Vatra je sredstvo u službi čovjeka. I nevolja kada uzme maha i postane gospodar. Prolazeći kroz vatru, kažu, čovjek se uzdiže do čistoće vlastitog srca. Ili otkriva pepeo vlastitih iluzija.
Za Tomislavcity bpz.ba piše Marko Tokić
U Domu naroda Parlamenta BiH prošao Prijedlog izbornog zakona stranaka okupljenih u Hrvatskom narodnom saboru. Zahvaljujući i Dodikovim glasovima. Hoće li dobiti većinu u Zastupničkom domu. Zasad se špekulira da ta mogućnost ne postoji. Ali u politici, osobito ovoj ovisnoj o središtima moći, nikad ne reci nikad. Iako ovih dana Bakir Izetbegović samouvjereno poručuje: „Čović na kraju ne će dobiti ništa.“ Bakiru bi ipak trebalo, ako mu već nije, izgleda dodatno pojasniti. Ne daje on, niti bilo tko drugi nešto Čoviću. Nije Čović hrvatski narod. Ono što je prijedlog stranaka Hrvatskog narodnog sabora većinska je politička volja hrvatskoga naroda u BiH (iako, treba otvoreno reći, ima hrvatskih nezadovoljstava u svezi samog prijedloga), pa ako on kaže da od toga nema ništa trebao bi znati da Čoviću ništa ne uskraćuje, ali Hrvatima ne da mogućnost da se izbore za demokraciju. (Mogućnost da se bez štete za vlastitu političku opstojnost izjasne prema političkim i ekonomskim programima i sustavom vrijednosti koje će ponuditi hrvatske političke stranke, nego ih svjesno ili nesvjesno okuplja oko Dragana Čovića, ako mu je ovaj toliko mrzak, što se iz dosadašnjeg funkcioniranja – ja tebi, ti meni – nikako ne da zaključiti). Naime, Draganu Čoviću i HDZ-u najviše odgovara odbijanje Prijedloga izbornog zakona po kojem pravo na demokraciju (koju Hrvati traže) Hrvatima uskraćuje Netko (nije čak niti važno tko) pa se posljedično tome Hrvati iznova moraju homogenizirati kako bi na jedvite jade uspjeli obraniti kakvu takvu šansu za sudjelovanje u vlasti i kakvu takvu ustavnu poziciju. Posljedica mogućeg odbijanja prijedloga izbornog zakona bit će homogenizacija Hrvata (zbog realne političke ugroze) i ponovna kuknjava pred vratima Međunarodne političke moći da ne dopuste majorizaciju, a nije nemoguće i da se ponovno rađaju mogućnosti za Hrvate s halal-certifikatima koji bi umjesto većinskoga hrvatskoga izbora sudjelovali u vlasti uz pomoć već dobro poznate bošnjačke političke platforme majorizacije Hrvata. U tom smislu se ovih dana objavio svijetu i uvaženi akademik Slavo s divnom projekcijom od dvjesto tisuća glasova (naravno, ne govoreći čijih) kao pobjednik u izboru za člana Predsjedništva BiH. Valjda, ne mislite da svi Hrvati koji iziđu na izbore mogu dosegnuti Kukićevu brojku. Što o tome reći, nego – ako je i od Akademika; previše je!
U Hrvatskoj, požar. Ne ću ovdje pisati o oporbenim zanovijetanjima svih vrsta i o naknadnoj pameti, pa čak niti o samopromociji Ranka od swastike koji je između redova htio poručiti da mu je navodno njegova privatna vojska (čitaj Torcida – što je za nju, naravno, u normalnim okolnostima to i više nego uvreda) jača od one regularne (iako dobro zna da tek podmuklim manevrima zapravo zlorabi njihove emocije – a on zna da se to zna pa da ne objašnjavam, a oni bi o tome češće trebali razmisliti).
No ne mogu izbjeći temu Predsjedničine izjave da je vojska na požarište trebala izići ranije. Povrijeđen, navodno ovom izjavom ministar obrane Damir Krstičević dao je ostavku.
Neki bi htjeli reći da je predsjednica neupućena. Možda, i da joj je cilj smijeniti ministra. No, kako se u moru informacija ipak pokatkad začuje istina doznalo se da je lokalni zapovjednik vatrogasnih snaga u deset ujutro zatražio pomoć vojske, a da je poziv službeno upućen tek u četiri sata. Šest sati međuvremena od potrebe do poziva. Znači, da predsjednica ipak nije bila toliko neupućena kako se želi prikazati.
Ministar obrane koji je čitavo vrijeme na terenu i sam među gasiteljima Predsjedničinu izjavu navodno doživljava kao uvredu i povrijeđen podnosi ostavku.
Ili nam je makar tako prezentirano.
Ostavku nije dao onaj tko je odugovlačio. Ostavku je dao onaj tko je navodno Predsjedničinu izjavu doživio kao osobnu uvredu časti. Je li baš tako?
I tko je, i je li itko, istjeran na čistac. Nitko. Ili Lozančić. Dugo ga nije bilo u javnosti još od onih dana kad su ga od predsjedničine (i Karamarkove) smjene (s mjesta šefa obavještajne zajednice) štitili Mostovci i Orešković. I on opet, gle čuda, u priči kao Pilat u Vjerovanju. On je na čelu tijela koje je trebalo donijeti konačnu odluku o pozivu vojsci. Šest sati. Međuvrijeme. Sustav i učinkovitost. No, hajde pustimo Lozančića… Možda je i do njega potreba stigla tko zna kad i tko je zakazao u sustavu prijenosa informacija.
Iznova se, i ne samo u svjetlu požara, postavlja pitanje uloge obavještajne zajednice u Hrvata (njezine učinkovitosti u zaštiti države). No to je pitanje za Krstičevićevu Strategiju (sigurnosti). Ne mogu razumjeti da se Hrvatska tako elegantno odrekla radno sposobnih hrvatskih ratnika (i vojnika i dočasnika i časnika) a sigurnosni sustav, posebno obavještajni, čezne za takvim ljudima (odanim, prekaljenim, časnim – ili su svi dobili nečasni otpust). Ima li, izuzmemo li stručnu osposobljenost za posebne kategorije u obavještajnom sustavu priličnijih osoba za „klasični“ obavještajni rad za svoju državu od njezinih ratnika.
Ili je pak posrijedi nova politička igra. Je li ministar iskoristio prigodu i odbio poslušnost vrhovnoj zapovjednici u sklopu svoje kandidature za budućeg predsjednika države? Naslikavanje s Vjerodostojnim i lagano dovođenje pod lupu sumnje predsjedničine izjave. I odluke?! Tri mora i problem koji iz njih proistječe. Za mnoge. Ostaje za vidjeti. Premalo je informacija za valjan zaključak, ali pukotine se naziru… Bura je. Brod škripi…
Ima i slatkih vijesti. Odbor odlučio: Trg maršala Tita postaje Trg Republike Hrvatske. Nekad je sam Tito odlučio da se tako nazove (ili su mu se uvlačili pa i bez pitanja donijeli odluku). No, bilo kako bilo danas je ipak sudbonosni dan. Zlatko Hasanbegović, Tomislav Jonjić, Dragica Nikolić, Ivan Ćelić i Rada Borić donesoše odluku. Osobno mi je drago da je Rada sudjelovala u toj čuvenoj odluci. Što ti je demokratska većina. Nekad je bilo dovoljno da jedan odluči što je većina i postupi u skladu s vlastitom voljom (da je to bilo i ne tako davno Rada bi sam donijela odluku, a onda bi po službenoj dužnosti postupila i druga državna tijela). Danas je ipak trebalo imati više glasova (napredujemo). Zanimljivo mi je i što je Rada izrekla tim povodom. I tko zna, je li Rada rekla nešto što je udio u otajstvu kad je najveći sin naroda i narodnosti u pitanju. Naime, u svom povijesnom zazivanju za obranu opstojnosti imena Rada se pozvala na četrdeset treću kada je, kako ona kaže raspisana tjeralica za Titom u visini stotinu tisuća maraka u zlatu, ali sve je to udio historiografije koja se do potankosti učila za kvizove (Titovim stazama revolucije) i nije mi toliko zanimljivo, no misao koju je pri tom, svjesno ili nesvjesno, izrekla zagolicala mi je maštu. Naime, ničim izazvana, reče Rada: „Bojim se da će netko drugi put ubiti Tita.“ Zna li Rada što mi ne znamo, i što se nije učilo u pripremama za navedeni kviz, ne znam. Ali kako nas je historiografija učila Tito je umakao potjeri u Drvaru i objavio se na Visu (daklem, ili barem je tako službena historiografija tvrdila Tito nije ubijen, pa čak niti na koncu priče u osamdeset šestoj u Sloveniji: umro je prirodnom smrću, ali Rada zna da je netko danas po drugi put… da ne nastavljam dalje). No, tko bi znao, možda Rada ipak zna više od nas. I moguće joj je i povjerovati.
No hajde, da se više ne zezamo s Radom, dobro bi bilo sagledati zbog čega ova simbolična promjena imena ima svoj izniman značaj. Držim da je to u svojem izlaganju najbolje sažeo Tomislav Jonjić kada je rekao da se značaj ove geste ogleda u odgovoru na pitanje: Na kojim vrijednosnim temeljima počiva moderna hrvatska država.
I stoga ne mogu nego se složiti s Ivanom Ćelićem koji je kazao da se u Hrvata doseglo suglasje oko odbacivanja totalitarnih sustava fašizma i nacizma, ali da tog suglasja, nažalost, kad je riječ o komunizmu još uvijek nema.
