Tako je govorio Zaratustra. Kako je govorio Stipe Mesić. Svatko govori o sebi govoreći. Ovih se dana počelo koristiti snimke različitih prigoda u kojima je Stipe Mesić zabavljao prigodnu publiku. Kao i svaki zabavljač on najprije osjeti bilo svoje publike i ono što ona voli čuti. U skladu s njezinim očekivanjima on prilagođava priču.
Za Tomislavcity bpz.ba piše Marko Tokić
Vješto je i umilno (o tome svjedoči snimka) dodvoravao se vlastitim slušateljima podilazio im i ispunjavao njihova očekivanja. U trabunjanju Stipe Mesića uvijek je bilo općih stavova koji su oduševljavali one koji nisu analizirali njegove govore pa se tako moglo doznati da je bolje imati posao nego nemati, da je bolji dobro plaćeni posao nego nikakav. A bilo je zahvatom i ozbiljnijih tema kao onih o resursima koje je trebalo iskoristiti. Bilo je tu raznolikih svakodnevnih poruka za široke narodne mase pa je tako Hercegovce odlučio učiti loviti ribu, a bilo je i u Haagu njegova potvrđivanja svega što je od njega tužiteljstvo očekivalo. Čak i nevinu zabavu Željka Pervana u Večernjoj školi o tajnom svjedoku (i svjedočenju) široke narodne mase, građanke i građani, uopće nisu razumjeli. A kamoli da razumiju što je sve Mesić napričao u Haagu. Kako protječe vrijeme tako se našlo materijala i o Artukoviću i Jasenovcu koji Mesića otkriva kao govornika koji udovoljava trenutnoj publici (ili makar on misli da joj udovoljava) i posve ležerno u kameru priča i priča kao pravi poznavatelj povijesti, osobni prijatelj s ovim i onim, koji znaju pravu povijesnu istinu. Ima i nekih prijedloga o kojima bi uistinu valjalo razmisliti. Kad čovjek toliko trabunja kao Mesić ponekad, gle čuda, rekne ponešto od onoga što je čuo negdje i od nekog pametnog čovjeka. Meni se osobno svidjelo ono o multidisciplinarnom istraživanju Jasenovačkog mita (povijesnom, forenzičkom…). Da, vrijeme je uistinu dozrelo da se antifašistički prijedlog druga Mesića jednom uistinu shvati ozbiljno i u zemlji opterećenoj desnim totalitarizmom preispita na znanstvenoj osnovi taj mit. Vrijeme je da se znanstvenim pristupom utvrde istine o Jasenovcu, pa ako je žrtava u Jasenovcu više od milijuna (da i to znamo), ako ih je osamdeset tisuća (da i to znamo), ako ih je manje od dvadeset pet tisuća kao što tvrdi drug Mesić (da se i u to uvjerimo). Važno je za povijest i našu budućnost znati istinu. A to što Mesić priča neka priča. Mesić je pričao sve i svašta, desetak godina zabavljao hrvatske građanke i građane, oduševljavao pameću pa ne znam zbog čega sad odjednom u Mesićevu govoru ne bi moglo biti ni zrnce istine. I tolika poruga na njegove ideje. Kad smo mi uporno godinama govorili o Mesiću kao krivokletniku i šarlatanu tada su nas uvjeravali da je on (Bože, mi oprosti): ne mogu to ni reći… Ali znate već što mislim. Samo je Isus među ljudima mogao i jest: put, istina i život. No, ostavimo Mesića svojoj bijedi. Neka se i dalje dodvorava onima koji misle da njegovo umilno cviljenje jedini je glas razuma koji spašava njihovu ideju. Kakav govornik takva i ideja. Krivokletnik i lažov, manipulator i šaljivdžija.
No, njegove riječi i njegova djela mnogo koštaju Hrvate (pojedince) i narod u cjelini. Njegova lažna svjedočenja u Haagu još uvijek netko drži govorom ozbiljna čovjeka. Zahvaljujući njegovim tvrdnjama i tezama Dario Kordić je odležao sedamnaest godina u zatvoru (nije važno je li to izvorno njegova misao ili možda i od nekog drugog domišljena teza o takozvanoj dvostrukoj liniji zapovijedanja). Na njegovim lažima gradila se i gradi presuda (i presude) o takozvanom Udruženom zločinačkom pothvatu prema kojem su Franjo Tuđman i Gojko Šušak, sa optuženima (Praljkom, Prlićem, Ćorićem, Stojićem, Petkovićem, Pušićem) te znanima i neznanima izvršili agresiju na svoju Domovinu Bosnu i Hercegovinu. Na temelju i njegovih laži donesena je prvostupanjske presuda. Kakav svjedok takva i presuda. Takav je to čovjek i sve ovo što se sada objavljuje predočava ga samo kao bezobzirnog i bezobraznog prigodnog udvornika vlastitoj publici i njezinu očekivanju. Još kad bi konačno i Sud u Haagu doznao kome je povjerovao (jasno mi je da je njegovu tužiteljstvu bilo drago čuti što Stipe govori, ali bi Sud ipak trebao znati o kakvu je svjedoku riječ).
Zna li Hrvatska koga je imala za predsjednika? Ili joj je, i sada, tek bitno godi li njezinu uhu ono što Stipe Mesić priča (sjeća li se još itko onih dvjesto tisuća novih radnih mjesta obećanih od njega i njegovih kamarada). No, on je još uvijek mjerodavan da o svemu i svačemu donese svoj sud. Iznese ga u javnost. On ima težinu: dvostruki predsjednik Republike Hrvatske. I mi se još uvijek čudimo što nam je ovako kako nam je!!!
Komentatori i novinari u Hrvatskoj još uvijek pišu o hrvatskoj ljevici ili čak o militantnoj projugoslavenskoj ljevici u Hrvatskoj i čini mi se uglavnom griješe. Ljevice u Hrvatskoj odavno nema. Postoji nešto što okuplja ostatke onih koji su nesretni uspostavom hrvatske države (no bez ikakvog su ideološkog atributa ukoliko ideologija nije osvajanje vlasti i pogodnosti koje iz toga proizlaze), a ovi navodni militanti uopće nisu ljevičara (to je klasična fasada), oni su, zapravo, jugoslavenska desnica koja po svaku cijenu želi obnoviti izgubljenu državu. Vlada je već vladala stotinu dana i kaže da zbraja uspjehe a meni se još uvijek čini da nije preuzela vlast.
U Bosni i Hercegovini traje tihi odlazak nezadovoljnika i veliko zadovoljstvo onih kojima je dobro. Raspravlja se tek sada je li upozorenje da za ista nedjela u ratu pripadnicima različitih naroda koja im na teret stavlja tužiteljstvo Suda BiH sudi se na različite načine (po različitim zakonima i s različitim kvalifikacijama djela). Ako je deset godina trebalo nakon presude Maki Radiću da se spozna da se od navodnog „Udruženog zločinačkog poduhvata“ ne može obraniti nitko pa ni oni neznani koji se kao takvi navode (i još nisu došli na red tužiteljstva – a hoće) uistinu je za ne povjerovati koliko mi povjerenje imamo u Sud BiH (njegovu pravičnost i neovisnost).
Kardinal Puljić ovih dana u Vukovaru uvjerava da još ima energije da se bori za jednaka prava Hrvata u BiH i tvrdi da treba znati vrjednovat grudu za koju je prevelika cijena plaćena krvlju. Poziv na domoljublje uvijek jednih te istih da na temelju vlastite emocije još jednom i još jednom i još podnesu žrtvu je priličan, ali još bi priličnije bilo da se pozovu svi odgovorni (i politička i gospodarska elita) da stvaraju uvjete kako bi se moglo na grudi ostati. Nije nužno da zarade budu enormne visoke nekad bi dobro bilo i dobro platiti radnika kako bi se motivirao za posao, imao volju raditi, ostati i graditi na svojoj zemlji. Valjalo bi stvoriti uvjete za zapošljavanje po kriterijima stručnosti, kompetencije, dosadašnjih rezultata rada, pa ako hoćete i godina čekanja na zavodu za zapošljavanje (ili je dobro da na uredu zavoda za zapošljavanje stoji natpis: nezaposlenima ulaz zabranjen?!). Budućnost u tuđini uistinu ne može biti narodna perspektiva, pa čak niti osobna ukoliko se ne želiš integrirati u novo društvo prihvatiti ga, u njemu graditi svoju budućnost i budućnost svoje obitelji. Ali to je već neka druga a ne hrvatska priča.
