Jučerašnji tragični događaji u Haaškom sudu i šokantna smrt hrvatskog generala Slobodana Praljka koji se nije želio pomiriti s nepravednom presudom, izazvali su opravdano nezadovoljstvo velike većine hrvatskog naroda u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini
, ali i diljem svijeta. Međutim, još veće nezadovoljstvo izazivaju mlake, patetične, pa i anemične poruke hrvatskog državnog vrha i Hrvatskog sabora. Umjesto rezolutne osude i odbacivanja, pod bilo koju cijenu, potpuno nepravedne, neprihvatljive i krajnje ispolitizirane presude Međunarodnog suda za ratne zločine na području bivše Jugoslavije, koji sudi po anglo-saksonskom pravu i u kojem glavnu ulogu imaju Sjedinjene Države, a onda i Velika Britanija, iz hrvatskog državnog vrha stižu svojevrsni alibiji za nju, u smislu, kako u presudi, koja se, između ostalog, odnosi na prihvaćanje teze o udruženom zločinačkom pothvatu, nije striktno osuđen tadašnji hrvatski državni vrh i sl., kao da je to bit čitavog problema. S ciljem prihvaćanja i pomirbe hrvatskog naroda s nepravednom presudom, sada se pokušavaju izvoditi različite verbalne akrobacije zamagljivanjem pravog stanja stvari, poput nabrajanja što je sve Hrvatska pozitivnog i humanog učinila i što još uvjek u političkom smislu čini za BiH, kao da to nitko ne zna i kao da je to u ovom trenutku uopće bitno. Najavljuje se i hrvatsko pokretanje nekakvih novih političkih „bitaka“ u Vijeću sigurnosti UN-a i sl. od kojih se već unaprijed zna kako ne mogu utjecati na bilo kakve pravne kategorije i konstrukciju jučerašnje političke presude. Pri tom se hrvatski narod poziva na mir, staloženost i td., kao da će on sada krenuti u nekakav rušilački i ratni vojni pohod. Naravno da treba ostati staložen i ne činiti bilo što ishitreno, ali miriti se s nepravdom nikada ne treba i to se mora jasno i glasno reći. Međutim, ovakve izjave puno više iskazuju zabrinutost hrvatskih političara za vlastite političke sudbine, nego što se oni boje nekog hrvatskog bunta protiv pripadnika dvaju drugih konstitutivnih naroda u BiH, koji, to treba jasno reći, poput samih Hrvata, s ovom presudom nemaju ama baš ništa.
Paralelno s mlakim stavovima hrvatskog državnog vodstva, jučer član BiH predsjedništva Bakir Izetbegović, kaže, kako ova presuda nikada neće dovesti do podizanja optužbi BiH protiv Republike Hrvatske. Možda neće, a možda i hoće! Tko to može jamčiti? Je li g. Izetbegović tu izjavu, kojom u mat-poziciju stavlja BiH Hrvate i njihove opravdane političke i svekolike druge zahtijeve koji proizlaze iz njihovog statusa konstitutivnog naroda te države (jer on od jučer može pravno ucjenjivati službeni Zagreb u korist bošnjačkih interesa), stavio na papir, potpisao i dao ovjeriti u ime države BiH? Naravno da nije. I tko, uostalom, nakon ovoga uopće priječi podizanje privatnih tužbi građana BiH protiv Hrvatske i traženja od nje isplata razno-raznih odšteta?
Hrvatska se iznova, po tko zna koji put u svojoj novijoj povijesti, oslanja na isprazna obećanja stranih čimbenika, pa tako diplomatski i arbitražno gubi mnoge ključne bitke u odnosu na svoje nacionalne interese. Osim toga, do kada će hrvatska država trpjeti veleizdaju unutar vlastitih redova – konkretno, onih od strane bivših nositelja i obnašatelja nekih od ključnih državnih dužnosti, koji se i jučer, nakon izricanja presude i tragične smrti generala Praljka, bez ikakvog ustezanja i dalje potpuno otvoreno, pred televizijskim kamerama razbacuju skandaloznim i identičnim izjavama kakve su davali i u vrijeme svojih nečasnih radnji, kada su vlastitu državu u vrijeme dok su je vodili, javno proglašavali agresorom na susjednu BiH, što nije zabilježeno u povijesti bilo koje zemlje svijeta. Kada su, poput loto-listića dilali državnim dokumentima iz predsjedničkog arhiva, označenim najstrožom tajnom, i u arhiv, kao da se radi o javnoj kući, propuštali razno-razne svjetske protuhe, novinare i birokrate koji su Hrvatskoj prije toga, u najtežim vremenima koja su se odnosila na njezinu samu opstojnost, konstantno radili o glavi.
Ova skandalozna presuda i samo naizgled rezolutne, a u stvarnosti potpuno blage i benigne reakcije službenog Zagreba, ukazuju i na još neke gorke činjenice: Hrvatska će, očito, i dalje nastaviti vrludati u bespućima svoje zbiljnosti u pokvarenom svijetu u kojemu nema niti jednog iskrenog prijatelja ili saveznika, već samo vladare i gospodare koje mora slušati. Gdje su ti saveznici bili jučer? Gospodo iz State Departmenta! Vi, koji ste se jučer, posredstvom američkog veleposlanstva u RH požurili reći kako se ova presuda mora prihvatiti i da se nakon nje svi skupa trebamo odmaknuti od prošlosti i okrenuti budućnosti (o, kako to lijepo zvuči, naročito kada se ostvaruje na tuđi račun), ne ide to baš tako. Zamislite da je Sjedinjenim Državama, nakon pobjede u Drugom svjetskom ratu, neki međunarodni sud na temelju individualnih zločina američkih vojnika na pojedinim izoliranim područjima širokih bojišnica presudio da su sa svojim državnim vrhom sudjelovale u udruženom zločinačkom pothvatu, i da su pritom njezini herojski generali optuženi za ratne zločine po zapovjednoj odgovornosti. Bi li i tada bilo prihvaćanja presude, zaborava prošlosti i okretanja budućnosti? Gospodo, Hrvatska i BiH bile su žrtve brutalne velikosrpske agresije. U tim se zemljama vodio krvavi rat za preživljavanje. Zar uistinu mislite i da je muslimanska vojska (tada još nije bilo termina Bošnjak) – Armija BiH – samo stajala sa strane i sve mirno promatrala, a HVO ništa drugo radio nego uništavao muslimane? Što je, na kraju krajeva, sa zločinima počinjenima nad Hrvatima BiH, za koje još nitko nije odgovarao? Zašto se oni nisu ticali Međunarodnog kaznenog suda? Zar netko zdravog razuma uistinu još može misliti kako je zbivanja u bilo kojem ratu moguće promatrati kroz prizmu crno-bijelog?
Ne, gospodo! Ne može se samo tako gaziti svijest i ponos jednog pobjedničkog naroda ma o kojim se „idelama“ i političkim ciljevima u pozadini radilo. To se od hrvatskog naroda ne može i ne smije tražiti!
I za kraj: jedini i najveći hrvatski saveznik i zalog hrvatske budućnosti, kako je to i povijest pokazala, njezin je vojnik, njegova vjera u Boga i nacionalna sloga. Sve izvan toga je ništavilo.
Redakcija portala Geopolitika.News
Ispod teksta dostavljamo jučerašnji emotivni oproštaj našeg glavnog urednika Zorana Metera s hrvatskim generalom Slobodanom Praljkom:
Moj oproštaj s generalom Praljkom
Generalova grobnica mora postati sveto mjesto. Mjesto hodočašća sadašnjih i budućih naraštaja Hrvata, na kojemu će oni crpiti snagu i inspiraciju za spozanaju nekih drugih i viših vrijednosti. Vrijednosti – tako brzo zaboravljenih, odbačenih i obesčašćenih u ime lažnog blještavila isto tako lažnoga svijeta.
Današnji čin našeg generala Praljka duboko me potresao. Čin je to koji vapi u nebo i koji boli do besvjesti. Međutim, nakon početnog šoka i naknadne spoznaje punine njegove duhovne snage, transcedentnosti i kozmičke dimenzije, tugu mi je zamijenilo potpuno razumijevanje – štoviše – istinska radost zbog tog radikalnog čina. Jer potpuno sam siguran kako je general upravo to i želio! Nije htio izazvati sažaljevanje nad svojom sudbinom,, plač i jauk svojih bližnjih i svog hrvatskog naroda. Velik i častan čovjek, kakav je uvjek bio, nije želio prihvatiti nepravdu i strpiti se još 2-3 godine u zatvoru, poput ostalih osuđenika, i nakon odslužene 2/3 kazne vratiti se svome domu i svojim najmilijima. Imao je general u ovome sigurno i još neke svoje uzvišenije ciljeve zbog kojih se odlučio na najveću moguću žrtvu – polaganje svoga života. Možda su to baš ovi:
Danas je, u svojoj posljednjoj, najvećoj i najhrabrijoj bitci general Praljak izvojevao i svoju najvelebniju pobjedu – obezvrijedio je i do kostiju ogolio svo licemjerje svjetskih moćnika i njihovog suda “pravde” čiju presudu nije želio prihvatiti; obezvrijedio je i ogolio i svo licemjerje i svu odnarođenost hrvatske državne politike od 2000.g. na ovamo; i ono najvažnije – iznova je Hrvatima pokazao davno zaboravljenu i najvažniju istinu – čovjek i narod koji se nije spreman žrtvovati za svoju vjeru i za svoga bližnjega nema budućnosti.
i zato današnji Generalov poučak svima nama nikako nije bezbožnički čin samoubojstva, kukavičluk moralno posrnule i nesigurne osobe, kako se neki već sada u Sarajevu i ne samo tamo naslađuju i razbacuju pogrdnim epitetima – ovo je istinski plemeniti čin velikog čovjeka, koji zbog njega neće morati sklanjati pogled pred Svevišnjim Stvoriteljem.
Zato pozivam sve štovatelje pok. generala Slobodana Praljka u Domovini, Herceg-Bosni i tuđini, da se njegovom plemenitom činu – žrtvi vlastitog života – kojim se u ime svih nas odupro laži i nepravdi, svi skupa poklonimo i počast mu odamo velebnim ispraćajem njegovih posmrtnih ostataka na mjestu ukopa. Generalova grobnica mora postati sveto mjesto. Mjesto hodočašća sadašnjih i budućih naraštaja Hrvata na kojemu će oni crpiti snagu i inspiraciju za spozanaju nekih drugih i viših vrijednosti. Vrijednosti – tako brzo zaboravljenih, odbačenih i obesčašćenih u ime lažnog blještavila isto tako lažnoga svijeta.
Neka ti je vječna slava i hvala, moj generale!
Počivao u miru Božjem
Amen
