HEROJIMA METAK, A IZDAJNIČKOJ KUGI IMETAK!
A sunce im j… pa ovo je zločin, veleizdaja, pa ovo je za nepovirovati, ovako zabiti nož u srce svoga naroda i Domovine, škrguće dragovoljac Jure.
Dok smo mi ginuli i trunuli u rovovima, smrzavali se i trpili kiše granata i metaka oni su trpali u svoje izdajničke džepove škude Jude Iškariotskog, zadnje im to bilo, neutješno kune Jure da je i sam did iziša na dvor bojeći se da se nije što dogodilo.
– Ma šta je Jure moj, šta je bilo, zabrinuto će did.
– A dide moj, jad i nevolja ljuta, eto šta je, vrti glavom dragovoljac Jure.
Evo čitam na našoj Stini hrvatskih pradidova niki popis naše kukavne elite koja na računu nike RBA Zadruge u Austriji ima priko pola milijarde eura, a ima ih na tom crnom popisu 186 s glave na glavu iz našeg javnog života sa po milijun do 12 milijuna, koliko ima Mesićeva kćer!
A tu si ti mnogi iz SDP-a i HDZ-a kao i iz drugih stranaka, te saborski zastupnici, suci, odvjetnici, trgovci, a tu ti je i bivši pravaš Đapić, pa sve od one partizanke pipl mast trast as Ingrid, Antunović, Arlovića, Baraća, Barišića, Luke Bebića, Tomislava Dragičevića, Hebranga, Glavaša, Prkačina, Domljana, Pavla Gažia, Heraka, Hanžekovića, Tomislava Jakića, Jarnjaka, Ježića, Enise Karamarko, Katičića, Košutića, Kruljca, Kuljiša, Kutle, Laušića, Bude Lončara, Lučina, Manolića, Obersnela, Omerbašića, Saše Perkovića, Dijane Pleštine, Pašalića, Picule, Porgesa, Prke, Prlića, Milorada, Sanaderovih, Šterna, Štroka, Antuna Vrdoljaka, Severine i vrag bi ga znao koga sve ne, lupa šakom o stol dragovoljac Jure.
– Ma Jure moj, šta govoriš, pa je li to istina, da nije nika podvala, ne viruje did vlastitim ušima.
– Tko će ga znati dide, jedni kažu da je, drugi da nije, da je krivotvorina, ma samo niki demanitraju, a većina se ušutila, ali se meni nakon ovoga sve privrnulo, dide moj, pa očito je istinita ona „nekom metak nekom imetak“.
Samo, sada mi je jasnije zašto s nama i dan danas vlada UDBA, zašto smo u rukama dice komunističkog ološa, zašto smo se izborili samo za kiflu od Hrvatske, zašto smo mi izvisili ovdi u Bosni i Hercegovini, zašto su otpisani Hrvati u Vojvodini, Zemunu i Lipoj Boki, zašto nemamo ni jednih desnih novina u našoj Hrvatskoj, zašto se blati sve što pokazuje veličinu hrvatskog naroda, zašto se blati naša slavna povist, zašto se pljuje po našim svetim žrtvama, zašto zatvaramo svoje osloboditelje, zašto se veliča krvolok tito, zašto se demonizira NDH, zašto se pljuje po svetom pozdravu Za dom spremni, zašto je razoreno pravaštvo, zašto su pobijeni hrvatski vitezovi, Pavlović, Barešić, Paradžik, Kraljević, zašto se ubi’ Zvonko poslin tolikih godina robije za Hrvatsku, zašto nas vode komunistički probisvjeti i ubojice, prodane duše svake vrste, koritar do koritara, zašto smo pred ponorom – pa zato što nas je neprijatelj zlotvorni od početka okružio i premrežio domaćim izdajnicima kao kugom sridnjovikovnom, prodanim dušama koji sa tim krvavim škudama parazitiraju na narodnom tkivu i sišući nam narodnu krv drže nas paralizirane u svim sferama života, širi ruke prema nebesima, nemoćno, ojađeni dragovoljac Jure!
– Da Jure, ako je taj popis istinit, a to je popis iz samo jedne banke, a vidili smo samo dio koji pokradoše na drugim mistima, onda je lako virojatno da tu ima istine i onda nam ne priostaje ništa drugo neg se ustat svi ka’ jedan i zbacit bagru izdajničku s narodne grbače i pozvat prikaljene sinove da se stave na čelo naroda te u direktnoj narodnoj vladavini provist lustraciju, povrat otetoga te mobilizirat svu pamet i snagu u obnovu Domovine, kako duhovnu tako i sveg ostalog života, da konačno i krenemo ka oporavku do dugo željene sriće i blagostanja svih koji žele dobro ovom narodu i Domovini sa radom i marom svojim mišica i zdrave pameti, potvrđuje did kažiprstom ka’ ono nikad Grgur Ninski.
– Tako je dide, samo s kim ćeš, ožalosti se Jure umah, pa sve je u njihovim rukama, premrežili su sve i svakoga, pa vidiš da se tu radi o milijunima eura kod svakoga, pa nije to par tisuća kuna, stišće šake dragovoljac Jure.
Najgore, ne zna čovik sto posto je l’ sve istina, al’ opet kažem, ako je onda je shvatljivo k’o sunce otkud smo se našli u ovakoj situaciji pred crnim ponorom i ka’ narod i ka’ država!
Shvatljivo je onda zašto nas se ovako rastače na svakom koraku i u svakom pogledu, dide moj.
Banda ima para za bacanje i sa ispraznim floskulama nas prijetvorno stalno drži u kontroliranom kaosu da se ne bismo osvistili i vidjeli tko nam zapravo radi o glavi dok se oni znalački sminjuju na vlasti, a piju s istog korita podložničkog, od istih gazda upregnuti, gazeći narod ovaj, hrvatski.
Prokletnici na krvi naših mučenika i na svojoj izdaji zgrnuše krvave milijune pa im ni to nije dosta neg’ te proklete novce preko lihvarskih đavolskih Zadruga posuđuju jadnim ljudima koji, kad u nadi za boljim životom upadnu u te zamke vražije, ostaju bez igdi ičega svoga pod ozakonjenim ovrhama, ostaju ubogi jadnici na ulicama bez ikakve zaštite.
To je zlo koje izida narodnu dušu, pomaže omrazi i nejedinstvu narodnom!
Bože moj, pa ovo je zločin do neba, opet zavapi nemoćno dragovoljac Jure.
– Jašta mi je muka Jure moj, rezignirano će i did. A evo vidiš ja držim isičak sa slikom našeg hiroja, viteza Slavka i sićam se njega i njegove žrtve za svoj narod hrvatski pred srpskim zlotvorima, tužno će did.
– Kojeg Slavka dide, podiže glavu dragovoljac Jure.
– Ma Ećimovića, brate, iz Prijedora, gleda did sliku izmrcvarenog mučenika.
– Da dide, dobro si ga se sitija, baš nikako u ove dane je i podni’ mučeništvo pod srpskim nožem u njihovim logorima smrti. A tko za to zna, tko je ikad čuo za njega i njegove, dide moj, žesti se opet Jure.
A i kako će čuti za tog našeg junaka i sve one nevine koji padoše zbog imena hrvatskog kad kolo vode i onda i danas, gadovi, prodane duše, izdajnička kuga s krvavim eurima izvučenih iz džepova svih naših žrtava koji ih krvavo namicaše za svoj život i slobodu svog naroda i države svoje.
I tako banda izdajnička, zločinačka, dočeka imetak, a naši jadni mučenici u najboljem slučaju metak!
O njemu i svima njima, mučenicima iz Prijedora, u te crne dane, nećeš ništa nit’ čuti ni vidit’ na jadnoj našoj televiziji, nećeš pročitati u novinama, al’ hvalospive krvoloku titi nećeš moći izbići, kao ni kola kozaračka po Kumrovcu i Zagrebu, gdje se slavi pokolj pola milijuna Hrvata, zakoni se minjaju zbog udbaških ubojica, hrvatski narod se optužuje za zločine pred praznim jamama, sve naočigled svih nas i svih naših poklanih i zaboravljenih, a mi šutimo, šutimo dide, a dokle, dokle, pitam ja, Bože moj, zajeca dragovoljac Jure.
– Dobro Jure, znam da ti je teško, boli nepravda, nu, ne sekiraj se toliko, čuvaj zdravlje, jer će narodnoj borbi tribat, puknut će film i ovom narodu, velim ti ja, kad-tad, gleda did priko Starog hrasta. Samo da je vrime, je, ne ispušta sliku mučenika did iz ruku pa se nešto gorko zamisli.
K’o u nikom transu sića se did svidočenja preživilih iz prijedorskog pakla te ’92. godine kada je srpsko zlo opet isplivalo na površinu i započelo krvavi ples čineći najsvirepije i najogavnije zločine koje može smislit đavolski um kao i ono iz vremena titine klaonice.
Opsidaju dida muke prid očima mu Kaje Komljen koju su srpski zločinci silovali i zubima krvoločnim otkidali meso sa grudi i čitavog tila sve dok nije podlegla monstruoznim mukama i tako u smrti našla spas.
Gleda did kako je poslin petnaest dana nalaze, golu u polju odgriženih grudi, izbezumljeni bigunci, koji se nakratko isčupaše ispod ruku krvničkih. Gleda kako, u smrtnom strahu prid zločincima, pokapaju njeno mučeničko tilo koje se već počelo raspadati tu na mistu mučeništva.
Onda prid oči didu dođe mućenik Milan Buzuk kojem četnici oči izvadiše, uši odsikoše, pretodhno mu pririzavši mišiće na rukama i nogama da ne može bižati ni branit’ se. I kad se krvoloci umoriše i neznadoše više kako ga mučiti, gdje više rezati i veće krike izvući, toljagom mu glavu raspoloviše prid očima majke Vikice.
O Bože naš, Bože naš, zašto si nas ostavio, zavapi did gorko u znoju lica svog’.
Gleda did kako rafalom s leđa pokosiše Ivicu i Matu Buzuka i s njima Iliju Atliju i Peju Dimača i misli spasili su se od onoga što su doživili Ivica i Luka Mlinar i Jerko Ivandić kojima đavolski mesari podsikoše mišiće i tetive na nogama da ne pobignu i zatukoše ih krampovima i lopatama.
Gleda did na njivi kako gori zapaljeni Marko Buzuk kojeg četnici srušiše udarcima na zemlju, poliše benzinom gornji dio tila i zapališe uz mučeničke krike njegove.
Podiže did pogled gori prema kućama i vidi jadne Maru i Franju Marijana i Stipu Dimača kako u gorućoj kući izdahnuše na prozoru groba gorućeg.
Skrenu did žalosni pogled i ugleda zvirski usmrćene Matanoviće.
Trbuh Zdravka je bio razrizan, a ruke mu zavezane njegovim crivima. Genitalije Fabine su bile odsičene i stavljene u usta, a kičma mu polomljena na dva mista. Kod Predraga kao i ostalih rane od metaka na potkoljenicama da ne bi pobigli mučenici slavnoj zločinačkoj 6. Krajiškoj brigadi koja je ratovala po staroj srpskoj navadi sa golorukim Hrvatima, ženama, dicom i starcima.
I tako svih devet Matanovića unakaženo i usmrćeno, na najgrozomornije načine, da bi se i sam vrag postidio prid njima, leži u potoku podno kuće braće Fabe, Ante i Mladena Matanovića.
Opet gorko did zaplaka nad teškom sudbom nesritnih Hrvata Ljubije, Briševa, Šurkovca i cilog prijedorskog kraja ostavljenih od svih, kao nika neželjena dica naroda ‘Rvatskog, na milost i nemilost vlaškim zločincima.
Gorko did gleda kako hrabra srpska vojska vrši pripremu terena i goloruka sela rešeta minobacačkom vatrom po cili dan i onda hrabre brigade kreću u opći napad na civile, nemoćnu i goloruku čeljad, žene i dicu.
Gleda did kako to lito gore hrvatska i muslimanska sela, gleda kako se ruše kuće pod kišom granata i mina, kako biže jadni Hrvati i muslimani Prijedora i okolice, isprid četničkog noža i malja, kao i one ratne 1942. pred partizanskim krvolocima.
Orili su se krici mučenika tim krajevima, danima i noćima i misecima, a da ih nitko nije čuo doli do žrtve još neuhvaćene i još ne priklane, pod mukama još neusmrćene.
O smrti lipa li si, o smrti izbavi nas, mnogi su tad vapili gorko i nemoćno!
Gleda did onog zločinca Besaru kako se kiti đeneralskim činom što mu udili kukavni Đeneralštab nakon hrabre višednevne bitke s golorukim Hrvatima koje poklaše i pobiše kano njihovi prithodnici iz slavne Vlaške, po zločinima nad nemoćnima im pribogate, povisti.
O Bože dragi, zašto si nas ostavio, opet did vapi nemoćno.
Gleda did kako odvode ispribijane Hrvate i muslimane u logore Keraterm, Manjaču, Omarsku, Trnopolje, gleda mučenja, pribijanja, silovanja, klanja, nevinih ovčica, muke njihove koje vapiju do neba, krike koji još ore planinama i dolima Prijedora i Banja Luke, Kotor Varoši i dalje.
Siti se did i župnika Ravske velečasnog Ivana Grgića kojeg zlotvori brutalno ubiše u Rudniku Ljubija te crne ’92. godine kao i prijedorskog župnika velečasnog Tomislava Matanovića kojega zajedno s njegovim roditeljima, Josipom i Boženom, odvedoše iz župnog stana te surovo mučiše i pogubiše ’95. i tako umorene u bunar baciše.
Gleda did zgarišta koja ostadoše od porušenih crkava u Prijedoru, Šurkovcu, Briševu, Ravskoj, Ljubiji, Kozarcu pa mu prid oči dođoše masovne grobnice, Tomašica, Jakarina Kosa, Stari Kevljani, Hrastova Glavica, Jama Lisac i tako unedogled.
Gleda did i plače k’o što samo čovik može i znade nad patnjom tolikih, znanih i neznanih, u klaonici zarobljenih Hrvata i muslimana.
– Dide, dide, drma uplašeno dida dragovoljac Jure, dide šta ti je, sav si problidia, šta ti naje’nput bude, šta sam reka kad sam Prijedor spomenia, zabrinuto će Jure.
– O moj Jure, povrati se malo did, gledajuć’ ovu sliku izmrcvarenog viteza Ećimovića u trenu mi prid oči dođoše svi mučenici prijedorski, selo Briševo, Ljubija, Kozarac, svi logori, klaonica srpska i sve žrtve naše svete koji muke Isusove doživiše i zarad hrvatstva život na oltar položiše, a od svih zaboravljeni i ostavljeni, eto to mi je, jer ka’ da sam se i sam isprid noža vlaškog sad spasia, briše se did sav znojem smrtnim okupan.
O Bože moj zašto si ovo sve pripušća sklapa did ruke u Nebo gledeć’ i ispade mu isičak iz novina koji čvrsto držaše.
– Dide šta ti to ispade iz ruke, dotrča mala Marica i diže novinski listić s kamena i šta si mi tako problidia i k’o uplakan si, zabrinuto će mala Marica.
– A ništa srićo didova, ništa, nešta sam ti se zamislia, briše suzne oči did ljubeć’ Maricu u čelo.
– Je li ovo na ovoj slici onaj junak Slavko Ećimović šta ga je striko Jure meni spominja, istrgnu mali Ivo Marici listić iz ruke, vitez hrvatski koji se hrabro suprostavio srpskim zločincima iz tzv. Republike Srpske braneć’ svoj narod prid klanjem, uspravi se mali Ivo u stavu pozor.
– Tako je, vrati se didu boja u lice, tako je srce didovo, znaš ti srce moje nevino, al’ ne znaju protuhe naše koje nam krv piju izdajući narod ‘Rvatski, veselo će i tužno did u isti mah.
– Znam i ja dide, viče mali Luka gori s balkona, on je odma na početku rata napusti’ Legiju stranaca i vratio se u svoj rodni kraj da stane u obranu svoga naroda hrvatskoga. Nu, došao je u kraj koji je, iako listom stao u redove HDZ-a na prvim demokratskim izborima, ostavljen od sviju i isporučen velikosrpskoj politici na doslovno klanje i istribljenje, tužno će mali Luka.
– Tako je netjače, eto i ja se još sićam one nelagode i pogleda Fanjinog kojim me prostrijeli’, na pauzi nekog sastanka tamo ’90-te, kad mu se predstavih da sam „prisidnik Inicijativnog Odbora HDZ-a i da dolazim iz Banja Luke budućeg glavnog grada“.
– „Štaaa“, reče on meni iznenađeno, i tada sam vidio di sam zaš’o i tek se posli’ osvisti’ kad mi se vratiše one stare studentske zamirke prema njegovoj osudi „predimenzioniranja broja žrtava“ Jasenovca i Bleiburga, zgraža se dragovoljac Jure.
Da, nikad hrvatska politika nije računala na taj pedalj Hrvatske Domovine i tog napaćenog naroda hrvatskoga i doslovce ga je izdala i suodgovorna je tako za zločin koji je prema njima učinjen u toj velikosrpskoj klaonici iz najstrašnijh dana strave i užasa krvoloka tite.
To je onaj Bleiburg kojeg je u Banja Luci spomenuo i biskup Komarica pa su ga na pasja kola napali slidbenici zločinačke tvorevine tzv. RS, a zaštite opet nije naša’ ni u hrvatskoj politici ni u Hrvatskoj Državi!
Međutim, žalosno je da biskup kod Ace na HTV-i ne spomenu ništa od tog pakla koje je zadisilo sve nesrbe tog kraja mučeničkog, vrti glavom dragovoljac Jure.
I u takvu apokaliptičnu stvarnost velikosrpskog divljanja vratio se hrabri Hrvat, inženjer Slavko Ećimović, iz Legije stranaca, odbijajući ići u Somaliju dok njegova Domovina krvari, kako si spomenia Luka moj.
Vratio se da pomogne svom narodu u obrani od nadiruće velikosrpske agresije, ali bez ikakvog izgleda za uspjeh zbog naprid ričenog, zbog izdaje hrvatske politike, škrguće stišćući šake dragovoljac Jure.
Staje hrabri Slavko na čelo Teritorijalne obrane i pristupa organizaciji obrane, kumi, moli, upozorava i Hrvate i muslimane šta im se sprema i poziva sve na obranu. Sa svojom odorom i opremom američkog marinca svima ka’ ugledni čovik uliva strahopoštovanje. Planira s ostalima formiranje vojarne u Hambarinama.
Nakon tenkovskog napada JNA na tadašnje nesrpske punktove i potiskivanja slabo naoružanih muslimana i Hrvata, koji tada uviđaju i neispravnost naoružanja koje im je priko švercera podvaljeno od KOS-a, okuplja Slavko dvistotinjak najhrabrijih, izbjeglih, na brdu Kurevo, u svoju postrojbu, nemireći se sa srpskom okupacijom, progonima i mirnom predajom na klanje.
Sa brda gledaju kako zločinačka srpska vojska i policija, koja se u zločinu i pljački izvještila već prije po Pakracu, Lipiku i dalje, 30. travnja 1992. godine podiže srpske zastave na svim glavnim zgradama proglašujući „Srpsku opštinu Prijedor”.
Nesrbi se otpuštaju s posla i pozivaju na predaju oružja te su primorani nositi bijele trake na rukavima kako bi se mogli razlikovati uz stalnu izloženost maltretiranju, premlaćivanju i ubojstvima.
Već 22. svibnja počinju srpski pokolji nedužnih, napadaju pojedina naselja i pozivaju na predaju oružja.
Slavko i njegova Kurevska četa od oko 130 najhrabrijih, vidjevši pokolje i pljačkanja koje čine Srbi iz Prijedora i okolice prije po Hrvatskoj i progone i palež koji im se događaju sad prid očima, a sluteći što ih sve čeka od pomahnitalih mržnjom zadojenih susida, odlučuju se na očajnički čin oslobađanja Prijedora ili pružanja bar očajničkog krika za pomoć braći koji su u moguće boljem položaju iz kojeg bi mogli pomoći da svi ne završe k’o ovce na klanju!
Sa Kureva kreću u ranu zoru na Dan državnosti 30. svibnja 1992. godine, podiljeni u više borbenih grupa, te se iz pravca Bišćana prebacuju priko rike Sane, jedni plivajući, drugi kamionom priko mosta kroz dilove Starog Grada u centar Prijedora, kuda je kao prethodnica već prošla Diverzantska grupa omogućujući ostalima prolaz, odakle u jurišu kreću u borbu za javne ustanove, okupirane od velikosrba prethodnih miseci. Kreću na tristo puta brojnijeg neprijatelja da oslobode svoj Prijedor, baš kao i nekad hrabri ustaše na žandarmeriju u Brušanima ’34. godine, da sruše velikosrpsku tamnicu Jugoslaviju!
Slavko sa svojom grupom se probija do zgrade Općine, a Asim Muhić do zgrade Policije, upadaju među preneražene JNA-ovce u „Dom Rezervnih Oficira“, drugi do Hotela kojeg pale i vode borbe sa Martićevcima u njemu i tako redom svi do svoji planiranih odredišta borbene operacije oslobađanja.
Ali Puharska grupa, po svIdočenjima, nije izvršila zadatak napada na kasarnu JNA “Žarko Zgonjanin” što će biti katastrofalno za oslobodilačku akciju, jer 500 obećanih boraca bi dalo zamah akciji.koja je ovako osuđena na propast.
Vode se ogorčene borbe i odmah na samom ulazu u Prijedor gine desetak hrabrih bojovnika, ali pomoći niotkuda a velikosrbi s ogromnim prikupljenim snagama rezervista, Arkanovaca i Šešeljevaca, uz pomoć tenkovskih i topničkih snaga JNA, kojima je Prijedor bio krcat nakon povlačenja iz RH, napadaju i gaze sve prid sobom.
“Krizni štaba srpske opštine Prijedor” preko Radio Prijedora objavljuje dramatične agitpropovske poruke “da je počinjen oružani napad na grad i na srpski narod te da se vode borbe s “ustaško-muslimanskim snagama”, pozivajući sve Srbe u Prijedoru da „stanu u odbranu svog grada od muslimana i Hrvata“.
Pozivom da „svi građani“ na kućama i stanovima izvjese bijele krpe su označeni nesrbi koje je trebalo potom uhapsiti i strijeljati na licu mjesta ili odvesti u prijedorske kazamate.
- motorizirana tenkovska brigada bivše JNA kreće na Slavka i družinu Iz okolnih ulica ispaljujući tenkovske i topovske granate i ubijajući i rušeći sve prid sobom, tako da je Stari grad sa oko svojih tristotinjak kuća spaljen do temelja.
Grupe su prisiljene na uzmak i u općem rasulu se izvlače kako je komu moguće.
Kod zlotvora gine njihov po zlu poznati ratnik iz Slavonije Zoka Karlica i još dvadesetak mu suboraca po zločinu.
A velikosrpski ratnohuškaćki „Kozarski vjesnik“ će nekoliko dana poslije pisati: „Pripadnici zelenih beretki, njihovi jataci i domaći, te ubačeni pripadnici HOS-a i ZNG, koje je predvodio Slavko Ećimovlć, ubili su u subotu ujutro 16 pripadnika vojske i milicije Srpske Republike BiH, uspjeli zapaliti fotelje u predvorju hotela i rasporediti se sve do parka ispred zgrade opštine, SJB „Kozarskog vjesnika”… Poslije prvog šoka branioci grada su se pribrali i krenuli u obračun sa njima. Za kratko vrijeme oni su preuzeli inicijativu. Borbe su trajale sve do popodnevnih sati u rejonu Lukavice i Partizanske ulice gdje je izvršeno temeljito čišćenje i sklanjanje stanovništva iz zone ratnih dejstava, jer je u tim borbama stradao i jedan broj civila“.
Slavko i njegovi vitezovi se hrabro bore k’o ‘no ban Zrinski i njegovi pod Sigetom, ali pred tolikom mračnom golom silom padaju, ginu mu suborci i njega zarobljavaju i strahovito muče, po staroj srpskoj navadi nad bespomoćnima kao što su to učinili prethodno u okupiranom Vukovaru ’91. godine, tražeći da oda svoje suborce.
Slavku kroz glavu prolaze surove primisli o mogućoj izdaji, tko je ubačeni KOS-ovski izrod, tko je namjestio igru, ali neda malodušnosti da ga obuzme, s mislima na vođe drugih grupa, Izeta Mešića, Asmira Muhića, Kemu Alagića, stišće zube i od njega, srca junačkoga, ni riječi zlotvori nisu uspjeli izvući!
Ali sadisti ga ne prestaju premlaćivati i mučiti i dalje pa ga odvode u zloglasni logor Omarska gdje su, poslije daljnjih hapšenja nesrba, sa 70 autobusa otpremili još blizu šest tisuća civila, muslimana i Hrvata.
Tamo ga „isljednici Službe javne bezbednosti“ i dalje premlaćuju u zloglasnoj Bijeloj kući, mrcvare i sakate kako to svidoči i Rezak Hukanović u knjizi „Deseta vrata pakla“:
„Klečao je sklupčan pored radijatora ispod samog prozora, između Asafa i Đeme, te mu je svjetlost otkrivala sve ono što su ovi zlobnici učinili nad njim.
Prišao mu je Žiga, uhvatio ga za kosu, podobro natopljenu krvlju, i podigao mu je glavu. Tamo gdje bi trebalo da bude lice vidjelo se samo krvavo spužvasto tkivo, ispod tek oderane kože. Činilo se da su umjesto očiju, dvije duplje, dva bezdana ispunjena crnom usirenom krvlju.
– Ovako ćete svi završiti! I vi i vaše porodice. Svi! Derao se divljački Žiga“.
Pred izmrcvarenog Slavka zlotvori srpski dovode druge izmučene mučenike da im potvrdi jesu li pripadnici njegove grupe, jesu li mu dolazili na brdo Kurevo, njegovoj vojsci.
Ali sa zadnjim atomima snage Slavko je za svakoga negirao da je pripadnik njegove postrojbe il’ da je uopće dolazio gore.
Zlotvori mu konačno 9. lipnja razdiru gotovo svu kožu s tila, posipaju ga sa solju, kao titine partizanke živim ustašama mozgove u razbijenim lubanjama na Kočevskom Rogu, i izbacuju na sunce isprid logora da se na užasnoj vrućini uz pomoći soli doslovce ispeče i spali u neljudskim mukama, ali hrabri vitez ni pod tim nadčovječanskim i najstrašnijim mukama ne posustaje i ne odaje svoje suborce i pokazuje zlotvorima kako se gine sa hrabrim srcem za svoj narod, svoju Domovinu i svoj Prijedor.
I izdahnu, tako, heroj Slavko Ećimović, ispusti dušu svoju, k’o Hrvat, k’o junak! Tu u mučionici srpskoj, Omarskoj.
Posli’ sveg’ toga užasa, velikosrbskog, izlažu to do neprepoznatljivosti izmrcvareno njegovo mučeničko tilo u naselju Ljubija, prisiljavajući sve nesrbe da dođu vidit’ da je zaista mrtav i da tako izgube svaku nadu u opstanak i otpor velikosrpskom zlu i da biže glavom bez obzira.
Nu, zločinački umovi ne miruju i odlučuju upornošću sotone potpuno zatrti sime Ećimovića i kreću pod okriljem noći, na blagdan sv. Ante, 13. lipnja 1992. crne godine, u naselje Tukovi da mu pobiju cilu obitelj.
I dolaze srpske horde zla do kuća nekad imućne obitelji Tomislava Ećimovića, doseljenika iz kršne Like, prvo do kuće Slavkova brata Nikole i žene mu Katarine di zatiču suprugu mu Ceciliju i dicu Ivanu i Nikolu i tu ih rafalnim pucnjima kose kao rosnu travu.
Ali, čudom Božijim, dica od pet i sedam godina se uspiju spasiti pokolja četničkog ispod mrtvih tila majke, strica i strine pa sva krvava i pristravljena biže do prve suside, priko polja, odakle ih pribacuju u selo Briševo kod drugog dida!
Potom zlotvorne ubojice odlaze do susidne kuće njegovih roditelja Tomislava i Marije i njih zločinci na isti način kose da zatru sime hrvatsko Ećimovića i uspomenu na heroja Slavka, a svima koji nisu odvedeni u logore da zatru strah do kosti i da obezglavljeni napuste okupirana područja i tako broj nesrba spane na planiranih, zlotvorima prihvatljivih, 2%.
Božja ruka i dalje štiti malene Nikolu i Ivanu pa oni priživljavaju i veliki pokolj u hrvatskom selu Briševo 24. i 25. srpnja 1992. crne godine, gdje srpski krvoloci čine masakr nad 77 bespomoćnih hrvatskih civila kada je ubijen i njihov did Jozo Jakara, otac njihove ubijene majke, završi svoju priču naizust k’o zaleđen od bola i ponosa dragovoljac Jure i suznih očiju side na štokrlu u tišini s pogledom u daljine, daljine, srca, junačkog’ i nepokorenog’!
Posmrtni ostaci junaka Slavka Ećimovića su pronađeni tek kasnije nakon tolikih godina posli’ rata u masovnoj grobnici Jakarina Kosa.
– E dico moja, Navik on živi ki zgine pošteno, to uvik znajte, briše did suzne oči prid ričima Jurinim, tugujući nad patnjama Ećimovićevim i svih Hrvata i muslimana Prijedora, Sanskog Mosta, Banja Luke, Kotor Varoši i okolice, predanih srpskim krvnicima u ruke koljačke.
Sa Slavkovom smrću, za mnoge nove žrtve Omarske, Bile kuće, poput Jadranke Cigelj, jedan osloboditelj manje „koje sam u mislima prizivala, grlila, nadala im se dok sam trunula isprebijana zločinačkim rukama, pogaženog ponosa. Iščekivala sam junake obučene u hrvatsku vojničku odoru i maštala kako oslobađajući Domovinu, oslobađaju i mene i stotine tisuća drugih“, uzdahnu gorko did.
Doletiše uplakani, mali Ivo, Luka i Marica, didu u zagrljaj, pa onda stricu Juri, nakon što su pozorno slušali što im on iskaza u jednom dahu ono što je dozna’ o heroju Slavku Ećimoviću i njegovoj herojskoj borbi za slobodu Prijedora.
Grli did opet unučiće svoje, ne bojte se, ne bojte se, dico moja, ne plačite, neg’ ponosno uzdignite glave hrvatske k’o što ju je uzdigao i ni prid kim pognuo naš prešućeni ‘rvatski heroj Slavko Ećimović, svisno idući u poslidnjem boju sotonskim zločincima u ralje, gordo će did gledajući u daljine prošlosti i budućnosti.
– Da dobro kažeš, dide, povrati se dragovoljac Jure, prešućeni, zaboravljeni, jer kad smo mi čuli za herojski otpor Slavka i njegovih suboraca evo tolike godine od rata, a ginuli smo i mi boreći se s puškom u ruci očekujući najgore, a glas o mučeništvu nam nitko ne donese.
Možda zato, dide što su većina njegovih boraca bili muslimani pa to ne odgovara KOS-ovcima, slugama srpskim, na jednoj i drugoj strani koji su za račun Beograda sve radili i uspili na bratoubilačkom sukobu kad je srbadija i velikosrpska politika bila pred slomom, kad je Oluja mogla doć’ mnogo ranije, ljutito će dragovoljac Jure.
Evo da ne ostanemo dužni, neka ta gamad izdajnička čuje kako su završavali ti muslimani pod srpskom kamom tih dana s „U“ na čelu, uze Jure spomenutu knjižicu u ruke i poče čitati:
– Je li u ovom autobusu Krak Nezir?
Tražio je jednog privatnika, automehaničara iz Prijedora. Svi su šutjeli. Šutio je i Nezir, koji je bio na podu u zadnjem dijelu autobusa i koji je, pored ove sparine i znoja, trpio i bolove koje su mu zadavala slomljena rebra, od udaraca koje je dobio prije nekoliko dana, tamo u “Omarskoj”, u onoj tvornici smrti.
Vojnik izađe i poslije nekoliko minuta se ponovo vrati.
– Tražim Nezira Kraka, on je sigurno u ovom autobusu, rekli su mi.
Ponovo šutnja, čulo se samo ravnomjerno kuckanje motora autobusa.
– Jesam li ja budala ili ste vi svi gluhi?
Čujete li šta vas pitam? Ako se ne javi Nezir Krak za deset sekundi ispucaću rafal po vama, zaprijeti ovaj sa groznim licem i pri tom se začu metalni zvuk repetiranja puške.
– Ja sam, javi se Nezir, ne želeći da ovaj krvnik i ispuni svoju prijeteću nakanu.
– Izlazi napolje, majku ti ustašku! I otac ti je bio ustaša. Neće iver daleko od klade.
– Ne mogu ustati, bolestan sam. Ne mogu na noge, reče Nezir.
– Čuješ li ti mene, đubre jedno balijsko, izlazi dok te nisam odmah ovdje…, ne izgovorivši do kraja svoju prijetnju, krenu prema zadnjem dijelu autobusa gazeći i udarajući sve oko sebe.
Nezir se jedva izvukao ispod tih sklupčanih tijela koja, ni zvuk disanja od straha nisu puštali od sebe, i krenu prema otvorenim vratima autobusa.
Ovaj ga udari kundakorn puške po ledima, jednom, a onda još jednom i još jače.
Nezir se povi prema naprijed, a onda ga ovaj udari nogom u leda. Silina tog udarca izbacila je Nezira kroz vrata i on se u grču ispruži u prašini pored autobusa. Ispred vrata su stajala još četvorica sa transpoftera, a medu njima Mrda i Bakin.
Skinuli su ga gologa i bezdušno tukli, psujući mu ustašku majku.
Parali su ga noževima, ucrtavali mu slovo “U” na čelu.
Na kraju ga je jedan od njih odnekud izvukao pravi pravcati mač i nabio ga taj mač odozdo.
Izmučeno tijelo se samo zgrči.To potraja nekoliko trenutaka, a onda se opusti uz jezivo krkljanje.
Otvorili su jedan od boksova namijenjenih za prtljagu putnika u autobusu i tu ga, kao vreću ubacili, a onda, kao da se ništa nije dogodilo, poskakali u svoje transportere, dali znak vozačima autobusa i krenuli dalje.“, ganuto će Jure s osjećajem krivnje što je to morao prid dicom izreći.
– E moj Jure, Hrvat je mio koje vire bio, a ove zlotvore će valjda stići Božija ruka pravde kad ih već ne dostiže narodna osveta do sada.
Nije to za dičje uši, ali eto nik znaju s kojim vragom posla imaju i da ga se vavik čuvaju i uvik na oprezu budu, zabrinuto će did, grleći svoje sokoliće pretužnog lica, zbog onog što im upravo Jure ispripovida.
– E, dide, pilići moji, okećući se nastavi Jure, kad dođe do daha znajući da je ovo ništa što bi sve moga ispropovidat’ o tadašnjem paklu srpskom, to je ona izdaja koja nam je, popljuvavši ono urezano „U“ mnogima na čelu, diktirala dokle možemo ići u svojoj opravdanoj borbi za slobodu cile Domovine i zbog koje dobismo Hrvatsku samo na području kifle koju je prije demokratskih izbora ismijavao i Franjo Tuđman, a onda nam Judini skotovi ubiše Ludviga Pavlovića, Miru Barešića, Antu Paradžika, Blaža Kraljevića da nam ubiju svist o Hrvatskoj na cilokupnom svom povisnom i narodnom području pa tako na zločinu opstade i zločinačka tvorevina tzv. Republika Srska sa BiH izvan Hrvatske iako prethodno potpisaše Washingtonski sporazum o konfederaciji kao mamac za naivne, neutješno će ljutiti dragovoljac Jure.
Sve je to udbaško maslo, dide, toliki izginuše u najstrašnijim mukama kao poslin ’45-te u titinoj klaonici, a oni sretni među tim mučenicima dobiše samo metak i tako se spasiše daljnjeg zla, dok ova sveprisutna bagra izdajnička, koja se i tada i danas k’o paraziti, pritvorne hijene, uvukoše u pore vlasti i zavitrine iz koje čekaše rasplet da bi nam opet mogli krv piti, na kraju dobiše čast’ i imetak!
Dok se branitelji ubijaju i dan danas prid nepravdom koja vapi i dalje do neba.
Je li, ta klatež hijenska, pusti kad suzu koju za hrvatske heroje koji ustaše protiv agresora srpskog, za tolike koji padoše od četničkog noža, sve one koji doživiše progone i srpske logore bez nade u spas, zaboravljene od svih!?
Je li pustiše suzu koju i oni s ovoga popisa bogate elite u stranim bankama koje na početku spomenusmo, dide dragi, vrti glavom Jure!?
Jasno je, tako, zašto se nismo do kraja uspili osloboditi i zašto smo i danas još uvik pokoreni i u neslozi i siromaštvu kad je sve pokradeno narodno u rukama te udbaške žgadije i njihovih jataka u svim porama javnog i nejavnog života.
Komu sad još nije jasno zašto pravi Hrvat koji je svistan svoga hrvatstva, koji živi i pati za svoj narod, ne može izbiti na čelo bilo kakve borbe za prava svog napaćenog naroda nego je uvik ušutkan i zagušen sa plaćenim poltronima izdaje koji sa tim pokradenim novcem drmaju svim tokovima državnog i narodnog života!
Komu sad nije jasno kako antihrvat Mesić može biti dva puta biti izabran za predsjednika RH, kako poslije Yusipovića, nakon narodnog nezadovoljstva, na čelo može biti izabrana članica Trilaterale, kako nam Vladu RH može voditi posli’ pada komunizma komunista Račan, a onda posli’ HDZ-a i Sanadera opet jugosloven Milanović!?
Može dide kad su novci kod njih, a narod šuti!
Imaju sve medije i upravljaju svime uz statiranje ovih koji glume desnicu i kao da im se suprotstavljaju, a gori su od njih, jer izdajnik je kuga koja nam se zavlači u narodne redove i razara nas iznutra, kako reče nekad Ciceron.
Evo i onaj Slovenac nam pokaza kako je UDBA i pred raspad Jugoslavije izvlačila novac na inozemne račune i tvrtke odakle je mogla financirati svoje pa tako i onaj Tedeschi, kojeg komunjare kuju zvizde kao sposobnog menadžera, je prvi milijun dobio na račun tada i otada ide para na paru, a ti Hrvatska propadaj.
A Hrvati koji su pošteno stekli svoj imetak na trudu i muci dovedeni su u situaciju da u Hrvatskoj izgube sve što imaju il’ da im se potpuno onemogućuje ulaganje u svoju Domovinu dok udbini sinovi zločinačkim novcem na rasprodaji dobijaju sve i sva, kune Jure lupajući šakama o kameni stol!
I da, dide, da ne zaboravim, zadnji akt koji je komunjarska vlast donila prid pridaju vlasti na prvim demokratskim izborima je ukidanje Zakona o porijeklu imovine!
– E Jure, nek nam Bog pomogne, prosvitli narodu pamet, pa konačno providi pravog nam vođu kojeg ćemo slidit u borbi za pravdu, istinu i slobodu, suprotiva svoj ovoj klateži što nam o glavi radi, zavapi opet did.
Nego Jure, jesi l’ donio gori na putić, šta sam ti reka’, ono sino sa gladišikom i koju balu slame i ono starih grana kod trapa, da svitnjak u slavu svetog Ive upalimo, evo se i mrak ‘vata, umorno će did podižući se sa kamene klupe sa svojim sokolićima.
De, dico draga, zovite i babu, nek ponese faercak, pa ćemo evo reć i krunicu svetog Ive da se dragom Bogu pomoli za nas, narod i Domovinu ‘Rvatsku, Slavka Ećimovića i njegove, sav onaj narod poklani, dometnu skrušeno did.
Did Vidurina
Uz svitnjak Svetog Ive 23. lipnja, lita Gospodnjeg 2016.
Zapisao: ing. Ante Matić od Livna
