Ovih se dana mogla u nekim domaćim medijima pročitati vijest da je ”u razgovoru za video medij Informr, novi šef njemačke stranke Zelenih, Robert Habeck, izjavio je da Nijemci kao narod ne postoje, te da se radi o nacističkom konceptu.” Nešto je slično rekao i njemački predsjednik Frank-Walter Steinmeier, socijaldemokrat. On drži da nema bioloških i ”novih” Nijemaca, to jest da su podjednako Nijemci pripadnici autohtonog njemačkog stanovništva i jučer pristigli imigranti iz Afganistana ili Sirije.
Koncept koji stoji iza takvog načina razmišljanja u sebi sadrži nesavladivu proturječnost, logičnu nekonzistentnost. Naime, očito je da takav stav proizlazi iz apsolutizacije jednakosti među ljudima, koja kad se postavi kao apsolutna vrijednost dokida sve razlike. Međutim, ako prihvatimo to, onda ne možemo dopuštati multikulturalnost, neprimjenjivanje nekih zakona na imigrantima, razumijevanje za njihovu kulturu, vjeru i sl. Ukratko, imigranti ne bi smjeli imati na raspolaganju nikakve pogodnosti i beneficije koje nemaju i obični Nijemci. Budući da imigranti mogu prekršiti cijeli niz zakona koji i te kako važe za obične Nijemce, Talijane ili Hrvate (npr. prelaziti granice gdje ih volja i bez dokumenata, lažno se predstavljati itd.) – evidentno je da se razlikuju od običnih Nijemaca, Talijana ili Hrvata. Inače ih policija i vlasti ne bi mogle razlikovati te, sukladno tomu, ni privilegirati.
Znam da ovo razglabanje djeluje apsurdno, suvišno, međutim potrebno je upustiti se u njega upravo da bismo podcrtali apsurdnost i logičku neodrživost suvremenih globalističkih ili, kako ih često nazivaju, lijevo-liberalnih stavova. To je jedan komplet novih vrijednosti koje se naoko pozivaju na najplemenitija dostignuća zapadne, dakle kršćanske, civilizacije, a u stvari ih destruiraju dovodeći ih do apsurda. Tako se, primjerice, kršćansko milosrđe prema potrebitima u odnosu prema imigrantima pretvara u svojevrsni mazohizam zapadnih društava. Imigrant postaje više simbol negoli osoba, prilika zapadnom čovjeku za iskupljenje zbog silnih grijeha koje su zapadne sile nagomilale u kolonijalno vrijeme.
Imigrantima se daju prava, a ne traži se od njih prihvaćanje obveza adekvatnih dobivenim pravima. Preblago se kažnjavaju, umanjuju, pa i prikrivaju zločini koji počine imigranti kako to ne bi izazvalo konsternaciju domaćeg stanovništva, dok se s druge strane preuveličavaju, čak i falsificiraju slučajevi nesnošljivost prema imigrantima. Tako se ispostavilo da je navodni video naganjanja imigranata u Chemnitzu podvala. Zapadna društva kao da ponekada sabotiraju sama sebe. U posljednje vrijeme, čini se, sve češće.
Teško je odrediti što u tom svojevrsnom harakiriju zapadne civilizacije preteže: đavolski plan zakulisnih lutkara ili dekadentna autodestrukcija civilizacije na zalasku. No, jedno je sigurno, zapadna se društava ubrzano mijenjaju i nije isključeno da u nedalekoj budućnosti dalekoistočne zemlje te neke naprednije zemlja trećega svijeta na Europu budu gledale kao na nemirni prostor stalnih sukoba, nesnošljivosti, ratova i bijede. Europu u kojoj uistinu, kako to njihovi napredni političari sada i otvoreno priželjkuju, neće biti Nijemaca, Francuza ili Šveđana.
Postoje li, dakle, Nijemci? Odgovor na to pitanje ovisi o samim Nijemcima, o tomu hoće li za svoje čelnike birati ljude koji misle da Nijemci ne bi trebali postojati ili ne. Možda se Nijemci odluče i ne postojati, možda su se umorili, no za Hrvatsku i Hrvate kudikamo je važniji odgovor na pitanje: Postoje li Hrvati? Često je za opstanak nekog naroda važnija volja za opstankom negoli brojnost, materijalno blagostanje ili nešto treće što se drži važnim kada se prosuđuje o snazi nekog naroda. Veliki narodi staroga vijeka koji su porobljavali Židove nestali su s lica Zemlje, a Židovi su još tu, jači nego ikada.
Bilo bi pogubno za Hrvate da po lošem starom običaju nastave nekritički slijediti trendove sa Zapada i kada oni nisu dobri želeći valjda tako nekomu dokazati svoju pripadnost tom istom Zapadu. Nacionalna autodestrukcija sve više postaje nova ”europska vrijednost” i naša je politička kasta pomalo usvaja. Osobito u praksi ako i ne toliko na deklarativnoj razini. Na narodu je da to ne dopusti.
Damir Pešorda
