Za sve i u svemu je bitno da u nas nema povjerenja, a snaga leži u povjerenju.
Za svakog pojedinca, društvenu zajednicu, društvo i državu, u svim područjima i segmentima bitnim za život, rast, razvoj, postojanje i opstanak, osim općih nužno potrebnih uvjeta i činitelja, bitan i nezaobilazan činitelj je povjerenje, prvenstveno povjerenje u sebe, partnera, djecu, obitelj, suradnike, društvene i državne institucije, pojedince na vlasti, vlast i državu. Rasti i napredovati može samo ono društvo u kojem se međusobni odnosi zasnivaju i grade na povjerenju. Dokaz za to su one države i ona društva gdje to oduvijek postoji i stalno se razvija, nadograđuje i usavršava. Uzalud optimalni prirodni resursi, izvanredni stručnjaci s multidisciplinarnim suvremenim kompetencijama, karakterni i pošteni ljudi koji rade i žele raditi za opće dobro, za napredak svoje države, za boljitak društva, vođenjem institucija, pojedinih tvrtki, resora, ministarstva, agencija, ustanova, raznih i različitih projekata, ako među suradnicima, u timskom radu nema povjerenja između članova tima, na svim razinama od najviše do najniže.
Povjerenje svaki pojedinac doživljava na svoj specifični način, zbog toga ne postoji generalna (općenita) definicija povjerenja. Povjerenje je osjećaj da će se nešto što očekuješ u nečemu ili o nečemu razvijati dobro, pozitivno i upravo onako kao je dogovoreno i očekivano. To nikako nije nada. To je očekivanje da će osoba od povjerenja svoje akcije oblikovati, provoditi i realizirati u okviru zajedničkih vrijednosti. Osoba od povjerenja bi trebala imati kredibilitet, pouzdanost i autentičnost kako u sadašnjosti, tako i u budućnosti. Čast je biti nekome osoba od povjerenja. Takvih osoba nema puno i sretan je onaj pojedinac koji je našao barem, jednu takvu osobu i s njom živi ili surađuje, u bilo kojem obliku, pojavi i konstruktu. Povjerenje je temelj svakog kvalitetnog odnosa. Povjerenje je teško steći i zaraditi. Kad se to dogodi, onda bi taj osjećaj trebalo razvijati, njegovati, čuvati ga, biti obazriv prema njemu, jer je lomljivo i osjetljivo poput stakla. Povjerljiva osoba je pažljiva, iskrena u komunikaciji, zna slušati, održava obećanja, poštena je, pravedna, empatična, prijateljski nastrojena i uvijek spremna pomoći, na najbolji mogući način, bez fige u džepu.
Uz povjerenje ide velika odgovornost i vjerodostojnost, što je garancija da se neće dogoditi manjak povjerenja ili izdaja. U povjerenje se ponekad, zbog nečeg subjektivnog ili objektivnog uvuče sumnja, koja počinje s razaranjem dobrih odnosa, povjerenja, ali i osoba koje su si međusobno vjerovale. Svaku sumnju bi trebalo valjano istražiti, te uz argumente pro i contra ukloniti ili pak potvrditi, što dovodi do otklanjanje sumnje i eventualnu ispriku, drugačije odnose ili potpuni prekid odnosa.
Kad nestane povjerenje u bilo kojem odnosu dolazi do raznih komplikacija, kaosa, razaranja braka, obitelji, prestanak suradnje, uz razvijanje negativnih osjećaja i preispitivanja sebe samog u smislu, je si li i koliko si ti sam doprinio nedostatku povjerenja kod partnera, što se dogodilo u procesu stvaranja i održavanja povjerenja, da se stanje promijenilo, kao i pitanje je li povjerenje uopće postojalo. To je ključno pitanje.
Nedavno sam u jednoj emisiji čula kako više ljudi govori o jednoj skandinavskoj zemlji kako je tamo lijepo i dobro živjeti, jer je država nastala, gradila se i razvijala, na međusobnom povjerenju, svakoga u sve, pojedinca u državu, državu u pojedinca, međusobno čovjek u čovjeka, bez obzira na poziciju, u bilo kojem području rada, gospodarskog i društvenog procesa.
Povjerenje je nama nužno potrebno, da bi se izvukli iz duboke rupe u koju smo gurnuti, što svojom, što stranom (tuđom) politikom, općom i posebnom krizom, neradom, nepovjerenjem, našim domaćim jalom, neznanjem, nesposobnošću, nekompetencijama, korupcijom, nepotizmom, laganjem, obmanjivanjem, opsjenama, prevarama, pritiscima,neprincipijelnim koalicijama, uhljebništvom, stranačkom podobnošću, reketarenjem, umrežavanjem, politikom „ja tebi, ti meni“,…“Pola meni, pola tebi, pola mostu“, štogod i tko god taj most bio.
Povjerenje se ne može nikakvim ukazom uspostaviti. Graditi povjerenje je dugotrajan i složen proces, za koji je najprije potrebna volja, iskren i pošten pristup.
Je li takva volja i pravilan pristup ikada u nas postojala? Čini mi se da nije, a ako i je to je bilo u nano vrijednostima.
Ne ulazeći u to što nam se sve događalo u ovog četvrt stoljeća, sve bi bilo potpuno drugačije i puno bolje da se je općenito gledajući imalo više povjerenja, u svim odnosima, na svim razinama.
Jesmo li toga uopće svjesni? Mislim, da nismo!
Kako voditi dogovore, pregovore i imati reformsku ili bilo koju drugu suradnju, kad nitko ni u koga nema povjerenja.
Akteri će reći kako to nije istina. Malo morgen! Nismo mi slijepi, gluhi i bedasti, da ne vidimo, ne čujemo i ne možemo zaključiti što se događa,u koje vrijeme, gdje i s kim, čak niti iza kulisa, nego javno.
Kad govor tijela nije sukladan riječima i fabuli, sve je jasno.
Priče tipa, kako svi na sve pristaju, svi se sa svima slažu, svi podržavaju reforme, zapravo to su upravo njihove reforme, svi jednako (isto) misle, ali su se drugačije izrazili, svi se međusobno uvažavaju, svi su jednakovrijedni, … to više nisu priče niti za malu djecu, jer i oni vide, ono što se ne može prikriti, niti uz pojačane instrukcije kod komunikologa, opće znanje o psihologiji, pedagogiji,sociologiji, filozofiji mase, …
Iz istog tabora za jednaku stvar jedni se žrtvuju, a drugi je žele za probitak, slavu i moć. O drugom taboru da se i ne govori. Oni zapravo misle, dišu i rade svi kao jedan, po sistemu „Svi za jednoga, jedan za sve“, samo ponekad govore različito, dijametralno suprotno o jednakim stvarima, čak i o istima.
Dokle će se zavaravati? Kako sami sebe, tako „svoje“, ali i one prikrpane ili nužno uvjetovane.
Kako imati povjerenje u osobe koje sami sebe i svoje najbliže suradnike obmanjuju i jedva čekaju da se okliznu, ne nužno, baš na mostu, može, na programu, reformama, ustrojstvu ministarstava, stranačkim potrebama, sinekurama, namirivanju „zaslužnih“ osoba,uhljebljivanja članova uže i šire obitelji, udovoljavanju mentorima, usklađivanju sa željama nadređenih i glavnih, bilo doma ili iz vana, a sve za dobro svakog pojedinca,cijelog , svih građana, posebno „manjinaca“ (?), cijelog naroda i opći gospodarski i društveni napredak i boljitak domovine.
U tom vodvilju, što ga gledamo već dva mjeseca, je jedino dobro što se više ne busamo u junačka hrvatska prsa, ne igramo ustaša i partizana, ne natječemo u domoljublju, ali još uvijek mjerimo tko je veći Hrvat i jako nam je važno tko je gdje bio 41. i 91, Drugi svjetski i Domoljubni rat još uvijek traju u nečijim glavama i vraćaju nas u prošlost, ali ne onu stvarnu, prihvatljivu, istinitu i primjerenu, već po potrebi iskonstruiranu u pojedinim stranačkim okvirima, što se pokušava prenijeti poput zaraze na cijelo društvo i uz put trovati djecu i mlade izmišljotinama i kompenzacijama necjelovitih ličnosti.
Bilo bi dobro da prošlost i povijest ostavimo znanosti i stručnjacima, kao i da počnemo graditi međusobno povjerenje jedni prema drugima.
Sve dok se to ne dogodi ili barem započne s tim, nema mjesta čuđenju da imamo više paralelnih vlada,sastavljenu na više mjesta, od onih koji misle da na to imaju pravo ili su to pravo od nekoga dobili, dok oni koji su to pravo,zaista dobili na izborima, naročito preferencijalnim glasovima, se međusobno pljuju, prozivaju, okrivljuju,nadmudruju, „žrtvuju“ili pak spremaju na konačni obračun.
A za to vrijeme sve više starijih ljudi kopa po kontenjerima, sve više mladih stručnjaka odlazi trbuhom za kruhom, za znanjem i za boljim i ljepšim životom, sve više građana svih dobi postaje apatično, depresivno, nezainteresirano, odbačeno, nevidljivo, marginalizirano, obmanjivano, podcjenjivano, ismijavano, zaluđivano, lobotomirano,zavaravano reformskom suradnjom, oktroiranim mandatarom, parlamentarnom demokracijom i parlamentarnim sustavom, što god to kome značilo.
