Danas je 70. godišnjica otvaranja logora na Golom otoku. Prvi logoraši stigli su na otok, točnije bili izbačeni iz broda na stijene jer nije bilo pristaništa, 9. srpnja 1949., ukupno oko 1200 ljudi. Točno prije 70 godina. Udruga Magis objavila je detalj potresnog svjedočanstva:
Zatočenica Vera Winter, rođena Zagrepčanaka i golootočka zatočenica od 1949. do 1952. godine svjedoči: “Onaj tko je tukao jače, brže je izlazio van. Oni koji su se odupirali, ostajali su dulje, ali svi smo tučeni i svi smo mi tukli druge. Svi smo mi tamo spušteni na razinu egzekutora. Svi smo mi tamo napravili kompromis sa svojom savješću. Zato je užasno teško o tome govoriti i zato smo se godinama nakon izlaska stidjeli. I nakon izlaska smo se bojali. Što god ste učinili, moglo se izroditi u nešto loše po vas.
(…)
S malim Goranom šetam u Opatiji ’55. i prvo poznato lice na koje naletim je – Brana. Profesorica čiji muž je ’36. likvidiran od Staljina. Ona je meni pričala da ona čeka svog muža. Nju su i pljuvali na Golom otoku. Ona je samo gledala. Ona je samo šutila.
Mi se zagrlimo, poljubimo, makar tamo nismo bile bliske jer nismo imale prilike, nismo smjele. I ona meni kaže: Ti ćeš dočekati da mog Simu rehabilitraju, ja sam već stara. Ali ja to neću dočekati. A ja sam po toj Opatiji gledala i mislila, Bože, je li sad ova Opatija prožeta doušnicima. Jel’ nas netko gleda? Ja vodim malo dijete a ona hoće da priča, a ja mog Gorana vučem. Uvijek me savjest pekla. Zbog toga. Ona je prvi put htjela razgovarati. 3 i po godine nije razgovarala. 3 i po godine je bila bojkotirana. Nekoliko dana iza toga se na beogradskom groblju objesila o jedno drvo. I kažu – nisu nas ubijali. Ubijali su nas! ”
