Kovački zanat jedan od najstarijih zanata na ovim prostorima, bez kojeg se životi rad mještana, pogotovo poljoprivrednika, malog mrkonjićkog sela Majdan smještenog u prelijepoj kotlini, nekada teško mogao i zamisliti.
Ovaj stari zanat polako gubi bitku sa suvremenim tokovima, a neki kažu da polako i izumire. Ali da nije baš sve tako bez nade, govori i priča o Dragi Ćosiću povratniku u selo Majdan, nastanjenom većinom hrvatskim povratnicima, koji su zajedno s Dragom odlučili vratiti životnu radost svom rodnom kraju, piše Hrvatski Medijski Servis.
Drago se poslije tragičnih ratnih zbivanja vratio u rodni Majdani 2013. godine obnovio svoj skromni dom kraj male krotke planinske riječice, gdje i danas živi sa suprugom i troje djece. Pored kuće je zahvaljujući sredstvima koje mu je kroz projekte održivog povratka osiguralo Ministarstvo za izbjeglice i raseljena osobe Republike Srpske na čelu s ministrom Davorom Čordašom, tijekom 2016 i 2017.godine obnovio svoju kovačku radionicu nastojeći zadržati njezin stari izgled kamene građevine koja odiše duhom prošlih vremena.
Čordaševa pomoć
“Hvala ministru Čordašu koji je prepoznao moju veliku želju ne da se samo sa obitelji vratim na svoje ognjište, nego i da nastavim njegovati tradiciju kovačkog zanata po kome je ovaj kraj nadaleko prepoznatljiv. Njegova pomoć i razumijevanje me inspiriralo da nastavim dalje sa istim žarom kao kad sampočinjao da se bavim ovim zanatom, i na tome mu dugujem neizmjernu zahvalnost “, duboko iz srca govori Ćosić.
Inače, kovački posao naslijeđe je u Ćosićevoj obitelji
Njegov djed je bio kovač i imao je pet sinova koji su se također bavili kovačkim zanatom, a među njima je bio i Dragin otac.
Da će se ova lijepa i bogata obiteljska tradicija nastaviti i u budućnosti, govori i to, da Dragin sin Jakov ima veliku želju da nastavi očevim stopama. A zanimljiv je i podatak da Dragina supruga Milka također potječe iz čuvene kovačke obitelji. Drago s ponosom ističe kako je u Mrkonjić Gradu prije proteklog rata bilo ukupno 20 kovača, dok je samo u Majdanu bilo njih 17.
Drago kao veliki zaljubljenik u kovački posao, ne predaje se lako pred najezdom tehnoloških dostignuća i smatra da i u ovim modernim vremenima za dobre kovače ima posla.
Pristojan život
“Od ovog posla se sa svim pristojno može živjeti. Danas sve što se proizvede u suvremenim tvornicama, napravljeno je da se brzo istupi ili slomi, a onda mi kovači stupamo na scenu kako bi to ponovno vratili u funkciju, i tako u krug “, sa žarom u očima priča Drago.
Velika mu je želja da održi kovački zanat u životu i da sačuva stari izgled kovačnice i njezin neuništivi duh. Drago je zbog toga osposobio i vratio u funkciju i stari mijeh za raspaljivanje žara, uz njegove stare “drugare”, nakovanj, čekić i kliješta s kojima Drago druguje već desetljećima.
Većinu života proveo je uz miris vrelog rastopljenog željeza, praveći potkove, srpove, motike, lameše, sjekire, sačeve, noževe i druge kovačke proizvode. Kada bi ponovno odlučivao čim bi se u životu bavio, majstor Drago kaže da bi se opet prihvatio čekića i nakovnja, i napominje da će kovačka vatra u Majdanu goriti, sve dok bude mogao alat držati u svojim žuljevitim i vrijednim rukama , uz nadu da će još pokoji mladi čovjek, pored njegovog sina Jakova, izraziti želju da se bavi ovim plemenitim zanatom, a on bi im rado otkrio sve majstorske tajne, sa sjetom u glasu zbori Drago.
