Da su Sjedinjene Američke Države i Europska unija željeli postizanje dogovora između hrvatskih i bošnjačkih pregovarača na završnj rundi pregovora u Neumu sporazum bi bio postignut. I slijepcima je jasno tko je strana kojoj nije odgovaralo da se izmjeni Izborni zakon na način da i Hrvati mogu izabrati svog člana Predsjedništva BiH i svih 17 izaslanika u Federalni dom naroda i posredno svih 5 izaslanika u Dom naroda Parlamenta BiH. Iluzorno je bilo očekivati kako će oni koji su uzurpirali ustavno pravo Hrvatima da biraju svoje političke predstavnike, zahvaljujući pravnom nasilju bivših visokih predstavnika, dobrovoljno se odreći otetog. To je bilo moguće postići jedino upozoravanjem da će sarajevski uzurpatori snositi ozbiljne posljedice ukoliko ne vrate ukradeno.
Piše: Milan Šutalo, Hrvatski Medijski Servis
Nema sumnje da bi prijetnje sankcijama američkih i europskih diplomata glavnom bošnjačkom pregovaraču i otkazivanje podrške sarajevskoj politici natjeralo Izetbegovića da razmisli o svrsishodnosti traženja izgovora za neprihvaćanje ni jednog ponuđenog rješenja koje je provodilo presude kao Ustavnog tako i Europskog suda za ljudska prava. Na žalost to se nije dogodilo. Izjava američkog diplomate Matthew Palmer kako Hrvatima treba osigurati da budu predstavljeni u institucijama BiH, na kraju neuspijele medijacije, bila je jedna od rijetkih izjava kojom su međunarodni dužnosnici upozorili na bit problema. No i ona je imala više fakultatitivni neko prijeteći ton.
Umjesto prijetnji sankcijama u jeku pregovora lažni visoki predstavnik Cristian Schmidt, kojeg podržava Zapad, unatoč tome što ga nije potvrdilo Vijeće sigurnosti UN-a, ohrabruje bošnjačke pregovarače da ne prihavate dogovor, izjavom kako će se izbori održati u listopadu bez obzira izmijenio se izborni zakon ili ne.
Zapad diže ruke od BiH?
Uz blage sankcije secesionističkoj politici Milorada Dodiku i nikakve unitaristima za opetovano gaženje ustavnih prava jednog, po Ustavu i Daytonskom sporazumu, konstitutivnog naroda Zapad je, čini se, odlučio stvari u BiH pustiti da idu svojim prirodnim tokom. Drugim riječima, izgledno je kako su SAD i EU, nakon bezuspiješne medijacije u pregovorima između Bošnjaka i Hrvata odlučio “dići ruke” od BiH i fokus svojih aktivnosti, eventualno, usmjeriti isključivo na preveniranje mogućih sukoba.
U takvim okolnostima pred političkim vodstvom Hrvata su tri opcije. Prva je prihvatiti izglednu mogućnost da nakon sljedećih izbora ponovo budu majorizirani u izboru hrvatskog člana Predsjedništva BiH i Vlade FBiH, što bi bilo ravno izdaji nacionalnih interesa naroda kojeg predstavljaju. Druga mogućnost je bojkotirati održavanje izbora po neustavnim i nedemokratskim pravilima. I, treća ako se oni, unatoč tome održe, spriječiti političko podjarmljivanje od brojnijih Bošnjaka.
Nema nikakve dvojbe da bošnjačka politička elita i bošnjačka javnost ne prihvaćaju načelo ravnopravnosti Hrvata koje je temelj i Washingtonskog i Daytonskog sporazuma. To su bezbroj puta dokazali u protekla više od dva desetljeća, to pokazuju neprestano i tu će politiku, bez sumnje, nastojati provesti i nakon izbora u listopadu ove godine.
Potpuni ili djelomični bojkot izbora
Kako “predaja nije opcija” razmotrimo reperkusije bojkota izbora, potpunog ili djelomičnog na očuvanje suvereniteta Hrvata u BiH. Potpuni bojkot izbora podrazumjevao bi nesudjelovanje kako hrvatskih stranaka tako i birača u izboru zastupnika za županijske skupštine, zastupničke domove FBiH i BiH, domove naroda i člana Predsjedništva BiH. Takav potez ne bi se mogao opravdati nepristajanjem na diskriminirajuća izborna pravila za građanska predstavnička tijela- županijske skupštine, te zastupničke domove budući da odredbe Izbornog zakona koje se odnose na izbor zastupnika u ta zakonodavna tijela nisu ni protuustavna ni, za Hrvate, diskriminirajuća. To, međutim nije slučaj s izbornim pravilima za izbor izaslanika u domove naroda i članova Predsjedništva BiH, koja je Ustavni sud BiH poništio kako diskriminirajuća jer Hrvatima ne jamče izbor političkih pradstavnika u te institucije, po Ustavu namjenjene za predstavljanje konstitutivnih naroda. Uz to ta izborna pravila diskriminiraju i one građane BiH koji se ne izjašnjavaju kako pripadnici konstitutivnih naroda, što je u nekoliko presuda utvrdio Europski sud za ljudska prava.
Bojkot izbora za člana Predsjedništva BiH ne bi, međutim, za Hrvate imao nikakvog pozitivnog efekta, jer ne bi spriječio ponovni izbor Željka Komšića bošnjačkim glasovima za hrvatskog člana Predsjedništva. Već sada možemo pretpostaviti kako bi taj bojkot, uz to, bio tretiran tek kao “demokratsko pravo” svakog građanina da izađe ili ne izađe na izbore. S obzirom da na izbore ionako ne izlazi više od 55 posto birača, 15- postotna veća ili manja izlaznost ne bi značila ništa.
Jedini mehanizam koji, međutim, može spriječiti majorizaciju Hrvata u izboru Vlade FBiH je bojkot posrednih izbora- za Dom naroda Parlamenta FBiH. Skupštine županija s hrvatskom većinom mogle bi bojkotirati izbor izaslanika u Klub Hrvata, čime bi se spriječilo konstituiranje drugog federalnog doma. No, ukoliko bošnjačke stranke uspiju ovladati jednom trećinom izaslanika u hrvatskom klubu, to ne bi spriječilo bošnjačke stranke da formiraju izvršnu vlast bez predstavnika Hrvata. Bojkot posrednih izbora vjerojatno bi bio praćen snažnim optužbama bošnjačkih političara i medija za opstruiranje Daytonskog sporazuma, te pozivanje međunarodne zajednice i visokog predstavnika na sankcioniranje hrvatskih dužnosnika.
Bez postojanja hrvatskog kluba, u kojem bi hrvatske stranke imale, vjerojatno dvotrećinsku većinu, ne bi bilo moguće formirati ni tri do četiri petine hrvatskog kluba Doma naroda Parlamenta BiH, a to znači onemogućavanje svake zakonodavne aktivnosti državnog parlamenta.
Iz ovog vidimo kako jedino bojkot posrednih izbora za domove naroda može spriječiti, bar djelomično, rušenje suvereniteta hrvatskog naroda u BiH.
Nova teritorijalno-adiministrativna organizacija
No, ukoliko i unatoč tomu, kršenjem zakona i Ustava vlast u FBiH i BiH bude uspostavljena hrvatskim političkim predstavnicima neće preostati drugo do da konstatiraju da je Daytonski sporazum pogažen i da pokrenu proces povratka na stanje prije Daytona i Washingtona.
No, prije usvajanja deklaracija o proglašenju i uspostavi nove teritorijalno-administrativne organizacije na prostoru na kojem je prije potpisivanja Washingtonskog i Daytonskog sporazuma egzistirala HR HB, potrebna je sustavna i sveobuhvatna priprema zakonskih i kadrovskih rješenja kojima bi bio zaštićen suverenitet hrvatskog naroda i prostora na kojem Hrvati čine većinsko stanovništvo u BiH. I tu ne treba otkrivati toplu vodu. Hrvati su, naime, pokazali da znaju kako se to radi proglašavajući i uspostavljajući Hrvatsku Republiku Herceg Bosnu u puno težim okolnostima.
