Jeste li ikada doživjeli da je netko nešto rekao, a vi to niste razumjeli?
Kao da taj drugi govori nekim stranim, vama nepoznatim jezikom?
Ili ste vi nešto rekli, a onaj drugi postupi kao da ste vanzemaljac?
Vi želite jedno, a ta osoba, ne o nečemu drugom, nego o nečemu desetom?
Čini vam se kao da ste „pali s Marsa“?
Postojali su dani kada je Isus pokušavao komunicirati duboke istine onima oko sebe, a oni doslovno kao da su „pali s Marsa“. Isus bi nešto rekao i gledao bi kako oni samo zure u njega. To se je prije svega odnosilo na vjerske poglavare. Oni nisu željeli imati posla ni s Isusom, ni s njegovim učenjem, pa su se ponekad njegove riječi jednostavno „odbijale“ od njih.
O da, oni su njega osuđivali ali nije im palo na pamet dopustiti njegovim riječima da dopru do njihovog srca. Nisu ga, ponekad, niti slušali što govori. Barem se je tako činilo. Toliko su bili sigurni u sebe same da su odbacivali sve ono što bi Isus rekao ili učinio.
Što biste vi učinili u takvoj situaciji?
Želite nekome priopćiti nešto jako važno ali taj ne trza. Ne dopirete do njega. Ne doživljava vas. Baš u takvoj situaciji je Isus. Zato i čini ono što često zna učiniti.
Priča priču.
Priča priču o pobuni u vinogradu koja izuzetno dobro ocrtava nas i naše uloge u Kraljevstvu Božjem.
Pobuna je stara tema u Bibliji.
Javlja se već u priči o Adamu i Evi. Još prije, na samom početku, pobuna dijela anđela s Luciferom na čelu. Tu je priča kule Babilonske. Pa priča židovskog naroda za vrijeme izlaska iz Egipta.
I rezultat je uvijek isti – otuđenje, bol i tragedija.
Bezbroj je primjera kolika je čovjekova želja bila i ostala – zauzeti Božje mjesto.
Svi smo mi, na ovaj ili na onaj način, došli u napast „svrgnuti“ Boga i „zasjesti“ na njegovo prijestolje.
Svi smo mi znali postupati kao da je ovaj svijet naša „prćija“, kao da ga nam je „ćaća ostavio u dotu“ i kao da smo mi njegovi apsolutni gospodari.
Tako lako zaboravljamo da sve što imamo, da nam je sve od Boga posuđeno.
Pa čak i vrijeme u kojem živimo.
Mi smo samo privremeni zakupci, stanari, upravitelji.
Mi ništa ne posjedujemo, ničeg nismo vlasnici, a ponašamo se kao da je sve naše.
Sve, apsolutno sve, pripada Bogu.
Uz jednu crkvu izgradi se moderni supermarket s velikim parkiralištem.
Kako je crkva oskudjevala s prostorom za parkiranje župnik zapita vlasnika supermarketa bi li crkvi dopustio korištenje njihovog parkinga nedjeljom kada supermarket nije radio.
(Iz ovoga je lako zaključiti da se ovaj slučaj nije dogodio u Hrvatskoj, jer kod nas svi supermarketi rade nedjeljom)
Vlasnik supermarketa reče župniku: „Može. Nema problema. Ali parkiralište možete koristiti 51 nedjelju u godini.“
„A što je s onom jednom? Pedeset i drugom?“ upita župnik. „Toga dana“ odgovori mu vlasnik supermarketa i parkirališta „ja ću staviti lanac i zatvoriti parkiralište, kako biste uvijek imali na pameti da ovo parkiralište pripada meni, a ne vama.“
Dobra priča. Mi se ponašamo kao vlasnici, a samo smo zakupci.
Ovo nas dovodi i do druge stvari koju je potrebno istaknuti.
Sreća dolazi onima koji shvaćaju da ne posjeduju ništa.
Zakupci vinograda su bili pohlepni ljudi.
Željeli su sve za sebe i nisu bili voljni dati vlasniku njegov dio.
Vlasnik je, s druge strane, bio velikodušan.
Dao im je kontrolu nad velikim imanjem i mogli su uživati u obilju.
Sve što je od njih tražio bio je samo dio onoga što bi ostvarili.
Podsjeća li vas ovo možda na nas danas?
Od Adama i Eve, pa sve do dana današnjega, ova je priča neprestano aktualna. Bog od nas traži samo dio za uzvrat ali mi smo, malo je reći, pohlepni.
Želimo sve. I svoje i Božje.
Kako je to tužno.
I ružno.
Najsretniji ljudi, koji su ikada živjeli, su oni koji sa zahvalnošću priznaju Boga za gospodara svega.
Isus je pitao farizeje što će vlasnik vinograda učiniti pobunjenim vinogradarima. Njima nije bilo teško dati odgovor.
Pojma nisu imali da s ovim odgovorom sami sebe osuđuju.
Jer parabola je govorila o njima.
Njima je Bog povjerio duhovnu skrb nad Božjim narodom.
Nažalost, mnogi među njima su gledali na to kao na običan posao, kao na način kako ugodno živjeti, kao na izvor prestiža i moći.
Toliko su se saživjeli sa svojim osjećajem apsolutne nadmoći da su kamenovali proroke koji su ugrožavali njihovu sigurnost i njihov komoditet.
Na koncu su i Božjeg sina razapeli.
Ovo je i velika priča za sve one koji su svoj život posvetili svećeničkom pozivu, kao i svima onima koji se zovu kršćanima. Za sve nas.
Svi smo mi odgovorni. Svi. Bez izuzetka.
Postoji legenda o običnom, jednostavnom čovjeku koji je doslovno živio u jarku, pokraj puta. Jednog dana odobre mu se tri želje. On ponajprije zaželi silna materijalna dobra i odjednom postane nevjerojatno bogat. Onda poželi silnu pamet i postane nevjerojatno mudar.
I konačno poželi postati Bog.
Istog trena opet se nađe u jarku pokraj puta, bez igdje ičega.
Pobunjeni vinogradari, nezadovoljni svojom ulogom zakupaca, a ne vlasnika, na kraju su izgubili sve od čega su živjeli. Uzoholili su se i poželjeli su biti ono što oni nisu – vlasnici vinograda. Nisu željeli gospodara iznad sebe.
Danas, mi na sve moguće načine želimo upravljati ovim svijetom, svojom Domovinom, svojom obitelji, svojim osobnim životom, kao apsoltuni gospodari života i smrti.
Želimo upravljati apsolutistički.
Sami. Bez Boga.
Jesmo li svjesni posljedica koje nas očekuju?
Ivica Ursić
