nas da smo, ka’ što pogrda ono kaza, „i u socijalizmu imali najveći broj državnih atributa. Dakle pored takve države u ratu stvarati paravojsku.“ mogu samo ustaše, narodni neprijatelji, da mu mi dovršimo misao poganu, dakle, sve je bilo dobro i ostalo bi dobro da nije vas ustaša i sad bi da opet dignete glavu, govori nam po ‘ko zna koji put ludi Zoka u ime fine gospode, drugova, s zvizdom na čelu i maljem iza leđa, pa sad di ćemo i kako ćemo pitam ja našu gospodu koja su nam zasila na razne pozicije vlasti i slasti kiteći se hrvatskim imenom dok propadamo sve dublje i dublje u ropstvu razdiljenosti i nesloge, korupcije i izdaje, pa onda tako i ovo danas doživljamo da nam se mrtve kosti mučenika naših opet od paščadi raznose rušeći nam najsvetije što nas drži na okupu ka’ ljude, ka’ Hrvate, naš spomen na mrtve nam, da bi nas u ropstvu mogli i dalje držati i u veće još rinuti, sve u jednom dahu će baba dižuć’ raskriljene ruke uvis, a did skoči i u čelo je sve grleć’ ljubi!
– E baba moja svaka ti čast, u sridu, bravo sokolice moja, razveseli se i did babinim nadahnutim mislima, baš tako, „Nema te ideje budućnosti, koja bi u narodnim redovima mogla imati snagu prošlosti“! Zaista baba divaniš nam ka’ veliki Milan Šufflay, radostan je did.
– Šta nam je korist dide moj, al’ će nas tko čut i za pravo dat’, zamišljeno će opet baba dok podiže sač sa malim Ivom da proviri dokle je pita došla.
Pa dokle će nas, dide dragi, uspravi se baba, pratiti zla kob koju i Matoš zapisa: „Hrvati su jako čudan narod. Imaju više izdajica nego cijela Europa zajedno. No, na čudan način oni postupaju s njima. Francuzi svojim izdajicama poskidaju glave giljotinom, Englezi ih povješaju po podrumima, Srbi ih jednostavno pokolju, a Hrvati ih njeguju kao najveće nacionalno bogatstvo”!?
– Ma čuju te dica naša, sokolovi hrvatski, oni će barjak viti i druge za Dom zbuditi, oni će sa novim pokolenjima zbaciti izdajice s narodnog tkiva i uzdignuti ponovno sveto ime hrvatsko ka’ novi hrabri HOS-ovci, hrabri did sve. Ne će svetim hrvatskim tlom više carevati zloduh srbokomunizma, ka’ šta sam i reka’, virujte mi, jer vira naša u Hrvatsku će pobiditi, proriče did!
Ta nismo se zla bojali i kad smo bili i u težim situacijama pa kako bi sad prid ludim Zokom dezerterom i novovjekim tifusarima. Nek traže vraga i naći će ga, Hrvat se teško, bez velike nevolje, ustaje, al’ kad ustane, crveni Zorane, i nebo i zemlja će se tresti, nek se zna, jasan je opet did!
– Dobro si baba moja, domeće i dragovoljac Jure, gad ka’ izaslanik udbaške gamadi koja oholo vlada nam kazuje, imali smo Hrvatsku, tito nam je dao i oslobodio od fašističkog okupatora, Milošević nas napao, mi se sa svojom narodnom milicijom, i eto vojskom, silom prilika, obranili, usput se rišavajući ustaša, ovih HOS-ovaca i vođa im kao remetilačkog faktora u udbaškom naumu pri raspadu voljene im Jugoslavije i tako i danas imamo titinu kiflu s Ustavom iz ’74. kao novu Republiku Hrvatsku na krvi hrvatskog naroda i još triba samo ostatke HV i oružane sile do kraja rasturiti, državu razbaštiniti i eliminirati sve poluge koje je državom čine i uistinu će ovo opet doslovce biti titina kifla il’ papirnata država Hrvatska nasuprot „nenarodnoj“ NDH kako Franjo Sovinom rukom u Ustavu nam i zapisa i udbašima vlasti u amanet i ostavi, dok se mi u njega kunemo i čudom čudimo!
E stvarno, hvata se za glavu sad i dragovoljac Jure, kad uvik iznova dolazi do istog zaključka samo, k’o što i baba reče komu ćeš reć’, tko li će čut’, kad nas i pobiše i razbiše na sto dilova da nas samo Bog dragi može u jedan zbroj sastavit’, opet se rastuži dragovoljac Jure!
– Ma nama ćeš reć, nama ćeš kazivati, hrabro će mali Luka grleć’ svoga strikana sa bratom Ivom.
– E strikane, javlja novosti mala Marica, evo nismo dugo trebali čekati klatež i krokodilske suze, koje baba spomenu, pa se evo javiše, nakon nekih prosvjeda braniteljskih udruga, i smokvini listovi Plenkovićeve antihrvatske vlasti, koja skladno brodi s Zokom bolje neko s Kolindom, noninom partizankom, Đakić, Medved i Krstičevići drugi.
– Ali žali Bože tinte svi su na liniji, pa tako i Krstičević sa: „Za mene ta izjava nije dobra, ona je neprihvatljiva. Svi hrvatski branitelji – uključujući i pripadnike HOS-a, borili su se za slobodnu, suverenu i demokratsku državu“, dakle samo što nije rekao još i za titinu kiflu i ovo što danas imamo sa prisvitlim Plenkovićem Sunom i Zokom Velikim, škrguće dragovoljac Jure.
A Medved sa izgubljenom vojskom: „Ni na koji način ne možemo dopustiti takvu vrstu govora i u konačnici to nije stav RH i ne može biti“, samo isprazno vojuje štiteći gazdu koji značajno muči, očito birajući novi vinac za „Bitku na Sujesci“, pa tim više ispada samo smiješan, a kad ga pitaju „ako ta ploča nije sporna zašto je maknuta iz Jasenovca“, on, k’o da smo svu onu halabuku antihrvatskih antifašista prespavali zimskim snom i nismo vidjeli nikakvo štemanje svetog znamena HOS-a i izgon iz Jasenovca, vrluda „da je u suradnji sa Savezom udruga HOS-a ploča postavljena na poziciji Trokut kod Novske, na mjestu gdje se nalazi spomen područje svih ploča i svih spomen-obilježja poginulih hrvatskih branitelja u obrani zapadne Slavonije“.
E moj Medvedu, smokvin listu, odnit će te bura sa Kamešnice i Velebita zajedno sa Plenkijem, k’o i sudruga ti Krstičevića, grobara hrvatskog ratnog zrakoplovstva, potvrđuje Jure, dragovoljac HOS-ov.
A o Đakiću ne tribamo ni trošiti riči, još je ljući Jure, dok su mi najgori oni što zapravo idu na mlin ove udbaško-SUBNOR-ovsko-anifašističke bulumente što nas ka’ brane, a zapravo nas gade i blate da smo se kao HOS-ovci borili za titinu kiflu, socijalističku Hrvatsku, samo sad eto demokratsku, jer nas je Milošević na to prisilio, k’o da smo kakvi izrodi, veleizdajnici Domovine i naroda, k’o oni koji priznaju velikosrpska osvajanja i presizanja i izdaju svih zemalja Kraljevstva Hrvatskog i dile Hrvate na pokrajine da bi ih lakše dušmani uništili i otrgnuli i krv i tlo od jedne i jedine Majke Hrvatske, k’o da smo kakve prodane duše koje će pljunuti na našu braću koja hrabro padaše, pače, hrabrije i jače i od nas braneći narod i narodnu Nezavisnu Državu Hrvatsku!
Ne mi nismo nitkovi gospodo drugovi demokratski, uškopljenici Judinih antihrvatskih škuda, ustajući će stisnutih šaka dragovoljac Jure k’o pravi HOS-ovac, slidbenik i Oca Domovine i Poglavnika, koji se ne prodaje za srbokomunističke srebrnjake vlasti, sinekure odnarođenih duša, prizemnih ispraznosti besmislenog života!
Pa ima li veće žalosti, dide, čuti da sad neki, braneći HOS-ovu mrtvu braću, govore: „Milanović se, svojim prozivanjem hrvatskih branitelja, da su se oni borili i za NDH, pozicionirao najbliže retorici Dačića, Vučića, Vulina, Nikolića, ali i Šešelja i “kapetana Dragana”. Je li možda htio reći da su Žarko Manjkas Crvenkapa i njegovi suborci koji su tek nedavno dobili svoj mir nakon gotovo trideset godina traženja njihovih posmrtnih ostataka borili za NDH. Je li Jean Michel Nicolier ostavio miran život u Francuskoj kako bi došao u HOS revitalizirati NDH? Tako uvrijediti sve dragovoljce HOS-a…“’?!
Za njih je kao i za Milanovića NDH najveće zlo i uvreda, tužno zdvaja dragovoljac jure.
Pa onda da ne viruješ čuješ Borislava Barišića, predsjednika, tko zna više kakvog, Saveza udruga dragovoljaca HOS-a : „Milanović je time pljunuo na kompletnu legalnu postrojbu Hrvatske vojske, koja je dala veliki doprinos u Domovinskom ratu i koja se nije borila za Nezavisnu Državu Hrvatsku nego za suverenu, demokratsku članicu Europske unije… Ako nekome nije jasno da se mi nismo borili za nacističku Hrvatsku onda mora ići na psihijatriju“.
Samo nam se nadati, dide moj, da će se sititi što im govoraše negdašnji pobijeni suborci i zapovidnici Paradžik i Kraljević koje pobiše upravo u ime te buduće suverene, demokratske članice Europske unije u koju se oni danas kunu gazeći po ideji koja ih je vodila u HOS, kao i sve svisne Hrvate koji spremno uzeše pušku u ruku i skočiše Za Dom, a ako se toga ne sićaju il’ nisu hrabri danas istinu reći onda neka uzmu svoju iskaznicu HOS-a i vide svoju sliku na njoj, dobro je pogledaju i onda priokrenu iskaznicu i dobro pogledaju zemljovid Hrvatske na njoj i vide za što su se borili i usporede ga sa zemljovidom današnje RH i nek’ onda, ako imaju izere obraza, zašute zauvik i ne pljuju dodvornički više po svetoj nam Majci Hrvatskoj, kralju Tomislavu, Krešimiru, Svačiću, knezovima našim Zrinskim i Frankopanima, Ocu Domovine dr. Anti Starčeviću, Poglavniku dr. Anti Paveliću i svim HOS-ovcima koji su znali za što ginu, u bisu će stisnutih šaka i dalje dragovoljac Jure, da ih sram i stid bilo!
Brzo su pljunuli na Lipanjsku povelju Hrvatske stranke prava i one stotine tisuća potpisa za uspostavu Nezavisne nam države Hrvatske na cilom nam povisnom i narodnom području, zgraža se dragovoljac Jure, pa u ljutnji proli bukaru vina!
– Dok Jure grabi ‘ladne vode bunarske da se malo o’ladi, Marica nadodaje, dide, strikane, evo i iz suprotnog tabora, isto tako, začudo, u skladu sa Plenkovićevom: „Ova vlada nema nikakvog sluha za revizionizam“, zbori i znani nam Vaso koji sad hrabro vojuje s “narodnim herojem” Milanovićem: „Nisu se hrvatski branitelji borili, a među njima i pripadnici HOS-a, za nikakvu NDH niti komunističku Jugoslaviju već za slobodnu, suverenu, demokratsku Republiku Hrvatsku“.
– Eto dide, ohladi se malo al’ ne zadugo Jure, i za ovog vrlog ‘adezeovca je, vidimo, isto zlo i NDH i Jugoslavija i još onda ima obraza tražiti da „danas moramo hrabro istupiti u njihovu obranu i ne dirati u još otvorene rane njihovih obitelji“, ne kažući kad se i kako mogu te rane zatvoriti, sigurno ne čekajući da te obitelji pomru i krivotvoreći ideale za koje im dica padoše uz zatiranje i samog spomena na njih, a sve za popišane Judine sinekure glumeći Hrvata, s gađenjem će opet dragovoljac Jure.
I tako dide ispada da je ta beštija, Milanović, i postiga’ cilj, eto vidim sad se već javljaju ostale crvene hijene poput onog Miralema, pardon Miranda Mrsića koji kaza: „Vrijeme je da se u Saboru donese zakon kojim ćemo spriječiti veličanje NDH i Za dom spremni“, đava li ga u šumu okrenu’, k’o da je sad dopušteno, na silu se osmihuje Jure, a uz ovakvo prevladavajuće mišljenje HDZ-ovaca i uškopljenih braniteljski’ udruga ne će im biti teško to i ostvariti kako smo već sve i rekli, dide moj, vrti opet glavom od sve muke dragovoljac Jure.
– Ma strikane, podsića mali Ivo, samo slide nalog zapovidnika Milorada koji poruči: „Naredni korak koji u Hrvatskoj valja poduzeti je zabraniti znakovlje NDH i ustaškog pokreta sukladno praksi kakva se primjenjuje u Njemačkoj i Austriji a potom uskratiti državnu potporu revizionističkim projektima kojima se pokušavaju umanjiti razmjere zločina počinjenih tijekom ustaške vladavine što uključuje i školske programe“, dok javno podržava u Donjoj Gradini „dan sjećanja na žrtve ustaškog zločina genocida u NDH“ koji obilježava drugi mu Milorad, šumski, i Vučić, drumski, di i dalje, bez ikakva glasa od Zoke i Andreja, bulazne o „Donjoj Gradini koja je u Drugom svetskom ratu činila deo kompleksa jasenovačkog logora smrti, gde su ustaše na zverski način likvidirale više od 700.000 Srba, 80.000 Roma i 23.000 Jevreja i više od 20.000 dece“ i sve to uz vijence koji toj velikosrpskoj laži položiše, bez srama i stida i reakcije kukavne RH, „šef delegacije EU u BiH, ambasadori više zemalja među kojima Rusije, Kine, Velike Britanije“!
– Da braco, čita mali Luka, evo to je dezerter Milanović već i najavio na svom facebooku pojašnjavajući što je htio reći dan prije: „Pozivam Hrvatski sabor da zakonom zabrani i propiše sankcije za veličanje ustaštva kao što su to učinile druge demokratske i civilizirane europske države. Siguran sam da u Hrvatskom saboru danas postoji potrebna većina za donošenje takvog zakona i siguran sam da će i predsjednik Vlade RH Andrej Plenković to podržati“.
– Eto sve ne će, kukala im nesritna majka, suprotstavit će im se Vaso i ovi spomenuti koji u isti rog pušu s punim ustima branitelja i demokratske Hrvatske, škrguće zdvajajući dragovoljac Jure.
Zaista, braćo moja, odmah mi opet na um pada veliki Matoš kad reče da Hrvatska već vidje puno čuda, al’ ne nađe štrika za toliko Juda.
– Ali zato je časna majka Lyliane Fournier, majka HOS-ovog mučenika Jean-Michela Nicoliera, poručila jasno i glasno, nosi strikanu pismo mala Marica: „Razmišljam kako započeti ovo obraćanje vama predsjedniče ove mi iznad svega srcu mile Hrvatske u kojoj leže kosti moga sina, dragovoljca HOS-a. Sigurna sam da ste čuli za njega, moga sina, moje čedo, moga Jean-Michela.
On je, znate, predsjedniče, bio otprilike istih godina kao i vi kada je počela velikosrpska agresija na Republiku Hrvatsku, i došao je pomoći narodu čiji ste vi sada predsjednik, a mogao je sada negdje u Parizu u cafeu ispijati kavu s obitelji, prijateljima. Ali ne, on je otišao tamo gdje je osjetio da treba otići, u Hrvatsku, u Vukovar, dok ste vi učinili suprotno, otišli ste iz Hrvatske.
Moj sin i hrvatski dragovoljci omogućili su vam da danas možete biti predsjednik ove države koja je očito više moja nego vaša, sudeći po vašoj današnjoj izjavi kojom ste duboko povrijedili ne samo mene, već sve majke koje još traže svoje sinove, koji su dali život za ovu prekrasnu zemlju, sve one koji su je branili dok ste vi negdje na sigurnom čekali da sve završi. I završilo je, pobjednička Hrvatska vojska stvorila je temelj današnje Hrvatske, a vi umjesto da se ponosite njome očito čeznete za nekim prošlim vremenima jer rekavši ovo danas, da se ploča poginulim Hosovcima treba ukloniti i baciti je odraz vaše čežnje u kojoj se nazire žal za propalom komunističkom tvorevinom.
Pljunuli ste, predsjedniče, na svu žrtvu hrvatskih branitelja, na hrabre vitezove koji su svojim životima utkali sebe u temelje današnje Hrvatske, pljunuli ste na sve roditelje poginulih, nestalih i umrlih hrvatskih branitelja, na njihove obitelji, na sve ponosne Hrvatice i Hrvate kojih na vašu žalost još ima!
Znate li vi predsjedniče tko je bio Šoškočanin, terorist, četnik, paravojnik koji je rušio ustavnopravni poredak RH? Onaj isti Ustav na koji ste vi prisegnuli. Znate li što piše na njegovoj nadgrobnoj ploči!? Zašto vam to ne smeta? Zašto vam ne smetaju spomen ploče u Trpinji, Mirkovcima, na Baniji gdje se veliča velikosrpska agresorska vojska?? Zašto za te ploče ne kazete da ih treba baciti??
Ja ću vam reći zašto, zato što su za vas, sudeći po današnji izjavi, oni pobjednička vojska, upravo ti agresori protiv kojih su se borili hrvatski branitelji. Žao mi vas je što ne znate što znači voljeti svoju Domovinu, i ne znate što znači boriti se za interese svoga naroda. Uistinu vas žalim jer ja kao Francuskinja imam veću ljubav za Hrvatsku nego što će te vi ikada imati za ikoga. Moj sin leži negdje zakopan u hrvatskoj zemlji, moj sin vapi za pravdom i istinom. Moj sin je bio ZA DOM SPREMAN kada je trebalo, za Hrvatski dom i ljubio je tu Hrvatsku do zadnjeg daha, dao je svoj život za nju.
S gnušanjem odbacujem ovu vašu današnju izjavu, sramite se ako u vama ima imalo ljudskosti. Jer taj sin ste mogli biti vi da ste znali kako se ljubi, samo mi se čini da bi vaše kosti i vaš spomenik očito bio s one strane Dunava.
Moje srce kuca za moga sina, mog Hosovca, moga Francuza, a opet više Hrvata nego što ćete vi ikada biti, za mog Jean-Michela. I ja, njegova majka, na današnji dan kada sam napunila 75 godina ponosno, iz dubine duše kličem “ZA DOM SPREMNI”, a vi, vi se sramite jer ste grubo povrijedili osjećaje hrabrih ljudi. Neka vam dragi Bog oprosti, ja ne mogu!“
– Evala joj bilo, pozdravlja od srca did, bravo tako se govori, ona stoji iza HOS-a kakav je uistinu bio i kakvog je dostojno predstavljao njezin i naš junački sin Jean, nerođeni al’ u borbi iskaljeni Hrvat kakvog se ove gnjide trebaju sramiti i gubicu začepiti, gorko će did.
– Je brate prava majka koja, na sramotu i ovakve Hrvatske države, još nema mrtve kosti svoga junaka da na njih spusti majčinu suzu za poslidnji oproštaj i da mu mrtve kosti mučeničke u grob spusti, nego mora slušati od prisidnika države, koji na krvi mučenika dezerterski bez stida i srama uživa sve blagodati, kako bezočno pljuje po njima, suznim okom će i baba sićajući se i svojih milih u tko zna kojoj bezimenoj jami il’ na kakvom komunističkom smetlištu zatrpanim gdje ih i danas možda psi raznose.
I tako, dok sunce za oblak zađe i didova družina pod rascvalaom trišnjom za trenutak u mrak pade, svi nekako zašutiše i u tišinu utonuše, zamislivši se nad silnim patnjama tolikih mučenika hrvatskih po kojima se evo i dan danas pljuje i svih koji emigriraše diljem zemaljske kugle e da bi mogli slobodni zrak disati i slobodno govoriti istinu hrvatsku, a da evo i dan danas to nismo ni mi u mogućnost posli’ svega što proživismo uz tolike mrtve, ranjene i izmučene u napaćenoj Domovini Hrvatskoj.
– Dide, prenu se iz misli mala Marica dok sunce opet granu, evo sad je red da navedemo i ostale sa spomen ploče koju ono ukloniše iz Jasenovca i primistiše u Novsku, pa sad ovom navedenom mržnjom njihovih pisnika jadni prisidnik bi to bacio nigdi, nigdi u kakvu jamu kako su i naučili zlotovori, jasno će mala Marica.
– Tako je, oko moje, red je za naše heroje da im se i mi poklonimo kad nemamo prisidnika da to u ime svih nas učini, odobrava did.
– Evo ovako nađoh koju rič na internetu, jer to ne mogu naći u našim školskim knjigama, ljutito podcrtava mala Marica.
– Bit će i u knjigama dušo moja, grli je strikan Jure, bit će kad oslobodimo cilu nam Domovinu i na njenom tlu i oživotvorimo nam i Državu Hrvatsku nasuprot ovoj socijalističkoj titinoj kifli, spomeniku porobljene, okljaštrene i eutanizirane nam Hrvatske!
– Tako je striče, a ovo su u crnom mramoru hrvatske duše uklesana imena 11 poginulih pripadnika HOS-ove 1. Satnije Ante Paradžik, čiji bi znamen, eto uklonili i bacili nigdi, opet će ponoviti mala Marica i ozbiljnim glasom započeti:
MARIO HUIS rođen 4. veljače 1962. godine u Belišću, dragovoljac, nestaje u 30 godini života 5. listopada na crti bojišnice u Košutarici. Posmrtni ostaci mu još nisu pronađeni.
DINO SIMIĆ rođen 28. srpnja 1966. godine u Zagrebu, dragovoljac, poginuo u borbenim djelovanjima 14.listopada 1991. godine, u minobacačkoj zasjedi u Bročicama, s navršenih 25 godina života, posmrtni ostaci još nisu pronađeni.
ZLATKO KLASIĆ rođen 15.lipnja 1952. godine u Zagrebu, dragovoljac, poginuo u 34 godini života, izravno pogođen neprijateljskom granatom 5. listopada 1991. godine u Košutaricama, a posmrtni ostaci još nisu pronađeni.
IVAN BEBIĆ, rođen 31.siječnja 1967. godine, poginuo 4. studenog 1991. godine.
MIROSLAV MARTINOVSKI, rođen 8.svibnja 1961. godine u Vinkovcima, dragovoljac, teško ranjen 24.listopada, a preminuo od posljedica ranjavanja 9.studenog 1991. godine u bolnici u Zagrebu.
MIRO PETRIN, rođen 8.srpnja 1971. godine u Zagrebu, dragovoljac, poginuo 29. studenog 1991. u Drenovom Boku, u 21. godini života od snajperskog metka zajedno sa Davorom Milakovićem pri pokušaju spašavanja ranjenog suborca.
DAVOR MILAKOVIĆ, rođen 21.veljače 1966 godine u Zagrebu, dragovoljac, poginuo 29. studenog 1991. u Drenovom boku od snajperskog metka zajedno sa Mirom Petrinom u 26. godini života pri pokušaju spašavanja ranjenog suborca.
SLAVKO JAGER, (rođen 17.studenog 1966.) Slovenac iz Maribora koji se pridružio HOS-ovcima u borbi protiv velikosrpske agresije sa samo 25 godina. Poginuo je 29. studenog 1991. Bio je teško ranjen, pao u okruženje i ruke četnicima. Četnici su mu iskopali oči odvijačem i polomili mu svaku kost te ispalili u njega čak 76 metaka, ka’ šta si malopri’ i reka’ dide, podsića Marica!
ŽELJKO GRGIĆ, rođen 1.rujna 1966. godine, dragovoljac, poginuo 11.prosinca 1991. godine.
ŽELJKO BARIĆ, rođen 16.prosinca 1965. godine u Zagrebu, dragovoljac, sudjeluje na zapadno- slavonskoj bojišnici. Od posljedica visokostresnih situacija proživljenih u ratnim okolnostima, gubi život u 30. godini života 18.veljače 1995. godine.
MILAN ŠPOLJAREVIĆ, rođen 1.lipnja 1965. godine, dragovoljac, od 1. svibnja preuzima zapovjedništvo izviđačko diverzantskog voda, pogiba u 31. godini života, 4.kolovoza u akciji Oluja, na bojišnici u Višnjici, završi Marica s tugom u srcu.
– E neka Vam je laka crna zemlja hrvatska vitezovi naši, a sad ćemo evo reć očenaš, zdravomariju, slavaocu i pokoj vični za duše njihove, krsteći se ustade did zajedno sa cilom družinom, a baba ostavi zapreteni sač i priđe za kameni stol do dida i molitva se prolomi pod rascvalom didovom trišnjom sve od Kamešnice i Velebita do Drave, Dunava i Drine, te cilim našim morem sve do Boke Kotorske i dalje, u slavu heroja hrvatskih što hrabro braniše svoj dom i narod hrvatski, a da im se mnogima danas ni za grob ni za muku ne zna, a onima koji zna bi beštije crvene da spomen uklone, bace.
– Nato ustade mali Ivo s pismom Marije Dubravac i ponosno uzviknu s rukom na srcu:
ČASNIM HOSOVCIMA!
Hrvatski brate, digni glavu gore,
Nek’ te ne plaši dušman ovozemni.
Čuj što pokojni branitelji zbore:
‘‘Mi smo HOSOVCI mrli, za Dom spremni!
Ne dirajte nam obilježje krasno,
Znamenje sveto naše braće mrtve.
Pod znakom HOS-a boriše se časno
Domovina im upisala žrtve.
Vi, mrzitelji, izdajnici Roda,
Tuđom ste mukom na čelo mu stali.
Nije vam sveta hrvatska sloboda,
Jer niste za nju ni kap krvi dali.”
– Bravo oko moje, briše did suze iz oka, sad mi je odma’, dico moja, baba moja, ljubi did malog Ivu, Maricu i Luku, nikako lakše pri srcu i duši posli’ ove molitve, jer je i dragi Bog, slava Njemu, naš vapaj čuo pa i na nas spustio svoj blagoslov, i na našu cilu Domovinu, evo još uvik rastrganu u više država, opet se prikrsti did upiruć’ pogled k’ nebu.
– Nakon svega dide ja ću bandi poručiti nek’ samo dobro upamte i onu dužda mletačkoga iz doba kneza Domagoja: „Čuvajte se onih Hrvata koji oštre koplja na grobovima svojih izginulih, jer su tada najopasniji“, jer ima nas još starih HOS-ovaca i onih koji stasaju koji će biti dostojni imena hrvatskoga k’o i njihovi didovi i pradidovi s pokličem časnim Za Dom spremni, koji će spremno ustati i zbaciti zlo sa tkiva narodnog iz cile nam Domovine Hrvatske uskrisujući i državu svitlu na svetom joj tlu krvlju natopljenom, ponosno će dragovoljac Jure!
– Bravo Jure, a sad de pomozi da maknem sač, gotova je i zeljanica, a još malo i burek će, a ti Marice donesi gurabija didu i vama pitu od jabuka o’ladila se do sada, upravlja baba, pa da sad proslavimo malo svečanije 10. travnja kad nismo mogli na Veliki Petak, sida uz dida umorna baba.
De dide krsti se, zazovi sveti blagoslov na nas i ovo jilo, pa da u miru Božijem blagujemo, zaslužili smo, a posli’ ćemo nastaviti da sad ne izgubimo tek od kukavelji šta nas čitav dan izmuči, zaključi iglenu baba za kamenim stolom ispod rascvale trišnje na starom guvnu, barem dok ‘ilo ne prođe.
– Ja ću baba pustit onu od Ive Fabijana za svoga strikana, potrči od stola nakon molitve odmah mali Luka.
– Ma pusti sinko moj, veselo će baba, pa naši smo.
I zaori se guvnom didovim: Moj stric je bio ustaša, dobar čovik, kažu svi… za svoju se državu borio, tuđe nije nikada tražio… striče Ivane opet su nas napali… striče Ivane mi ćemo pobijediti… još ima srca, još ima HRVATA…
Did Vidurina
Na Markovdan, za vrime korone u ladovini rascvale trišnje, lita Gospodnjeg 2020.
Zapisao: ing. Ante Matić od Livna
