U Hrvatskoj se promijenila vlast.
Sad ćete reći, ti tek skužio. Moram reći da tek pomalo počinjem vjerovati, jer se s proljećem pojavljuju i prvi vjesnici ove iznimno važne vijesti.
Za Tomislavcity bpz.ba) piše Marko Tokić
U vrijeme Velikog tjedna čovjek bi htio uzeti vrijeme za sebe, preispitati vlastiti život, zaviriti i u skrivene kutke vlastite duše i potražiti unutarnji mir. Nada je naša kršćanska da sakramentom izmirenja s Bogom (kojemu vjerujemo i uzdamo se u njegovo milosrđe) stvaramo i preduvjete za izmirenje s drugim ljudima, najprije onim našim najbližima s kojima živimo, komuniciramo, tugujemo i radujemo se pa onda i sa svim ljudima dobre volje kao stvorenjima Božjim. Nadamo se tako da izmireni s ljudima i Bogom zaslužujemo vlastitu obnovu, novo odijelo i novo proljeće.
Ali umjesto da umiveni cvijećem Cvjetne nedjelje uronimo u kontemplaciju vlastitog življenja mi smo ponovno zatečeni i zaprepašteni nemirom svijeta. Budući da smo građani svijeta (globalne zajednice vijesti) ne možemo ne znati za patnje ljudi diljem svijeta i tako svakodnevno prema nama pristižu slike razaranja i ljudske patnje. I čovjek se pomalo navikava da na tu ljudsku patnju zbog njezine stalne nazočnosti u medijima počinje gledati očima nečovjeka jer se to događa negdje tamo daleko i ne dopire do nas… Prihvaćamo da su ljudi takvi kakvi jesu i da jedni drugima, a da mi i ne znamo zašto, nanose zlo i da je svijet takav i da su ljudi takvi i da je tako i tako mora biti, pa se to svakodnevno nasilje nazočno kao sporedne vijesti može razumjeti i kao navikavanje na slike stradanja i dehumanizacija čovjeka.
A onda, ipak kada se to dogodi NAMA, negdje tu ili čak što više tu gdje smo mislili da je skoncentrirana moć koja jamči našu sigurnost i našu nedodirljivost odjednom postanemo ranjivi, zbunjeni, zaprepašteni i počinjemo shvaćati da nasilje i stradanje ljudi, koje svakodnevno gledamo i s drugih strana svijeta, nije bajka i nije film. Vijesti iz Bruxellesa (mrtvi, ranjeni, panika…) – terorizam u srcu Europe. Primiče li se EU birokraciji i hoće li ona sada pogledati svijet u skladu s istinom njihovih postupaka?
Upućeni kažu da su ovi napadi bombaša samoubojica osveta za uhićenje Salaha Abdesalama (ili tako nekako se zove čovjek), navodno teroriste koji stoji iza napada u Parizu. Jesmo li u ratu? I s kim? Globalni svijet očito je izgubio vlastitu ravnotežu. Pokret izbjegličkog i migrantskog vala prema Europi koja je promatrala dolazak tih nesretnih ljudi očima mešetara kao bioloških jedinica, budućih potrošača i jeftine radne snage očito je promijenio sve dosadašnje paradigme očuvanja mira i stabilnosti. Što je učinak ovih terorističkih čina? I jesu li oni koji upravljaju krizama (kako se vole hvaliti) i ovo predvidjeli i u koji scenarij upravljanja uklapa se ovakav trenutni rasplet kojem se ne vidi kraja i koji bi se u ovom trenutku mogao prije razumjeti kao zaplet bez konca i kraja (ili je makar kraj posve neizvjestan).
U Hrvatskoj se promijenila vlast.
Sad ćete reći, ti tek skužio. Moram reći da tek pomalo počinjem vjerovati, jer se s proljećem pojavljuju i prvi vjesnici ove iznimno važne vijesti.
Naime, Bogu hvala (bolje ikad nego nikad), Republika Hrvatska traži uključivanje u haški postupak (u njezino ime podnesak je sačinio ministar pravosuđa Ante Šprlje) i, gle čuda, nudi argumentaciju koja osporava zaključak o udruženom zločinačkom pothvatu i posthumnoj presudi predsjedniku Franji Tuđmanu, ministru obrane Gojku Šušku i generalu Janku Bobetku u slučaju hrvatske šestorice iz BiH (u postupku Prlić i drugi). Argumentacija Haaškog suda koja je u njihovu postupku ustvrdila navodno postojanje udruženog zločinačkog pothvata posthumno je donijela presudu navodnim njegovim glavnim akterima (Tuđmanu, Šušku i Bobetku) bez pretpostavki nevinosti optuženih i bez njihove mogućnosti obrane. Tvrdnje na kojima je tužiteljstvo i sud temeljilo svoj tvrdnje i u konačnici prvostupanjsku presudu Hrvatskoj šestorici iz BiH nisu argumentirane neoborivom argumentacijom što je u svom podnesku vrlo lako obrazložio ministar Šprlje. I svi su znali i u onoj prošloj hrvatskoj vlasti da su te tvrdnje osporive i oborive, ali nisu poduzimali ništa – dapače, radovali su se takvoj presudi i ulagali i posljednje nade u presudu šestorici Hrvata iz BiH (budući da su oslobađajuću presudu generalima Gotovini i Markaču doživjela kao poraz vlastite politike). Stoga je iznimno važno da je u hrvatskoj došlo do promjene vlasti i ovaj podnesak ministra Šprlje (u ime hrvatske države) to, na našu radost, i svjedoči.
U Hrvatskoj je konačno završena i jedna vrlo ozbiljna priča oko izbora ministra branitelja. Konačno imamo ministra: Tomo Medved – tigar na položaju. I uopće nemam ni trunke sumnje da će uistinu dati sve od sebe na tom iznimno osjetljivom mjestu. Iako je proračun donesen bez dijaloga s njim kao ministrom i ministarstvo dobilo manje novca nego li za mandata njegova prethodnika, uvjeren sam da će se i s manje novca Tomo pokazati boljim ministrom. Već prvi korak na ministarskom mjestu ukazuje na razliku. Ovaj ministar zna u čemu je problem. On zna da nije problem dostojanstva hrvatskih branitelja, jer ima ga nitko ne može oduzeti – problem je razumijevanje Domovinskoga rata i temelja hrvatske države kao takve. Neki još uvijek vjeruju da je hrvatska država uspostavljena kao socijalistička Hrvatska i žele očuvati nasljeđe svoje političke baštine pri tome zanemarujući komunističku totalitarnu diktaturu i Jugoslaviju kao partijsku državu unutar koje je Hrvatska imala ulogu vječne žrtve o kojoj svjedoči Hrvatsko proljeće iz 1971. i sve one godine hrvatske šutnje (a da ne spominjemo mega zločin započet na Bleiburgu i završen zadnjim žrtvama jugoslavenske tajne policije diljem svijeta).
Tomo Medved zna (kao i tisuće Hrvata) da je hrvatska država nastala na krvi njegovoj i njegovih ratnih prijatelja da je Šator – simbol obrane istine o Domovinskom ratu i uspostavi samostalne, neovisne i demokratske hrvatske države.
Unatoč svim nedaćama mi vjerujemo da je život jači od smrti i da se duh s pravom opire umiranju. Naša je nada uskrsnuće. Sretan vam, Uskrs.
