Prikaz knjige: Anita Martinac, Medaljon
Anita Martinac već je poznata, i priznata, pjesnikinja u hrvatskome narodu, a s obzirom da su joj pjesme prevedene i na nekoliko tuđih jezika, njeno stvaralaštvo dostupno je i drugim narodima – ljubiteljima lijepe poezije.
Uz poeziju, Anita je objavljivala i kratke priče, dnevnike i izvješća u dnevnim i mjesečnim novinama, a redovito objavljuje svoja djela na vlastitom blogu i drugim elektronskim medijima.
Roman Medaljon kontinuitet je njenoga književnog i novinarskog izričaja. Iako je riječ o prvijencu ove zahtijevne književne vrste, njime je Anita već prokrčila put do željenoga Parnasa. Radnja ovoga romana zbiva se na području njene rodne Hercegovine. Geopolitički položaj ovoga krševitog dijela, u kojemu su stoljećima živjeli, i žive Hrvati, boreći se s raznoraznim osvajačima i tlačiteljima za svoju vjeru, narodnost, opstojnost i postojanost, daje jaču i jasniju sliku hrabrosti, odvažnosti, pa i prkosu hrvatskoga naroda nasuprot svim silama u pokušajima zatiranja naših tradicijskih vrijednosti.
Glavni junak ovoga romana Ante Marić – Kenić, njegova subraća po oružju Benko Penavić i Nikola Marić i drugi hrvatski domoljubi, sanjali su svoju Hrvatsku, slobodnu i neovisnu. U tom općem metežu u cijeloj Europi, na početku II. svjetskog rata, ta hrvatska mladež nije dvojila. Čista srca i čiste duše, i bez mržnje prema bilo kome, dragovoljno je pristupila Hrvatskoj vojsci, prepoznavajući trenutak dosanjanja sna svojih očeva, djedova i pradjedova.
I kada taj san nije dosanjan, bili su uvjerenja da će „pobjednička“ vojska razumjeti da su oni bili samo vojnici svoga naroda, vratili su se rodnoj grudi, želeći zasnovati obitelji i tu živjeti životom svojih predaka.
Ante Marić, koji je bio i legionar 369. divizije, bivajući ranjen u bitci za Staljingrad i nakon blagoga oporavka, vrativši se u svoju Hercegovinu, sinonim je hrvatskih ratnika, koji su imali takva i slična promišljanja.
Ovih nekoliko uvodnih redaka predložak su lakšem čitanju i iščitavanju ove romansirane povijesnice, koju Anita i započinje Antinim povratkom s bojišnice i iz liječilišta.
Njen glavni junak, ipak se nije, naivno, odmah zaputio u svoje selo i svojoj obitelji, nego je, kao vrsni poznavatelj ratne doktrine i svjestan novih okolnosti, zastao na Bilim Stinama, na putu ka planini Risovac. Poznavajući svaku škrapu i putac ovoga kamenjara, u prirodnom zaklonu čekao je slučajnoga dobronamjernika, koji će mu možebitno dati neke odgovore na mnoga pitanja koja je sam sebi postavljao.
U tom promišljanju, zamjetio je mladića, koji mu je, pijući bistru vodu iz šumske lokve, oprezno i sumnjičavo, uperio pogled. Razumljivo, takva su bila (ne)vremena!
Tek, nakon što je po odori, razaznao da Ante nije partizan, niti četnik, mladić Mirko je
s olakšanjem odgovarao na pitanja, upoznavši ga o partizanskim patrolama i zasjedama, ali Ante se nije plašio, jer ipak je on legionar, koji bi se, iako nevoljko, morao vratiti u onaj pakao.
Ante i Mirko vode razgovor štokavsko-ikavskim dijalektom uz mješavinu standardnoga hrvatskog jezika, a taj izričaj karakterističan je u mnogim hrvatskim krajevima, a osobito u zapadnoj Hercegovini i Dalmatinskoj zagori. Uostalom, to je duga jezična tradicija, koju autorica vješto koristi i preko drugih svojih likova, želeći i time ovom djelu dati značaj pripadnosti.
Nevjerojatno je s koliko lakoće autorica piše o bremenitim vremnima II. svjetskog rata i poraća svoga kraja i kako u svim tim neizvjesnostima i tragičnostima provlači ljubav i vjeru, pokretače svega vidljivoga i nevidljivoga. Osobito je to zamjetno kod glavnoga junaka, prekaljenog ratnika, koji se djetinjom sramežljivošću raspituje za svoju prijeratnu ljubav, Maru. Nakon godina razdvojenosti, njihov susret i zagrljaj na Risovcu, zorni je prikaz karaktera, osobito hercegovačkih žena, koje su vjerno čekale svoje mladiće i supruge, neovisno o dugotrajnom vremenskom razdoblju, u kojemu neke od njih nisu niti dočekale ponovni susret, a one su i nadalje bile vjerne. Druga pak, ili istoznačna ljubav, je obiteljska ljubav i čvrsta i čista vjera u Trojedinoga Boga: Oca, Sina i Duha svetoga. U takvim našim obiteljima molitva je bila i ostala počelo i svršetak svega. Osobito se molilo Isusovoj Majci, Čudotvornoj Gospi. Stoga i ne čudi da su naše pobožne žene, kakva je bila i Antina majka Ruža, nosile i čuvale svete medaljone s likom Čudotvorne Gospe. Antinoga oca Petra Periju, odmetnute četničke bande zaklale su na kućnom pragu i metnuli ga na tronožac da i mrtav gleda kako mu kuća i imanje gori.
Nakon tih tragičnih vremena, Petra su pokopali na Risovcu, a rodna kuća ostala je pusta. Antina majka, braća i sestra Drina vratili su se u drugu kuću u Gorancima, a starija sestra Manda već je bila udata u Lišticu. Sve je to Ante saznao od svoje Mare. I te vijesti su ga jako zaboljele.
No vijesti o službenom završetku rata i pozivu komunističkih vlasti na predaju odmetnika koji nisu počinili zločine, uz jamstva da ih neće kazneno goniti, vratile su Anti nadu, vjerujući u amnestiju i nastavak novoga kakvog-takvog života.
Ante, njegova subraća po oružju, njihove obitelji i svi hrvatski domoljubi, osobito s područja zapadne Hercegovine, vrlo brzo će osjetiti, na vlastitoj koži, tu podmuklu komunističku prijevaru.
Prvo su iz rodne kuće u Gorancima komunističke vlasi uhitile Antu, lažno ga optuživši za ubojstvo izvjesnoga Stjepana iz Raške Gore, kojega on nije niti poznavao. Zatim su ga htjeli iskoristiti kao svjedoka optužbe protiv mostarsko-duvnjskog biskupa Petra Čule, kojega također nije osobno poznavao. Uvidjevši da su oba slučaja namještena i lažna: lažna optužba za ubojstvo i lažno svjedočenje, Ante je došao do zaključka da mu je jedini izlaz iz ovoga bezizlazja bijeg, u šumu, pa što dragi Bog dade.
Znajući da će uskoro biti sproveden iz kaznenoga zatvora u Zenici u okružni sud u Mostar, njegova odluka je bila sve čvršća. Tijekom vožnje vlakom od Sarajeva do Mostara, uspijeva pobjeći svome čuvaru, jer je, kao izvrstan vojnik pomno odabrao najpovoljnije mjesto za bijeg, a to je bila Grabovica.
No tu nije bio kraj njegove tragične priče. Pače! U vremenu koje slijedi, iznova počinju strahote, možda i veće i strašnije od onih ratnih.
Bijeg u slobodu, zapravo je značio novo zatočeništvo, ali jedne druge vrste. Ante Marić – Kenić, iako mlad, imao je istančanu pronicljivost i odlučnost donošenja odluka i u teškim, gotovo bezizlaznim situacijama. Zato je i postao vođa hercegovačkih križara ili škripara, kako su se zvale gerilske skupine koje su preostale u Hrvatskoj nakon razbijanja vojnih postrojbi Nezavisne države Hrvatske. No njihova višegodišnja borba nije bila samo njihova. Ante i njegovi škripari u narodu su postali junaci i hajduci, a istovremeno i uteg u, ionako, teškim vremenima. Mnogi članovi njihovih obitelji, rodbina, susjedi i poznanici proživljavali su strašne torture: privođenja, zatvaranja, progone, batinjanja do nesvijesti, ubijanja, paljenja kuća i štala i raznorazna druga psihička i tjelesna zlostavljanja.
No autorica ovoga romana, rutinom istančanoga književnog osjećaja, vrlo vješto izbjegava svaku pristranost, empatiju prema jednoj, ili osudi prema drugoj strani. Ona je ulozi kroničara i povijesne voditeljice onih strašnih (ne)vremena hercegovačkih Hrvata. Umjesto nje, njeni se likovi sami: bore, skrivaju, napadaju, brane, trpe…
Ona je tako živopisno opisala hercegovačke krajobraze i ljude, nudeći nam pritom jasnu distinkciju između dobra i zla. Na svakome od nas je proživljavanje i suživljivanje s pojedinim likovima. Njen glavni junak nije svetac. On je istovremeno i pravednik i osvetnik, hrvatski Robin Hood. U tim i takvim okolnostima, je li uopće imao izbora? Nije li njegovo grizodušje, koje mu je nagrizalo savijest, najbolji odgovor toga nametnutog labirinta?
Jedno je sigurno, Ante je bio prktični katolik i domoljub. Živio je vjeru, koju je upio od svojih bogobojaznih roditelja. Međutim u vremenu nevremena, nakon što je u ratu dao svoj vojnički doprinos, u tzv. miru nije se mirio s činjenicom da izdajnici iz vlastitoga naroda i ugnjetavači njegovoga hrvatskog naroda, prođu nekažnjeno. Gledajući samo teološki, vjerojatno je to jedina suprotnost Antine osobnosti. I zato je, uz onu borbu sa stvarnim neprijateljima, često vodio borbu i sa samim sobom. Zadivljujuća je i njegova ljubavna priča, najprije s Marom, a potom i Blagicom. Iako ih je iznimno ljubio, nije im bilo suđeno niti jednoj provesti život s njim, život dostojan čovjeka. Uostalom kao i većini hercegovačkih Hrvata. A Antina majka Ruža? Ona je svo vrijeme, u začepkama svoje kape, skrivala medaljon Čudotvorne Gospe, jedino naslijeđe nekoć velike obitelji Marića Kenića iz Goranaca i molila se. Nevjernicima, usprkos!
Ovim romanom Anita nam je postavila mnoga pitanja i istovremeno dala mnoge odgovore, iz čije je ljubavi i, s naslijeđenim medaljonom Čudotvorne Gospe na dlanu, iznikla ova knjiga.
U našoj recentnoj književnoj kritici, o ovom su romanu već ispisani brojni hvalospjevi. On se, ne bez razloga, tematski uspoređuje sa Šenoinim i Araličinim romansiranim povijesnicama.
Ne ulazeći u književnu analizu i usporedbu sa spomenutim našim velikanima pisane riječi, jedno je sigurno – romanom Medaljon – Anita Martinac, obogatila je hrvatsku književnost. Osobno, ovo je jedan od ponajboljih romana od obnove Hrvatske države do danas.
S obzirom da je i osobno sudjelovala u Domovinskom oslobodilačkom ratu te činjenicu i da je majka troje djece, ovaj roman je autentičniji, ne samo u književnom, nego i u vojničkom, obiteljskom i svekolikom domoljubnom smislu. Većina njenih junaka mučki su pogubljeni, a neki su proganjani i izmučeni, a svima im je zajedničko jedno – bili su Hrvati. Iako nisu uspjeli dosanjati svoj san, Anita ga je za njih dosanjala i to ne samo perom, nego i životom. Ovim romanom, ona nam je približila dio bremenitosti našega naroda na koncu II. svjetskog rata i poraća. Kroz njega se mogu vidjeti i doživjeti sve naše strahote kroz posljednje tisućljeće burne, ali i slavne, povijesti: Gvozd, Krbava, Siget, Gvozdansko, Bleiburg i druga stratišta. I njih Anita živi, jer ona živi Hrvatsku i hrvatski narod. Na nama je slijediti ju.
Dostojevski je zapisao: „Plakat ćemo i sve razumjeti!“ Ja zaključujem – i radujući se, možemo sve razumjeti, jer kroz Anitine vene teče i Antina krv.
Ante Nadomir Tadić Šutra, prof.
