Srbijanska i Srpska agresija na Republiku Hrvatsku završila je, kao što znamo, brilijantom pobjedom domovinskih snaga u Domovinskom ratu. Pregled činjenica ovdje je dan isključivo iz razloga što neke od njih neodoljivo podsjećaju na pojavnosti u današnjem društvenom životu Republike Hrvatske. Narod koji ne poznaje svoju povijest u latentnoj je opasnosti ponavljati svoje pogreške. Opomena za agresora, kao i memento žrtvi da si nikada više ne dopusti uzgajanje guje u njedrima u smislu kakvog je ovoj sintagmi dao Stjepan Radić u jednom od svojih prvih političkih govora održanog 1902., kao odgovora na skribomaniju Nikole Stojanovića u uratku “Do istrage naše ili vaše”.
Pojavom zahtjeva za preispitivanje ustavnosti programskih načela i rada određenih političkih stranaka u Republici Hrvatskoj, u javnom prostoru mogu se čuti kvalifikacije kako su takve intencije napad na demokratsko ustrojstvo Republike Hrvatske. Svako demokratsko društvo mora imati i instrumentarij svoje zaštite, pa su ovakve ocjene, same po sebi, paušalne, odnosno netočne. Kada to ne bi bilo tako, onda bi se osnovano postavilo pitanje smislenosti odredbe članka 125. Ustava u kojoj se u izričitu nadležnost Ustavnog suda daje izvršavanje nadzora nad radom i programom političkih stranaka. S druge strane, takav nadzor nije nikakav novorum u našoj ustavnosudskoj praksi.
Ovdje smatram potrebnim podsjetiti kako sukladno mjerodavnim odredbama sadržanim u članku 6. Ustava, unutarnje ustrojstvo političkih stranaka mora biti sukladno temeljnim ustavnim demokratskim načelima. Protuustavne su političke stranke koje svojim programom ili nasilnim djelovanjem smjeraju podrivanju slobodnoga demokratskog poretka ili ugrožavaju opstojnost Republike Hrvatske.
Svoju ustavnu ulogu Ustavni sud je već izvršavao, glede postupka registracije stranaka, posredno kroz institut ustavne tužbe. Primjerice, Ministarstvo uprave Republike Hrvatske, rješenjem Klasa: UP/I-006-01/95-0/32 Ur. broj: 515-02-02/3-95-02 od 7. studenoga 1995. godine, odbilo je zahtjev Nove Hrvatske Desnice za upis u Registar političkih stranaka Republike Hrvatske. Presudom Upravnog suda Republike Hrvatske broj: Us-9805/1995-4 od 16. svibnja 1996., potvrđena je zakonitost rješidbe tijela državne uprave. Tijekom postupka vođenog na temelju podnesene ustavne tužbe, odlukom Ustavnog suda broj: U-III-532/1996, od 16. prosinca 1998. utvrđeno je kako su programski akti Nove hrvatske desnice protivni Ustavu i zakonima Republike Hrvatske, jer se njima u određenim dijelovima poziva na nasilno ugrožavanje demokratskog ustavnog poretka, neovisnosti, jedinstvenosti i teritorijalne cjelovitosti Republike Hrvatske. Svoje utvrđenje Ustavni sud je obrazložio sadržajem dijelova programa kojim se određuje kako “Hrvatski nacionalni i državni teritorij uz tzv. “avnojsku” Hrvatsku uključuje još i Bosnu-Hercegovinu, Novopazarski Sandžak, Bačku sa Suboticom, Srijem sa Zemunom te Boku Kotorsku”, odnosno kojim se Država hrvatska obvezuje “Na hrvatskim područjima pod srpskim zaposjednućem raditi na općoj destabilizaciji, potiicanjem diverzija i subverzija, atentata, prevrata i sukoba.”
Glede postupka zabrane djelovanja političke stranke eklatantan je primjer postupak koji se vodio pred ustavnim sudom pod brojem U-VI-295/1992, glede zahtjeva Javnog tužiteljstva Hrvatske (Državni odvjetnik Republike Hrvatske) za zabranu rada Srpske demokratske stranke (SDS).
Ovdje smatram potrebni podsjetiti da je SDS osnovana u Kninu i upisana je u registar društvenih organizacija SRH, pod registarskim brojem 256, Knjiga III, dana 06. ožujka 1990., a na temelju rješenja Republičkog sekretarijata za pravosuđe i upravu od 6.3.1990. Programski ciljevi i zadaci SDS definirani su kao zalaganje za ukidanje partijske države; slobodu udruživanja u političke stranke; stvaranje uvjeta za puno potvrđivanje duhovnog i kulturnog identiteta svakog jugoslavenskog naroda posebno, nezavisno od toga u kojoj se federalnoj jedinici nalazio; osiguravanje ustavne mogućnosti osnivanja teritorijalnih autonomija u okviru federalnih jedinica, ukoliko stanovništvo na teritorijima s posebnim etničkim sastavom ili kulturno-povijesnim identitetom to referendumom odluči; utvrđivanje privatnog vlasništva kao činioca poduzetništva i privrednog napretka te širenje tržišnih ustanova; vođenje stalne brige o stanju svih dijaspora srpskog naroda u Jugoslaviji, a posebno u Hrvatskoj.
Raspadom SFRJ djelovanje ove stranke se radikalizira kroz identificiranje SDS i tzv. SAO Krajine koje se najbolje oslikava kroz izjavu Milana Babića iz 1990. “Srbi će se ujediniti tako što će svuda formirati SDS. Ona će ujediniti Srbe duhovno, kulturno, politički u čitavoj Jugoslaviji…. Moramo prihvatiti jednu novu Jugoslaviju u kojoj ćemo prije svega ići na ujedinjenje srpskog naroda. Mi smatramo i mislimo da to izvršimo preko SDS – tamo gdje su Srbi tamo je i SDS.” Time SDS postaje okosnica i potpora velikosrpske politike u Hrvatskoj u težnji da oružano odcijepi dio Hrvatske države i pripoji ga u “savez srpskih država”, odnosno u veliku Srbiju. U težnji ka preuzimanju vlasti u svim općinama udruženim u tzv. SAO Krajinu, SDS nasilno smjenjuje predsjednike općinskih skupština koji nisu njezini članovi. Ujedno se istom metodologijom postiže da predsjednici vodstva općina u sastavu tzv. SAO Krajine istovremeno budu članovi i čelnici u organima SDS. Ujedinjenje stranačke i tzv. državničke djelatnosti naročito je očita u osobi danas pravomoćno osuđenog ratnog zločinca Milana Babića. On tada istovremeno obnaša dužnost predsjednika Skupštine općine Knin, član je Izvršnog odbora SDS, zatim predsjednik “Srpskog nacionalnog vijeća” Srba u Hrvatskoj te je predsjednik SDS za Krajinu i predsjednik tzv. SAO Krajine.
Nepoštivanje pravnog poretka Republike Hrvatske očitovao se još od trenutka kad je prvi predsjednik SDS Jovan Rašković odbio prisustvovati prvoj sjednici Sabora Republike Hrvatske od 30.5.1990. Kao razlog za to korišten je inscenirani i navodni pokušaj atentata na predsjednika mjesnog odbora SDS Benkovac, Miroslava Mlinara. Iako počinitelji još nisu bili poznati, Rašković za ovaj slučaj optužuje cijeli hrvatski narod i objavljuje “zamrzavanje odnosa sa Saborom” dok se ne utvrdi napadač na Mlinara. Trajno utvrđenje SDS da ne želi više dijalog sa Saborom praktički je deklariran na sjednici Sabora 4.10.1990. Tada je Radoslav Tanjga, SDS zastupnik, proglasio Sabor ustašoidnom tvorevinom s kojom se srpski narod neće složiti.
Nadalje, SDS ne prihvaća ni znakovlje nove Hrvatske države. Milan Babić izjavljuje kako je “Srpsko nacionalno vijeće odlučilo da u sredinama gdje živi srpski narod neće dozvoliti uvođenje hrvatskih simbola”. Odnos prema hrvatskoj vlasti pokazuje se kroz otkaz poslušnosti kninskog SUP-a i odbijanje uklapanja u MUP Hrvatske. Odbijanje poslušnosti MUP-u Republike Hrvatske kulminira 4.1.1991., kada je “Izvršno vijeće” tzv. SAO Krajine donijelo odluku o osnutku sekretarijata unutrašnjih poslova tzv. SAO Krajine. Prema toj odluci SUP je jedini nadležan obavljati sve djelatnosti iz oblasti unutarnjih poslova i javne sigurnosti na području tzv. SAO Krajine.
Tijekom srpske i srbijanske oružane agresije na Republiku Hrvatsku SDS želi prikazati agresiju kao spontani otpor naroda. Vodstvo SDS je neposredno sudjelovalo u organizaciji otpora krajinske milicije hrvatskoj vlasti.
Nadalje, SDS je bio idejni nositelj podrivanja pravne države. Milan Martić osniva milicijske stanice u selima s pretežno srpskim stanovništvom. U selima se osnivaju noćne seoske straže i dežurstva. SDS organizira otimanje djelatnika policijske uprave. Tako su primjerice na cesti Zadar-Benkovac, za vrijeme razmjene zarobljenika oteta trojica policijskih djelatnika, dok je kasnije otet pripadnik MUP-a Nikica Pliverić.
SDS odlučuje odbiti plaćanje HTV pretplate. Radio Knin, preimenovan je u srpski radio Knin, organizira se srpska televizija, izgrađuje se TV toranj na Petrovoj gori, iako za sve to nema legalne dozvole.
SDS je organizator referenduma, kako onog o autonomiji u kolovozu 1990. tako i onog za pripajanje Srbiji u veljači 1991. Odlukama Ustavnog suda br. U/I-214/90 i dr. utvrđeno je da je tzv. SAO Krajina neustavna tvorevina, pa je Sud akte općinskih skupština, koje su usvojile Statut, donijele odluke o provođenju Statuta, o raspisivanju referenduma, odnosno druge akte o prihvaćanju i ostvarivanju Statuta te tzv. SAO Krajine, i akte o pristupanju tzv. Zajednici općina Sjeverne Dalmacije i Like i tzv. SAO Krajini – poništio i utvrdio da ne proizvode pravne učinke.
Istodobno SDS na područjima pod svojom kontrolom organizira kaos. Ruše se stijene i balvani na ceste i putove koji vode u Krajinu odnosno u sela s pretežnim srpskim stanovništvom, organizira se istrčavanje naoružanih civila iz šume, neovlašteno zaustavljanje vozila i legitimiranje putnika, pretresi putnika i oduzimanje njihovih vrijednosti, pucanje iz zasjeda, kamenovanje vlakova, prisilno naoružavanje građana i tjeranje na barikade, miniranje pruga i cesta, miniranje zgrada i lokala Hrvata, paleži, onemogućavanje rada novinarima HTV i HR-a, tuča i ponižavanje nesrpskog življa. Na barikadama se viđaju čelnici SDS. Tako, potpredsjednik SDS Marko Dobrijević djeluje na barikadama s naoružanim osobama u selu Pavići kod Bribirskih Mostina.
U ljetu 1990. Dušan Zelembaba je najavio osnivanje srpsko-dinarskog korpusa, koji je i osnovan te funkcionira kao stranačka vojska SDS, uz miliciju tzv. SAO Krajine, a i njom posredno ili neposredno upravlja SDS. SDS je od samog početka bila inspirator, organizator i izvršitelj pobune Srba protiv legalnih tijela vlasti Republike Hrvatske pri čemu J. Rašković izjavljuje da je “banaliziranje sprskog naroda od strane Vrhovništva Republike Hrvatske, posebno od strane Sabora Republike Hrvatske, stvorilo jednu nedemokratsku situaciju, u kojoj se politički srpski narod morao pobrinuti i za neke druge oblike demokracije”. Ujedno on u djelovanju SDS ne vidim pobunu već misli da “tu postoji neka vrsta prekoračenja političke odbrane ali koja po onome što ja shvaćam i kako je ja shvaćam, nije izmakla našoj kontroli.”
Teroristički nasrtaji, kao dio oružane pobune sve više se intenziviraju. Započinju ubojstva i likvidacije nesrpskog pučanstva, ali i svih onih koji se ne slažu s politikom SDS. Tako je ubijena djevojčica kraj petrinje u Gornjoj Budičini, a na Plitvicama je ubijen Josip Jović, pripadnik MUP-a. Ubijanje se kontinuirano nastavlja. Terorizam je i u funkciji etničkog čišćenja. Pale se sela, kao npr. Čelije. Hrvatsko stanovništvo bježi iz općina pripojenih tzv. SAO Krajini, pa to privremeno postaju područja etnički čisto srpska. Etnički se čisti milicijski sastav, a ujedno se uspostavljaju etnički čiste općinske skupštine i etnički čista vlast. Hrvati su prisiljeni napuštati domove, dok proces etničkog čišćenja postaje konstanta društvenog djelovanja SDS.
Stvaranje osjećaja straha i ugroženosti kod etničkih srba u Hrvatskoj dio je velike propagandne kampanje protiv Hrvatske. Ujedno je to i svojevrsni poziv na oružanu pobunu. U tom kontekstu održava se u prvoj polovici 1990. proslava 600. godišnjice proslave kosovskog boja u Kninu i miting na Petrovoj gori. Pučanstvo se nastoji dezinformirati i poticati na otpor. Uz stalno poticanje nezadovoljstva među Srbima u Hrvatskoj, prekrajaju se povijesne istine i dnevno piše i govori o genocidnosti hrvatskog naroda, koji se u cijelosti označava “ustašoidnim”. Oružana pobuna se potpiruje podsjećanjem i dramatiziranjem ustaških zločina. Traži se otvaranje jama ustaških žrtava, ističu se i karikiraju ustaški zločini u Jastrebarskom ili pljačka manastira. Jasenovac se označava najvećim srpskim gradom pod zemljom, slave se žrtve Šamarice. Sjećanja, podsjećanja i podgrijavanja ustaštva ne silaze sa stupaca beogradskog i SDS tiska, a istodobno se minimiziraju žrtve Jazovke i označavaju se kao podvala.
Oružana pobuna, organizirana i inspirirana po SDS ima jasan cilj, a to je odvajanje teritorija Republike Hrvatske. Milan Babić početkom 1992. izjavljuje: “Naš je projekt ujedinjenja Republike Srpska Krajina i Bosanske Krajine, a potom sa Srbijom i Crnom Gorom u savez srpskih država.”
Cilj Programa SDS donesen prilikom osnivanja ove stranke, vrlo brzo se faktički mijenja i oblikuje u pravcu pokušaja ostvarivanja srpske državnosti na međunarodno priznatom teritoriju Republike Hrvatske. Državotvorne ambicije naznačene su već na osnivačkoj skupštini u veljači 1990., kada je istaknut zahtjev da se ustavno definira pravo Srba na osnivanje autonomne pokrajine u Hrvatskoj. U Skupštini općine Knin, u kojoj SDS ima veliku većinu još 6.6.1990. predlaže se osnivanje tzv. Zajednice općina sjeverne Dalmacije i Like, koja ima i određene teritorijalne pretenzije. U to vrijeme se još govori o težnji za kulturnom autonomijom, ali je pri tome odmah očito da to nije cilj već samo jedna od faza za ostvarivanje konačnog cilja, odcjepljenje teritorija od Republike Hrvatske. Evidentno je to već 1990. godine kada je na inicijativu Predsjedništva Republike Hrvatske formirana grupa za izradu projekta o kulturnoj autonomiji Srba u Hrvatskoj. SDS joj je opovrgavao legitimitet, s obrazloženjem da u njenom izboru nije učestvovao srpski narod, ni njegovi legitimni predstavnici. Na ponudu hrvatskih vlasti da Srbi sami definiraju sadržaj kulturne autonomije, odgovor je bila oružana pobuna. Formula o kulturnoj autonomiji Srba u slučaju federacije na području ondašnje Jugoslavije, a o teritorijalnoj u slučaju konfederacije na tom području, ne traje dugo. Sa eskalacijom radikalizma u SDS mijenja se i formula o autonomiji i organizaciji prostora sa pretežnim srpskim stanovništvom u Hrvatskoj. Jovan Rašković ju formulira ovako: “Ako Hrvatska bude slobodna i demokratska, mi ćemo tražiti kulturnu autonomiju, a ako takva ne bude, zatražit ćemo političku, a o odcjepljenju od Hrvatske odlučit će se posebnim plebiscitom.”
Kao izraz separatističkih tendencija 25. srpnja 1990. u Srbu na srpskom Saboru osniva se tzv. Srpska autonomna oblast Krajina. Ovaj Sabor održava se paralelno i istog dana sa sjednicom Hrvatskog Sabora na kojem se donose Amandamani na Ustav iz 1974. godine. U Srbu je donesena tzv. Deklaracija o suverenosti i autonomiji srpskog naroda, a Amandmani doneseni u Zagrebu proglašeni su u Srbu neprihvatljivima. Srpski sabor je proglašen za političkog predstavnika Srba u Hrvatskoj a njegov izvršni organ je “Srpsko nacionalno vijeće”. Iako bi “Srpsko nacionalno vijeće” trebalo biti nadstranački organ svih Srba u Hrvatskoj, od petnaest članova toga Vijeća, osim predstavnika Srpske pravoslavne crkve i jednog člana Jugoslavenske samostalne demokratske stranke, svi ostali su članovi SDS. Osnivanjem srpskog Sabora i “Srpskog nacionalnog vijeća” te usvajanjem tzv. Deklaracije o suverenosti i autonomiji srpskog naroda, stvoren je začetak paralelne vlasti u Republici Hrvatskoj.
Ideja odcjepljenja od Hrvatske se permanentno razvija. Milan Babić ističe na Radio Kninu 24.12.1990.: “ako se jugoslavenska politička kriza razriješi u korist jugoslavenskog federalizma i ostane jugoslavenska federacija, nema potrebe za stvaranjem krajiške države. Međutim, ako se dio Jugoslavije odcijepi, prije svega Slovenija i Hrvatska, tada srpski etnički prostor na kojem je formirana Krajina ima pravo da se opredijeli za jednu od opcija, a opredijelit će se za federaciju. Znači, ostat će u dijelu Jugoslavije koja se bude konstituirala kao jugoslavenska federacija. Ako i jedna od jugoslavenskih republika ostane u Jugoslaviji i Krajina će ostati u Jugoslaviji. Ako se Jugoslavija raspadne na nacionalne države, ako svi narodi koji su udruženi u Jugoslaviju formiraju svoje nacionalne države na svom etničkom prostoru tada će Srbi iz Krajine činiti zajedničku srpsku državu s ostatkom srpskog naroda u Bosni i Srbiji odnosno morat će se stvoriti srpska nacionalna država na cjelokupnom etničkom prostoru koji postoji danas u sklopu Jugoslavije, bez obzira na sadašnje republičke granice.”
SDS i njegovi inspiratori i dalje inzistiranju na teritorijalnom razbijanju Hrvatske. Glavni odbor SDS na sjednici u D. Lapcu u proljeće 1991. godine prihvaća “Deklaraciju o položaju Srba u Hrvatskoj”, u kojoj je naglašeno da “sadašnje granice između republika, posebno Srbije i Hrvatske i Hrvatske i Bosne i Hercegovine nisu državotvorne”. SDS radi na razdruživanju tzv. SAO Krajine od Hrvatske. Pod predsjedanjem Milana Babića održana je u Kninu 28.2.1991. sjednica “Srpskog nacionalnog vijeća” i Izvršnog vijeća tzv. SAO Krajine na kojoj je donesena Rezolucija o razdruživanju Republike Hrvatske i SAO Krajine. U ovoj Rezoluciji je rečeno da “u periodu do konačnog razdruživanja Republike Hrvatske i SAO Krajine, na području SAO Krajine važe i primjenjuju se savezni propisi, propisi SAO Krajine i pravna pravila i Zakoni R. Hrvatske ukoliko nisu u suprotnosti sa saveznim propisima i propisima SAO Krajine.” Istodobno u ovoj se Rezoluciji ustvrđuje da “srpski narod Krajine” ne prihvaća Rezoluciju Sabora Republike Hrvatske o prihvaćanju postupka za razdruživanja SFRJ i o mogućem udruživanju u savez suverenih država, koja je donesena u Zagrebu 21.2.1991.
U interesu proširenja tzv. SAO Krajine na teritoriiji BiH, SDS iz Hrvatske intenzivnije se povezuje sa SDS u BiH. Milan Babić najavljuje “seobu barikada iz Knina u Bosansko Grahovo”. Nakon toga tzv. SAO Krajina i tzv. Zajednica općina Bosanska Krajina su usvojile ugovor o suradnji 24.6..1991., a uoči Vidovdana 1991., skupštine tzv. SAO Krajine i tzv. Zajednice općina Bosanske Krajine usvojile su “Deklaraciju o ujedinjenju”. Istovremeno sa donošenjem “Rezolucije o razdruživanju Republike Hrvatske i SAO Krajine” od 28.2.1991. aktivisti i čelnici SDS iz Slavonije (na čelu sa Goranom Hadžićem, predsjednikom općinskog odbora SDS Vukovar) dana 26.2.1991. donose “Deklaraciju o suverenoj autonomiji srpskog naroda Slavonije, Baranje i Zapadnog Srijema”, protuustavnog i protuzakonitog akta kojim se nasilno ugrožava demokratski ustavni poredak te neovisnost, jedinstvenost i teritorijalna cjelovitost Republike Hrvatske.
Naime, u “Deklaraciji” se navodi da je “srpski narod u Slavoniji, Baranji i Zapadnom Srijemu dio suverenog srpskog naroda koji živi u Jugoslaviji”, da se “ostvarivanje suverenih prava srpskog naroda ispoljava u suverenoj autonomiji, koja podrazumijeva vrhovnu uredbodavnu, izvršnu i sudsku vlast u stvarima autonomije”, da je pravo autonomije, “da prikupljaju poreze i dažbine neophodne za obavljanje svojih djelatnosti u stvarima autonomije”, da “statusnim ugovorima organi autonomije mogu u skladu sa svojim nadležnostima prenijeti vršenje određenih prava u stvarima autonomije na određene organe Srpske države”, da će “dok se ne stvore uvjeti za ustanovljenje i normalan rad predviđenih organa autonomije” njihova prava obavljati “Srpsko nacionalno vijeće za Slavoniju, Baranju i Zapadni Srijem”, te da “suverena srpska autonomija postoji i djeluje u sastavu sadašnje Republike Hrvatske samo pod uvjetom da Jugoslavija postoji kao savezna država. Ukoliko takva Jugoslavija prestane postojati ili se preobrazi u skup samostalnih država, ova autonomija nastavit će postojati kao dio matične države srpskog naroda”.
U daljnjem nastojanju ugroze suverenitet Republike Hrvatske, SDS i “Srpsko nacionalno vijeće” za Slavoniju, Baranju i Zapadni Srijem 25. lipnja 1991. donose “Odluku o položaju srpskog naroda iz Slavonije, Baranje i Zapadnog Srijema u jugoslavenskoj državnoj zajednici” u kojoj se, između ostalog, “uređuje da je srpski narod iz Slavonije, Baranje i Zapadnog Srijema odlučio da ostati u zajedničkoj državi sa drugim dijelovima srpskog naroda i drugim jugoslavenskim narodima koji žele živjeti u zajedničkoj jugoslavenskoj državi”, zatim da “danom odcjepljenja odnosno razdruživanja Hrvatske, srpski narod i dijelovi drugih naroda i nacionalnih manjina koji žive na teritoriji Slavonije, Baranje i Zapadnog Srijema ostaju u zajedničkoj državi srpskog naroda i drugih jugoslavenskih naroda koji se opredijele za takvu državnu zajednicu”, te da odluka “stupa na snagu danom odcjepljenja, odnosno razdruživanja Hrvatske od Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije”.
Iako je tijekom ustavnosudskog postupka, a s obzirom na opisane činjenice nepobitno utvrđeno da su u konkretnom slučaju ispunjene sve pretpostavke za zabranu rada SDS, do nje nije došlo na temelju odluke Ustavnog suda. Naime, s obzirom na činjenicu da se SDS od 1992. ne nalazi u registru političkih stranaka Republike Hrvatske, prestale su procesne pretpostavke za vođenje ustavnosudskog postupka.
U skladu sa proklamiranom politikom SDS, tzv. Velika narodna skupština 25. rujna 1991. donosi “Ustavni zakon Srpske oblasti Slavonija, Baranja i Zapadni Srijem” u kome se određuje da je ta tzv. Oblast “samostalna federalna jedinica u Jugoslaviji i ravnopravna je sa drugim federalnim jedinicama i njihovim dijelovima koje su donijele odluku da ostanu u Jugoslaviji”. Zatim je “Zakonom o sprovođenju Ustavnog zakona” od 25.9..1991.određeno da “na području Srpske oblasti prestaju važiti Ustav, Zakoni i drugi propisi Republike Hrvatske”, da “do donošenja odgovarajućih propisa Srpske Oblasti, Odlukom Velike narodne skupštine utvrđuje se da na cjelokupnom prostoru Srpske Oblasti djeluju do sada važeći savezni propisi, koji nisu u suprotnosti sa propisima Srpske Oblasti i započinje primjenama svih propisa Republike Srbije kao pravna pravila” te da “danom stupanja na snagu Ustavnog zakona na području Srpske Oblasti prestaju sa radom svi organi državne vlasti, organi lokalne samouprave i drugi organi i organizacije Republike Hrvatske”.
Iako je tijekom ustavnosudskog postupka, a s obzirom na opisane činjenice nepobitno utvrđeno da su u konkretnom slučaju ispunjene sve pretpostavke za zabranu rada SDS, do nje nije došlo na temelju odluke Ustavnog suda. Naime, s obzirom na činjenicu da se SDS od 1992. ne nalazi u registru političkih stranaka Republike Hrvatske, prestale su procesne pretpostavke za vođenje ustavnosudskog postupka.
Srbijanska i Srpska agresija na Republiku Hrvatsku završila je, kao što znamo, brilijantom pobjedom domovinskih snaga u Domovinskom ratu. Pregled činjenica ovdje je dan isključivo iz razloga što neke od njih neodoljivo podsjećaju na pojavnosti u današnjem društvenom životu Republike Hrvatske. Narod koji ne poznaje svoju povijest u latentnoj je opasnosti ponavljati svoje pogreške. Opomena za agresora, kao i memento žrtvi da si nikada više ne dopusti uzgajanje guje u njedrima u smislu kakvog je ovoj sintagmi dao Stjepan Radić u jednom od svojih prvih političkih govora održanog 1902., kao odgovora na skribomaniju Nikole Stojanovića u uratku “Do istrage naše ili vaše”.
Treći nastavak : Samostalna demokratska srpska stranka – braniti je ili zabraniti?
