Nigdar ni bilo da ni nekak bilo ili tako nekako mudroslovio je Miroslav Krleža, i svako doba je u grču traženja vlastite budućnosti ni ovo naše nije iznimka. Ono je zbog globalne umreženosti još podložnije mijenama i tjeskobi koja nije samo pitanje životne stvarnosti nego i virtualnog življenja sveukupnosti odnosa u globalnom selu.
Za bpz.ba piše Marko Tokić
Baš je lijepo kada se čovjek vrati tamo odakle je potekao (kao kad bi vode rijeke iznova mogle vratiti se svome izvoru). Voda se bez straha na izvoru pije. A ljubav rodnog kraja nikada ne umire. I kad se on izmijeni i nije više kao u sjećanjima iz sitnica prepoznatljivosti niče čitav jedan život uspomena i radost prepoznavanja i susreta s novinama. Mene su ovo ljeto dočekale isti ljudi, iste njive, ista planina i isto polje, a ipak osjećaš kako se u svemu tome nešto grčevito mijenja i bori. Na raskružju i ulazu u grad s ove sjeveroistočne strane samo što se ne pobodu dva vola vilaša, zaustavljena u trenutku preispitivanja, i pitam se šta može onaj naš domaći (nekada okokućni ničim urešeni) protiv ovog napirlitanog (i nadirućeg), tuđeg a opet neizbježnog i sveprisutnog kao kiša ili sunce. Imamo li kišobrana (i suncobran) da se obranimo i može li ovaj naš domaći u toj bitci ostati makar ovoliko svoj (prkosan i drčan). Grad se izmijenio, gotovo do neprepoznatljivosti, djeluje uređenije, pristojnije, ali i praznije. Možda je krivac ogromni uslužni prostor (pokušavam se tješiti), a možda će ipak kroz nekoliko dana opet poteći život svom silinom ljetnih odmora i mognem usporediti. Na igralištu (malom s umjetnom travom u Duvnu), odmah do onoga pravoga na kojem smo igrali i sanjali osvajanje svjetskoga prvenstva (za nas je to uvijek bila Općinska liga) igra se turnir veterana (trideset pet plus jedna), sva sreća da nije počeo lani pa sam ove godine stekao pravo na igranje (naravno, šalim se), i neka poznata lica (iz onih vremena), naravno, sporija, nešto izmijenjenih veličina ali još uvijek u pokretu, još uvijek (onako duvanjski) željna pobjede. Izgleda da je trenutno lakše okupiti veterane nego li mladiće za igru pa se Općinska (ona „prava“ da mi se veterani ne uvrijede) ove godine odgađa do kolovoza (i igra u njegovoj prvoj polovici). Općinska je uvijek svih svojih godina bila izazov. I to je tradicija koja traje i sama pomisao da bi mogla stati za nas stare igrače je nezamisliva. I zato je turnir veterana pun pogodak. Nove utakmice samo potvrđuju ljubav za igrom i nadmetanjem, dozivaju sjećanja, ponovna druženja. Susret s čovjekom (što ima ljepše), a još kad je on u igri, u prijateljstvu i protkan onim duvanjskim osjećajem za humor to je istinska radost druženja.
A u svijetu svega. Ima i zanimljivih stvari. Erdogan se igra vatrom. Neki govore da ju je sam i osmislio kako bi se dočepao apsolutne vlasti a neki govore da su mu drugi osmislili zabavu. Kako god Turska se od čimbenika stabilnosti pretvara u more briga na globalnom planu. Velika šahovska ploča postaje sve aktivnija. Zbrajaju se unaprijed gubici i dobitci, „Igrači“ su sve svjesniji one stare Gusara iz Rige (kako su zvali Mihaila Talja), kad su ga jednom prigodom u stanci nedovršene partije pitali je li žrtvovao skakač ili je napravio previd; on im mudro uzvrati: – Ovisi od rezultata.
Što će biti s Erdoganom i na čijoj je strani njegova snaga (ili njegov pad)? Turska je zasigurno prolaz između dva svijeta: ugrožene (i gubitkom vlastitih vrijednosti nagrižene) Europe (slutite li razlog britanskog izlaska) i nestabilnog juga Azije u kojem je zametnut novi veliki sukob koji ako je suditi po Turskoj teško može ostati u vlastitim granicama. Ne zazivam rat (daleko bilo), jer rat je onima mio koji ga iskusili nisu (kao što pjesnik reče), ali, bojim se da stvari izmiču kontroli.
Ništa zato kod nas je sve uredu (a reda nigdje).
U Hrvatskoj izbori u HDZ-u (bez izbora). Nakon što je Karamarko podnio ostavku samo dva tri tjedna po vlastitom izboru iako ga je preko devedeset tisuća hadezeovaca podržalo za predsjednika, sada je opet tri do četri tisuće više hadezeovaca podržalo jedinog, da ne kažem već imentovanog predsjednika, odnosno kandidata. Obrazloženje za nepostojanje protukandidatu u prvom je slučaju bio reizbor (i navodni Karamarkov strah) a u drugom slučaju navodna želja da ne bi došlo do unutarnjih previranja, sukoba i mogućeg raskola pred odlučujući boj (opće izbore u RH). No, nakon rezultata izbora postavlja se logično pitanje. Jesu li ovih devedeset i nešto tisuća birača već imentovanog predsjednika oni isti koji su glasovali prije nekoliko tjedana za Karamarka ili su to neki posve novi pa je ono što se htjelo izbjeći zapravo se već dogodilo. Ako su to neki novi birači onda je podjela i više nego očita, ako su pak oni isti onda je jednostavno doći do broja uhljeba (i uguza) u HDZ-u. Budući da nisu imali što birati, barem se nadam da su samo zaokruživali kandidata (već imentovanog predsjednika) i da nisu (po dobrom starom običaju izricali vjernost do njegova smaknuća te na listić pobožno upisivali svoje ime kako bi već imentovani predsjednik znao s kim može računati).
A tu je i konkurencija. Zoran Milanović Sačekuša samo što nije ponovno uzjahao vlast. Ako je Karamarka stajalo glave poigravanje s Rusima (i njihovim kapitalom) a to je jedino logično objašnjenje (i u to me naknadno uvjeravaju oni koji bi mu se sada htjeli domoći i glave, a o čemu sam ja kao o razumnoj pretpostavci pisao u vrijeme prijepora i konzultantice); kako će onda Zoran sa svim svojim kompanjonima proruskog profila domoći se vlasti? Je li mu jamstvo povratka notorni Stipe Mesić (rusofil vjeran do Sjeverne Koreje i mladi skojevac, vitalnih moždanih vijuga protiv kojeg čak ni biologija nema šansi, a kamo li Hrvati)? Ili mu je jamstvo HSS s vjerom u Boga (i seljačka sloga), u Boga u kojeg Zoran i njegovi ne vjeruju. Ovaj protuprirodni savez samo otkriva prigodno hrvatstvo Zoranovo i ono njegovo predizborno uzvikivanje: Hrvatska, Hrvatska kojim je izbezumio vlastito članstvo koje se od tog povika još nije oporavilo, jer ih je više to ugrozilo od gubitka vlasti (koji se zahvaljujući Mostu, i još nekima, nije ni dogodio). Važno je da Predsjednica sve drži pod kontrolom. Sad kad su se okupile sve progresivne snage i antifa i radnička fronta i selaki u Narodnu frontu izbori mogu odmah, no bit će jedanaestog rujna (znakovito): Amerika ne smije izgubiti (a ni mi s njom). I tako svijetla budućnost samo što nije. Zato je Nobilo u Münchenu onako drčno udario na Njemačku i njezino krivosuđe. Zahtjev za izuzećem sudaca. Baš me čudi da u Njemačkoj nije upalio tako isproban recept optužbe za filofašizam, ne daju se Švabe a Nobilo nasrnuo baš kao nekada na Artukovića i Miru Barešića. S Artukovićem mu je išlo sjajno, s Mirom je to ipak bila nešto drukčija priča, ali dočekao je Nobilo svoju satisfakciju… – zato Hrvatsku još uvijek neki imaju kao imovinu, dok je većina doživljava kao Domovinu – nadati se da u demokraciji ipak u konačnici pobjedu odnosi većina (čak i usprkos Šeksovim amandmanima). Možda je vrijeme za nešto posve novo. bpz.ba
