Kad niste u stanju riješiti nagomilane probleme u sadašnjosti, nemati odgovore na pitanja koja vam je dostavila prošlost što vam drugo preostaje nego bijeg u maštarije ili budućnost.
Za bpz.ba piše Marko Tokić
I HDZ to uspješno čini. Poziva Prgometa, Kujundžića i sve one koje je Karamarko lustrirao, a oni se dali na novu veliku zadaću: pozivaju Jadranku da se vrati. Navodno je, kako reče Prgomet, Jadranka iz HDZ-a izbačena samo zbog verbalnog delikta, a to što je u međuvremenu bila s Yusipovićem, Čačićem, Mesićem i Budom samo je potvrđuje kao moguću veliku nadu novog centra, pa dok čekamo Jadranku da se vrati imamo i obećanje velikog sučeljavanja (i to na nacionalnoj dalekovidnici) tako će Plemki i Zoka naciji iznijeti svoje vizije bruseljskih nacrta naše budućnosti s aspekta lijepa je Hrvatska ali izdaleka.
I tako ćemo vjerojatno saznati sve o svojoj budućnosti koju ne zanima naša prošlost (a bome ni sadašnjost).
Mnogi su plakali za Kujundžićem. Naš je, ovdje preko puta: Imoćanin, pa misliš možda nešto i zna a sigurno osjeća. A, on?! Prva stvar koje se sjetio nakon što je slavodobitno vraćen u stranku poziva Jadranku da se vrati. Nova zora s Jadrankom!? Čudno? Ili logično? Doktoru je izgleda netko morao reći da se vrati u ordinaciju, ali i kad mu je rečeno, očito je: nažalost, nije shvatio. Odmah njemu uz bok veliki je povratnik koji osuđuje sve one koji uračunavaju u grijehe verbalni delikt njegovo zamjeničko veličanstvo Drago Prgomet. Još uvijek skriven iza zavjese tek toliko da ga kamere vide i da se objavi svijetu s Kotromanovićem i Milanovićem dogovara nekoliko godina prave vlasti za razliku od one Karamarkove. Namigivanje s Kotromanovićem i Milanovićem trajalo je vrlo kratko dok mu netko (tko ga je dočekao odmah na ulici, a zlobnici pričaju da to bijaše ataše za kulturu velike i prijateljske zemlje) nije objasnio kako stvari stoje i da nitko ne zna ono što i oni ne znaju. I sad taj veliki autoritet diploma i šuma vraća se da u novoj i svijetloj budućnosti bude odmah do Bude.
Veleprevrati počinju često s idejom kako sve što je bilo ne vrijedi, zaslužuje da ga se zgazi (i tradicija i vrijednosti). Svijet započinje, naravno, s njima. I od njih počinje vrijeme. Novi život. Samo život uvijek iznova potvrđuje da je prošlost sastavnica sadašnjosti i da se u nju probija često i na vrlo neočekivane načine te postavlja pitanja na koja bez povijesnog iskustva ni pojedinac, ni organizacije ni narod nemaju valjanih odgovora. I stoga svaki pametan pojedinac uči iz svoje prošlosti (i to naziva iskustvom), svaka organizacija i narod također (i to nazivamo poviješću), no postoje pojedinci, organizacije i narodi koji drže da prošlost zamara i može se preskočiti kako nije popularno biti prevratnik pa javno prebrisati sve što je bilo i jest ostaje druga mogućnost: redukcija vremena (rekao bih i stvarnosti), ovu pojavu bi mogli nazvati: povratak u budućnost. Naime, okrenuti budućnosti ostavljajući prošlost prošlosti, mrtve mrtvima i nezadovoljni sadašnjošću oni traže odgovore za bolji život svih (a ne samo njih). Oni su puni ideja kako bi trebalo biti i kako ovo što jest nije dobro i kako i nikada zapravo nije bilo dobro (ćutite li prevratnički miris), ali se može u svijetlu budućnost jer oni imaju viziju, potencijal, snagu, prijatelje koji ih podržavaju i sve će to (kako bi rekao srpski pisac) narod pozlatiti. Obećanja, svjetla reklama (i nada velegrada), veliko šareno nešto. Što ljepša slikarija, što više obećanja, pogotovo ako riječi ne obvezuju, može biti dobar mamac. A sutra? A stvarnost? A prošlost, koja izbija svakog trenutka u sadašnjost i traži odgovore? Nekom drugom prilikom.
Sve ovo pišem nezadovoljan HDZ-ovim povratkom u budućnost. Pričaju da nas je Karamarko zavodio lustracijom (njezinim lažnim obećanjem), tko smeta da se umjesto njegova lažnog obećanja sada to pretvori u program suočavanja s prošlošću, umjesto toga lakše je pobjeći u budućnost.
Kako vrijeme ide o Milanoviću sve rjeđe pišem iako se bojim povratak Titinim (da ne kažem tatinim) stazama revolucije ipak mi se čini da mu izgledi kopne, kraj ovakvog snažnog i poletnog HDZ-a (koji samo što nije) sve me nešto upućuje da će Zoka ostati u čekaonici. Ne žalim, Bože sačuvaj, jer goru vlast od one koju je imao teško je uspostaviti, ali Zoka se trudi, čak je i Mesketa angažirao a dva su razloga. Prvi je jer Mesketu očito ni biologija ne može ništa kao i prijatelju mu Manoliću, to su ljudi nedodirljive egzistencije. Njihovo postojanje produžava se na sve moguće načine, čak i kad je Šteficu vatra zela i dim se digao iz Jožinih dvora bilo je jasno da o tome nitko Jožu ništa pitati ne će, to je nesreća o kojoj se ni danas niš ne zna. Tuga velika i gubitak. Nije lijepo govoriti o ljudskoj nesreći i tugu druga razvlačiti po javnosti zato se on bez velike potrebe nedavno oženio da ne bude sam da ima tko naslijediti i boračku i domovinsku (on je heroj oba rata, osobito ovog domovinskog, pa to je i Matićev registar potvrdio da bijaše borac bez mane u sve dana njegova trajanja – za razliku od nekih koji bi sada htjeli na fotelje: sramite se i Plemki i Zoka; gdje vam je bila mladost). A drugi razlog Mesketova angažmana kod Zoke je taj što je Meske poznat kao čudotvorni pobjednik kad je od potpunog autsajdera uz Račanovu i Šekijevu potporu (i nekih stranih znanih i neznanih centara moći) domogao se predsjedničkog trona, unatoč priglupu izgledu, lošim vicevima i spremnosti na izdaju nacionalnih interesa.
I tako dok pratim hrvatsku političku zbilju ne mogu se oteti ironiji (ali ne sudbine), a kad se vratim u BiH stvarnost uvijek iznova ugledam jedno te isto: kako se uz potporu međunarodnih čimbenika dvojica dogovaraju bez trećega. I ovih dana negdje u birtiji sastali se prirodni nasljednik (i sin) Bakir i posvojče Raše Radovana (doktora Dabića) iz druge ruke preko Biljane: njegova nezgrapnost Milence i dogovarali šta drugo nego svijetlu budućnost Bosne (i neki kažu i Hercegovine). Tako su predstavnici dva entiteta (izabrani predsjednik republike: Mile) i samoimenovani (i međunarodno blagoslovljeni) pretendent (još neimenovane republike kojoj tepaju Federacija) Bakir dogovorili dogovor. Ne znam je li na razini Historijskog sporazuma o tome bi valjalo pitati Tunju Filipovića, ali je očito da su se Erdogan i Putin približili ili cijelu Bosnu netko u tom pravcu vodi. Čovića nigdje, osim u zazivima nekih da on napravi entitet (ne znam od čega). Nešto ne vidim da ti što traže spremni su i dati makar i trunku onoga što nekad smo davno mi Hrvati bili spremni dati. No tko sam ja da sudim. Kad bih znao što Englezi misle, jezuiti propovijedaju i otkud bankarima novac (a ja nikako do njega) bio bih puno pametniji i mogao bih vam reći nešto i o budućnosti ovako mi ostaje samo da se u Boga uzdam, u sebe (iako to nije nimalo utješno) i u narod (da on će ipak i unatoč svemu pronaći način i opstati). Znam vođe su bitne i organizacija, zasad ih nema na vidiku. Ali dolazi vrijeme i možda iznova sunce izađe i zađe.
