Usprkos jasnoj namjeri predsjednika Vlade Andreja Plenkovića
da Hrvatska od MOL-a otkupi vlasnički udjel u nacionalnoj naftnoj kompaniji Ini, ta transakacija – čak i kada bude dogovorena – potrajat će veći dio sljedeće godine, a i u najoptimističnijem scenariju Hrvatska neće preuzeti operativnu kontrolu nad kompanijom prije jeseni.
To je zaključak koji proizlazi iz detaljnog hodograma te transakcije koju je još prije nekoliko godina za potrebe hrvatske vlade izradila jedna ugledna svjetska financijska institucija, a u koji je Jutarnji list imao uvid.
Prema toj analizi, od trenutka potpisivanja ugovora o kupnji do završetka posla zbog kompleksnih regulatorno-komercijalnih uvjeta u kojima bi se otkup MOL-ova udjela odvijao, proteklo bi minimalno sedamdesetak dana, a vjerojatnije puna četiri mjeseca.
>>Petrov: Zašto nitko ne postavlja pitanje tko je o arbitraži brifirao gospodina Karamarka?
Kako uz to postoji i cijeli niz opcionalnih rizika, poput mogućnosti da se u cijeli posao uključe i regulatorna tijela Europske unije, posve je realna mogućnost da bi formalna finalizacija cijelog posla potrajala i punih šest mjeseci. A to pojednostavljeno znači da se i u najboljem scenariju preuzimanje ne može očekivati prije zadnjeg kvartala 2017. godine. Naime, pretpostavi li se da Mađari uopće pristanu prodati svoj udjel u Ini te da Vladini pregovarači budu ekstremno efikasni pa dogovore cijenu i uvjete prodaje do kraja prvog kvartala pa paralelno s tim zatvore i vrlo kompleksnu financijsku konstrukciju, Vlada – ili posebni entitet koji bi bio osnovan za potrebe ove transakcije – bi oko 1. travnja morao javno objaviti namjeru stjecanja dionica.
Nakon toga pravila nalažu da se obavijesti i Hrvatska agencija za nadzor financijskih usluga (HANFA), ali i Agencija za zaštitu tržišnog natjecanja (AZTN) koja bi morala odobriti buduću koncentraciju državnog vlansištva u Ini.
Ovisno o tome koliko bi brzo te agencije odobrile ovu transakciju, bilo bi izvršeno plaćanje MOL-u te se novostečene dionice registrirale pod novim vlasnikom u Središnjem klirinškom depozitarnom društvu. Za očekivati je da bi ova faza bila gotova između 1. svibnja i 1. lipnja.
Paralelno, 30 dana nakon sklapanja ugovora o kupnji dionica ili 30 dana nakon što je dobiveno pozitivno mišljenje AZTN-a država bi morala Hanfi predati zahtjev za podnošenja javne ponude za stjecanje preostalih dionica preostalih malih dioničara Ine. Agencija bi imala rok od 14 dana da odluči o tome zahtjevu. Potom bi se, ako bi ponuda bila odobrena, u roku od deset dana o njoj ponudi morala očitovati Uprava Ine, a cijeli proces mogao bi se produljiti još mjesec do dva, ovisno o tome bi li se pojavila protuponuda – što u ovom slučaju ipak nije vjerojatno. Također, proces bi mogao biti produžen ako bi se država odlučila na tzv. squeeze-out – prisilni otkup udjela manjinskih dioničara. Na koncu, bilo bi obavljeno plaćanje, a kupac bi do zaključenja transakcije morao još u roku od sedam dana objaviti i detaljno izvješće o stjecanju dionica.
>>INA, radna mjesta i strategija ONO i DSZ
Dakako, ovi rokovi mogli bi biti značajno probijeni zato to bi paralelno s regulatornim poslovima država morala obavljati i vrlo kompleksne operacije vezane uz financiranje.
Naime, za očekivati je da bi transakcija bila strukturirana tako da bi u prvom koraku Vlada osigurala sredstva samo za otkup MOL-ovih dionica pa tek nakon zaključenja tog dogovora trebala krenuti u proces osiguranja sredstava za javnu ponudu manjinskim dioničarima. Uz aktualnu visoku burzovnu cijenu dionice Ine, samo za tu namjenu država bi morala osigurati do 400-tinjak milijuna eura, pri čemu je ključno pitanje da li bi i mirovinski fondovi odlučili prodati svoj udio u Ini.
I brzina tog procesa na koncu bi ovisila o financijskoj konstrukciji koja bi bila odabrana.
Kako je jedan od ključnih interesa u cijelom poslu Vlada već definirala metodu koja bi u najmanjoj mogućoj mjeri utjecala na povećanje javnog duga, logično je pretpostaviti kako bi se cijela transakcija odvijala preko posebne tvrtke (eng. special purpose vehicle) koja bi funkcionirala uz određene državne kolaterale, ali i koja bi kasnije mogla biti pripojena samoj Ini, kako bi se u financiranju cijelog posla iskoristilo i trenutno vrlo nisko Inino zaduženje, odnosno značajni financijski potencijal koji sama kompanija ima.
Takav model vjerojatno bi produljio trajanje cijele transakcije jer bi i nakon kupnje Ininih dionica od MOL-a i malih dioničara država morala provesti niz koraka, od konsolidacije dvaju tvrtki do osiguranja dugoročnog refinanciranja.
Sve u svemu, renacionalizacija Ine bit će priča koja će obilježiti poslovnu i političku 2017. godinu u Hrvatskoj, a s obzirom na tradicionalnu inertnost domaćih institucija, bit će uspjeh ako ne obilježi i 2018. godinu.
M.M.
