Nikada neću zaboraviti stalnu tihu raspravu oca i bake uoÄi DuÅ¡noga dana, kada smo se spremali otići na groblje. Otac je želio upaliti svijeću za svoga oca i punca, baka nije dala. – Ne znam ja krsta ti Isusova, Ä‘e ću žive ljude proglaÅ¡avat mrtvima, jel tako?
U mojoj obitelji povratak djedova uvijek se povezivao s dolaskom „naših“.
Tako su prolazile godine, pradjed je ostario i umro, prabaka je ostarjela i umrla, baka je starila iz godine u godinu, ali nikada se na groblju nije palila svijeća za Markana i Grgu.
Mi smo, i kao djeca, i kasnije kad smo odrasli, poštovali njezinu odluku da se svijeće ne pale i da će možda doći „naši“.
Naši su bili – Hrvatska.
Otac je imao prijatelja koji je živio u dolini Neretve. Posjećivali smo se svake godine, on i obitelj nas za Sv. Anu, mi njega za Sv. Luku.
Jednom prilikom, dok su otac i prijatelj razgovarali kod nas, uz vatru, jesen je bila, zamalo nisam zaslužio ozbiljne batine. Znao sam da je njegov otac poginuo u partizanima, a partizani su u mom selu bili antikrsti, kako su ih babe nazivale. Imali smo ih razloga mrziti, jer je mama kao djevojÄica gledala kako joj partizan Jovo ubija djeda 1945. godine. Znao sam takoÄ‘er iz njihovih opreznih razgovora, da je prijatelj „nastradao“. Bio je „nepopravljivi nacionalist“.
Tada nisam znao Å¡to je to, iako je zvuÄalo opasno za razliku od njegova izgleda.
– Zar tvoja mama pali svijeće? – prekinuo sam uzvikom njihov razgovor, iako je to bilo strogo zabranjeno.
– Pali sinko, pali? – mirno je uzvratio.
OÄev prijatelj se slatko nasmijao, gledajući ljutito sjevanje oÄevih oÄiju i neugodu na majÄinu licu.
-‘Ajte, ‘ajte, dijete je normalno pitalo, i ja bih na njegovu mjestu.
Zatim se okrenuo meni i objasnio mi:- „Nisu svi partizani bili antikrsti kako si Äuo od baba. I partizani se se molili Bogu“.
Moja su oba djeda otišli u ustaše.
Oni su poÅ¡li boriti se protiv Äetnika, koji su na poÄetku rata zapalili okolna sela i poubijali ljude u njima.
Prijateljevu ocu su bili krivi Talijani, mojim djedovima Srbi.
I njegov otac partizan, katolik i Hrvat borio se za slobodu, kao i moja dva djeda. Snove njegovoga oca ukrao je jugoslavenski komunistiÄki diktator, mojih djedova hrvatski diktator.
I prijateljev otac partizan i moja oba djeda bili su Hrvati i katolici, ljudi sa sela, obrađivali su zemlju i sanjali o boljem životu.
Od toga dana je njegov otac u mojim oÄima i mislima imao ljudsko lice usprkos majÄinim svjedoÄanstvima i priÄama baba. Ja sam tog poginulog partizana gledao u licu oÄevoga prijatelja, kao Å¡to je i on moje djedove ustaÅ¡e gledao u licu mojih oca i majke.
Slagali su se joÅ¡ u neÄem njima važnom.
Iako nije Äekao oca, znam da je Äekao „naÅ¡e“. Tihim je glasom ocu govorio da će sigurno doći sve na svoje. Otac je potvrÄ‘ivao nesigurnim klimanjem glavom uz kratki uzdah „Bog te Äuo“.
Je li Bog Äuo ili nije, teÅ¡ko je reći, iako ja vjerujem da bez njegove pomoći ne bi bilo nikavog „dolaska“. Ono Å¡to su Äekali i otac i njegov prijatelj dogodilo se 1990. godine. OÄev prijatelj je bio predvodnik dolaska „naÅ¡ih“.
„Naši“ su došli, moji djedovi se nisu vratili.
Već ostarjela baka, znala je dugo sjediti na balkonu, tu sam je gotovo uvijek zatekao prilikom dolaska u selo, nekim Äudnim pogledom već umornih oÄiju gledala je prema zalasku sunca. Nekako, bez jasnog razloga dolazak „naÅ¡ih“ se oÄekivao iz tog pravca.
Markan i Grgo se nisu vratili. Kao ni desetine tisuća drugih, koje su bake, sinovi i unuÄad Äekali.
Neposredno prije smrti, baka je zapalila prvu svijeću na grobu za svoga muža, iako nije bio pokopan na našem groblju.
Nitko danas ne zna za njihove grobove, ponešto se zna o njihovoj sudbini, ali još uvijek je to velika tajna.
Ne znam je li baka oÄekivala da će dolazak „naÅ¡ih“ biti kakav je danas? Znam sigurno da je najviÅ¡e od svega od dolaska „naÅ¡ih“ oÄekivala mogući povratak djeda. Danas nisam siguran je li duboko u duÅ¡i to stvarno vjerovala, ili jednostavno nije mogla živjeti bez te nade.
Otac je oÄekivao, a to je puno puta rekao nakon dolaska „naÅ¡ih“, da mu je najveća želja vidjeti mjesto gdje mu je otac umro. Da zapali svijeću prije smrti.
Ja ne vjerujem da će to doživjeti, a nadam se da će netko od nas.
Zašto?
Zbog toga Å¡to su danas „partizani“, ne oni kakvima je pripadao otac naÅ¡eg prijatelja, nego neki drugi „partizani“, oni kao Å¡to je bio Jovo, koji je ubio majÄina djeda pred njenim oÄima, zatvorili prilaze istini, uzeli su naÅ¡u državu, pokuÅ¡avaju ugasiti milijune svijeća i održati mrak.
BaÅ¡ zbog oÄevog prijatelja i njegovog oca, zbog tisuće takvih ljudi i njihovih snova, za pokoj duÅ¡i mojim djedovima i za život njihovih snova, upalit ću svijeću za njih sve.
Jer to je svijeća za – Hrvatsku. Za spomen mrtvima i za svijetlo živima.