Ja, Bog!
Moji roditelji su bili krvnici. Dok sam bio mali toliko su me mlatili šibom,
rukama, nogama, gađali me raznim predmetima, rekoh, tukli su me krvnički, s čim su stigli, s onim što im se u trenutku bijesa našlo pri ruci. Zašto su to radili? Na to pitanje, uistinu, ne znam odgovor. Ma koliko pokušavao naći objašnjenje, nisam ga nikad našao. Možda ih je smetalo što sam kao dijete bio neugledan, žgoljav, možda zato što sam malo škiljio na jedno oko? Ali, ako je zbog toga, ja tu nisam bio ništa kriv. Ili su bili sadisti koji su uživali iživljavati se nad nejačim, tko bi to sa sigurnošću mogao znati? Koliko god danas o tom razmišljam jedino objašnjenje koje mi dolazi u glavu jest’ da su bili psihički bolesnici, premda su sve učinili da to nitko ne primijeti, ne sazna. Kako sam uspio doživjeti punoljetstvo ni sam ne znam, no, postao sam punoljetan. Onako neugledan, imao sam veliki strah od žena, nisam se usuđivao prići ni jednoj curi. Jednoga dana bio sam u trgovini, kupio sam sebi dvije vrećice čipsa. Dok sam se kretao prema kasi platiti to naišao sam pokraj jedne starije, neugledne gospođe. Na prvi pogled zaključio sam da ima blizu sedamdeset godina. Sa kolica su joj ispale neke namirnice. Nije mi padalo ni na kraj pameti pomoći joj, ali mi je prepriječila put kazavši, naredbodavnim tonom:
– Daj, mali, podigni mi to u kolica!
U prvi mah mi je došlo da je zatjeram u materinu, ali sam se sagnuo i pokupio joj namirnice sa poda. I kao da me zna stotinu godina, kao da je to nešto najnormalnije, istim tim glasom u kojemu sam osjetio boju muškoga glasa, dodala je: – A sad, guraj kolica prema kasi.
Kao hipnotiziran poslušao sam ju. Na kasi je platila, dodavši novac i za moj čips. Iako bez riječi, podrazumijevalo se da ću joj kupljenu robu odnijeti do automobila. Bio je to veliki Cadilac, iz Boga pitaj koje godine. Kad sam potovario robu samo je rekla:
– Sjedaj, zar misliš da ću to sama nositi u stan?
Nakon desetak minuta vožnje zaustavili smo se ispred ogromnog nebodera. Bez riječi pokupio sam stvari iz prtljažnika i krenuo za njom. Dok smo stajali u dizalu zapazio sam da ima jače nausnice, velike grudi. Vjerojatno je primijetila moj pogled i bez ikakva upozorenja uhvatila me rukom za međunožje. Šutio sam. Tek kad se dizalo zaustavilo sklonila je šaku.
– Samo te stvari ostavi tu u hodniku i ulazi u sobu – kazala je skidajući se u
hodu prema sobi. Toga dana izgubio sam nevinost.
Trajala je ta neprirodna veza pune tri godine. Nisam tražio druge žene. Razlog? Učio sam od nje. U tom vremenu ispričao sam joj sve o mojim roditeljima i njihovim odgojnim metodama.
– Ljudi su stoka, samo ih treba dobro zaplašiti. To su znali i tvoji roditelji, zato
su te cijelo vrijeme mlatili i držali u strahu. Dobro ovo zapamti Bill, strah drugih od tebe je najbolje moguće sredstvo ako želiš uspjeti. Bill, sve ovo što ću ti sada nabrojati možeš svesti pod drugo sveto pravilo za uspjeh, a ono glasi – nemaj nikakvih obzira ni prema bilo komu, uzmi, ukradi, otmi, prisili, ucijeni i nikad nemaj sažaljenja ni prema komu.
I poslušao sam ju. Ne ću vam sada pričati kako sam postao, prvo miljunaš, potom milijarder i multimilijarder. Naravno, ideju koja mi je sve to omogućila ukrao sam. Govorila mi je moja Greta u trenucima kada bismo igrali karti, jesam li vam rekao da se ta baba zvala Greta, Bill, Bill, ako te ne ide karta moraš ukrasti da te sreća krene. Nakon prvog milijuna dolara sve je išlo kao podmazano, samo od sebe. Kako bih prikrio kriminal kojim sam se bavio obznanio sam svijetu da se bavim humanitarnim radom, počeo sam slati pomoć za gladnu djecu i slično. Ma, vraga je meni stalo da ikomu pomažem, a kamoli tamo nekoj gladnoj djeci, ali sam preko tog, takozvanog humanitarnoga rada i preko donacija izbjegao poreske inspektore. I ne budite glupi kao ogromna većina naroda, na svakoj humanitarnoj akciji, na svakoj donaciji sam zaradio. Malo tko se od te stoke sjetio kazati da Bill nema stotinu pedeset milijardi dolara ne bi bilo gladne djece, a i one koji se toga sjete moji plaćenici ih brzo i efikasno ušutkaju. Bogatstvo mi se uvećavalo sustavom progresije. Ne, ne, ne ću vam objasniti kako se to radi, pa nisam lud da vam to kažem! Uglavnom, moja novčana težina se povećavala do neslućenih visina.
Ne znam točno kada, ali sam u jednom trenutku poželio biti Bog. Da, baš Bog, i to veći od onoga u kojega ta niskomisleća stoka vjeruje. Najveći novac donosili su mi znanstvenici na polju medicine. Nećete vjerovati kako je lako kupiti ljude, a ponajlakše te znanstvenike. Posebno me zanimala proizvodnja virusa jer sam odmah shvatio da treba proizvesti i cjepivo protiv određenoga virusa. Ti jadni, bijedni ljudi! Ako ste mislili da se razlikuju od obične stoke, vjerujte mi, pogriješili ste. Dovoljno ih je zaplašiti, potom im dati mrvu nade i možete raditi s njima što god poželite. A cjepivo koje su od mene kupovale države donosilo je ogroman novac. Naravno, većinu ovih koji rade u vrhu svjetske zdravstvene organizacije podmitio sam. A nije ni bilo teško. Svaki od njih ima nešto što krije od javnosti, a ja sam znao za način kako to saznati. Recimo, ovaj današnji predsjednik koji je je na mom platnom popisu, voli se oblačiti kao žensko, znate ono, nosi grudnjake, haltere, i bit ću do kraja jasan, voli ga, brate, primati. To sam saznao i on sada nema kud nego me slušati.
Izračunao sam. Sa ovim zadnjim proizvedenim virusom zaradit ću na desetke milijardi. Uložit ću novac u reklamiranje, točnije u zastrašivanje tih ovaca. Jasno, kupit ću medije. Neka im, sustavnim izvješćima o opasnosti od virusa, slude zdrav razum tako da im bude logičnije da ostanu zatvoreni u kućama, a ne da izlaze na čist zrak, u prirodu. Potkupit ću i vlade država. Što je meni njima dati na stotine milijuna, a za uloženih deset milijardi zaraditi pedeset! I bit ću Bog. Natjerat ću ih da kao robovi nose maske, natjerat ću ih da se poslije cijepe, poigrat ću se s njima. Moj najveći i jedini idol govorio je onomu koji je umislio da je Bog: „Upravo sam ulovio cijelo čovječanstvo. Upotrijebio sam zamku za koju sam znao da će biti izvrsna, a za mamac sam im stavio ono što sam znao da će upaliti. Sve sam ih ulovio“. Na njegovo pitanje što ću učiniti s njima odgovorio sam: „Oh, igrat ću se s njima! Naučit ću ih kako se oženit, a onda se rastaviti, kako se mrziti i kako činiti jedni drugima zlo. Kako piti, pušiti i psovati. Naučit ću ih kako proizvoditi oružje za ratovati i kako se međusobno ubijati. Bit će veoma zabavno!“ Taj naivko pitao me: „A onda, kada završiš igrati se s njima i naučiš ih svemu tome, što ćeš onda učiniti s njima? „Oh, ubit ću ih“ – uzviknio sam radosno. I zamislite naivka, pitao me: „Koliko tražiš za njih?“. Rekao sam mu cijenu, a on je bez ijedne riječi pristao, kazavši: „Dogovoreno!“
I platio je.
Tako sam mu pokazao da sam ja jači od njega.
Treba učiti, uvijek treba učiti i zato sam ja uzeo recept mog idola. Naravno, svašta ta stoka od ljudi priča o meni. No, i tu sam našao jednostavan način jer jednostavna rješenja su uvijek i najbolja rješenja. Sve te njihove priče proglasio sam teorijom urote. I djeluje, čovječe, djeluje! Toliko je budala među njima da napadaju čak i one koji o meni ružno pričaju, a da im za to ništa ne moram platiti.
Iako mi sve ide kako sam zamislio, iako u svemu kopiram moga idola, neku noć sam usnio čudan san. Naišao je taj naivko i kaže mi: „Bill, Bill, ne ću ti dopustiti da svoj zli naum ostvariš do kraja, koliko sutra doći ćeš mi položiti račun za svoja zlodjela“. Htio sam mu reći da od toga nema ništa, da ću i njega cijepiti protiv dobrote, ali sam se probudio. Istina, svaki dan mi bezbroj puta padnu na pamet te njegove riječi. A što, stvarno, ako se dogodi da ja umrem i njemu budem morao polagati račun? Ne će me valjda spriječiti da i dalje budem Bog Autor :Ante Marinčić (Žepče)
 |
OdgovorProslijedi
|
