O mrtvima ništa osim dobro. To jest: Ako čovjek nema što dobro reći, neka o pokojniku šuti. To je u hrvatskoj uljudbi nepisano pravilo pristojna ponašanja.
Toga se pravila ne drže samo prostaci, podjednako domomrzci i domoljupci. Oni prvi, fanatični štovatelji tuđinskoga jarma, tzv. jugani (valjda od lat. iugum – jaram?), odnedavno su, osobito otkad im se u Haagu pravno uneredila međunarodna proslava jugoslavenskoga Dana Republike, vrlo uznemireni. Ne vladaju sobom, pa svoje protivnike „prekomjerno“ štrcaju psovkama i uvrjedama, a ovi im uzvraćaju istom mjerom, tako da se Međumrežje histerično dimi i trese kao nikad dosad.
Kako na to gleda Vlada? Plenkovićeva Vlada nije samo „inkluzivna“, ona je i mrtvozornički ozbiljna. Ona ne može – poput ovoga člankopisca – na taj urnebes gledati dobroćudno kao na bezazlen odušak frustracija najnižega sloja hrvatskoga društva. Ona javne psovke i uvrjede vidi i čuje kao poguban – „govor mržnje“!
Istina, to humano glasanje često je sličnije pasjem lavežu nego ljudskom „govoru“ kako ga u definiciji čovjeka shvaća Aristotel. A opet, koliko je pametno psu zabraniti lajanje, a kamoli čovjeku govor? Tu bi možda mogao pomoći onaj nevoljni istarski pas Medo kojega je susjed povlačio po sudu jer se njegova pasja bît nije htjela zadovoljiti režanjem? Ali Vlada zasad nema takvih obzira. Ona je preko svoga uzoritog misnika Aleksandra Stankovića u HTV-ovoj emisiji „Nedjeljom u 2“ navijestila zakonodavni rat protiv – „govora mržnje“.
Da se čovjek, rekao bi A. G. Matoš, prekriži lijevom nogom! Čovjek sam, ali ne ću. Draža mi je ona stara seljačka izreka: Svaka je vlast od Boga, a osobito ova! A i zgodnije je tako, jer se ovdje prestajem baviti Vladinim poslom. Radije ću se osvrnuti na uglađeni „govor ljubavi“.
Kada je 29. studenoga 2017. u okviru konačne presude političkomu i vojnom vodstvu ratne Hrvatske Republike Herceg-Bosne predsjednik Žalbenog vijeća haaškoga Međunarodnog kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju (MKSJ) Carmel Agius generalu HV-a i HVO-a Slobodanu Praljku pročitao presudu, general nije ni poniknuo, kamoli po sudčevoj zapovijedi sjeo. Uspravan i samouvjeren, junački je odvratio: „Sudci, Slobodan Praljak nije ratni zločinac. S prijezirom odbacujem vašu presudu!“ Nakon toga dostojanstveno je ispio smrtonosni cijanid i preminuo.
Agius se najprije nije dao prekinuti u čitanju presude drugim osuđenicima, a kada je shvatio što se dogodilo, zamolio je poslužitelje da spuste zastor između vijećnice i galerije, te najavio da će čitanje presude nastaviti u drugoj, manjoj sudnici jer je glavna postala mjestom zločina.
Bio je to događaj bez precedenta u povijesti sudovanja. Strašna je vijest za tili čas odjeknula u cijelom svijetu. Među Hrvatima u Hrvatskoj, u Herceg-Bosnii i u iseljeništvu izazvala je zaprepaštenje i tugu, a među hrvatskim juganima, Bošnjacima i Srbima oduševljenje, jer su Hrvati – osuđeni zbog „udruženoga zločinačkog pothvata“ usmjerenog na progon i zator Bošnjaka u Herceg-Bosni!
Hrvatska je državna vlast, u skladu s pretežnim osjećajem nacije, reagirala žestoko. Iako je znala (ili morala znati?) da u toj stvari ne može ništa učiniti, hrabro je obećala da će se zauzeti za reviziju nepravedne presude navodeći pri tomu goleme zasluge generala Praljka što ih je stekao u obrani Sunje i opstojnosti hrvatskoga naroda u Bosni i Hercegovini. Ali tu su vlast njezini inozemni gospodari vrlo brzo odvratili od domoljublja, pa su i predsjednica Republike Kolinda Grabar-Kitarović i predsjednik Vlade Plenković, prije no što se generalov prah ohladio, bez imalo srama oddeklamirali da oni nepravednu presudu „poštuju“. Nisam čuo što misli i kako osjeća predsjednik Hrvatskoga [državnog] sabora Gordan Jandroković. Ali i ne treba. Oba su brda, i Pantovčak i Grič, jednako zablistala svojom izočnošću na komemoraciji generalu Praljku što ju je u zagrebačkoj Koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskoga priredio Hrvatski generalski zbor. Jer „država se“, vele, „vodi razumom, a ne emocijama“.
A što vele oni koji se služe „govorom ljubavi“? Što misli, recimo – naš Žarko Puhovski? Taj je časni arbitar svakovrsne političke ispravnosti malo oronuo kao lažni svjedok Javnog tužilaštva na zagrebačkom Okružnom sudu i nevjerodostojni svjedok Tužiteljstva haaškoga Međunarodnog kaznenog sudišta za bivšu Jugoslaviju, ali mudrost ga nije ostavila. On veli: Pučka će pobožnost Slobodana Praljka pretvoriti u još jednoga hrvatskog svetca.
To je izazvalo paniku među hrvatskim juganima! Oni vjeruju Žarku, a Žarko njima. Zato upeše sve snage da spriječe tu katastrofu. Kako drukčije nego onemogućivanjem pučke usporedbe generala Praljka s prvim svetcem filozofskoga kalendara – Sokratom? Te uzeše i oni koji o Sokratu i Praljku štogod znaju i oni koji ni o jednomu ni o drugomu ništa ne znaju dokazivati da je usporedba neodrživa. Moguće je, vele, uspoređivati samo prigotke (akcidencije): obojica bradati, obojica „ljubitelji mudrosti“, obojica umjetnici, obojica hrabri vojnici, obojica osuđenici, obojica ispijanjem otrova okončali život. Itd. itsl. Ali Sokratu, veli jedna mudrica, nije sudio „domaći, atenski sud, već arhonti i helijasti“. Gospođa vjerojatno zna da su helijasti atenski sudci, članovi helijeje, koji su se kockom birali od Atenjana starijih od 30 godina, ali joj ovaj izgred treba da nas sugestivnim „govorom ljubavi“ upozori da je hrvatskomu generalu Praljku sudio domaći sud koji su činili Maltežanin, Kinez, Južnoafrikanac, Talijan i Amerikanac.
Lijepo. Ali svi zaboravljaju bitne točke usporedbe. I Sokrat i Praljak branili su pred sudom istinu i svoju osobnu čast, a Praljak je uz to branio i istinu o hrvatskomu Domovinskom ratu u Bosni i Hercegovini i čast hrvatskoga naroda. Obojicu je osudila demokracija, Sokrata atenska robovlasnička, a Praljka globalna neoliberalna. Zato će, kao što je Sokrat posmrtno trijumfirao u djelima svojih učenika, general Praljak, ako išta vrijedimo, trijumfirati u sjećanju svoga naroda. On ne će biti naš svetac, on će biti, kao što reče Željka Markić, naša – zastava.
Benjamin Tolić
