Prislano

Za bpz.ba: Marko Tokić

I ne zna čovjek što je sve moguće čuti dok ne nasloni uho na duhovnu prazninu koja ovih dana ječi hrvatskim eterom. Tako donedavna ministrica obitelji (i svekolikih drugih prava) Milanka Opačić izjavljuje: „kada sam išla na sastanak u MOST osjećala sam se kao u septičkoj jami – oni su projekt Crkve!?“ I kako da čovjek ostane mrtav hladan na ovakvo svetogrđe. Ona koja je bila pozvana štititi hrvatske društvene vrijednosti: obitelj, rad, solidarnost (socijalnu politiku) i promicati hrvatsku budućnost (kao ministrica mladih) o nečemu što je projekt Crkve govori kao o septičkoj jami. Naravno, ona tako promiče društvenu toleranciju i izriče vlastiti sustav vrijednosti. Ona ne koristi govor mržnje!!! Prepuna ljubavi (i, kako pričaju, ljubavnih boli…) baulja između nečega i ničega u potrazi za čime? Ne bih volio da me se krivo razumije, ja uopće ne tvrdim da je MOST projekt Crkve (to tvrdi Opačićka), ali ako jest, i kad bi bio, to što ona tvrdi da jest kako bi onda mogao biti usporediv sa septičkom jamom, poštujete li hrvatski narod. Jer kad biste ga poštovali kako bi mogli izreći takav stav o jednoj od najvrjednijih institucija hrvatskoga naroda i bilo kojem i bilo kakvom njezinu projektu pa bio on i MOST nezavisnih lista. Milanka kao da zaboravlja (ne znam, zbog čega) tko je Boži Petrovu (i zašto?) otvarao medijski prostor na Radmanoviziji (nije valjda kardinal Bozanić ili biskup Košić).

No pustimo Milanku vratit će se ona ponovno u javnost (onako zanosna i lijepa) svratimo pozornost na njezine uzorite prvosveštenike koji ne sudjeluju u otvaranju septičkih jama (poput MOSTA), nego u projektu srpskog velikodržavlja kojemu je i Milanka svojedobno aplaudirala i davala vjetar u leđa dok joj je dragi vođa i poslodavac (psihijatar Jovan Rašković) govorio o ludom srpskom narodu. Nešto nakon toga se primirila, urbanizirala i organizirala u novim okolnostima (što je njezino građansko pravo), ali nismo ni mi bez pamćenja, pa neka nam zajedno s Pupovcom odgovori (Milanka i Milorad baš su lijepi par): Jesu li njihovi visoki crkveni velikodostojnici pjevali pjesme koljaču Đujiću ili nisu. Je li četnikovanje sveštenika poželjni oblik ekumenskih aktivnosti? Tek nakon toga možemo o nečemu drugome, pa ako hoćete i o parodiji?

I što je napravio Marko Jurič što na drugoj strani spektra (lijevog i velikosrpskog) već stoput nije učinjeno? Ali kad to rade oni koji seru (doslovno i metaforički) na Markovu trgu onda je to parodija ili nas makar u to želi uvjeriti etnobiznismen (kako ga je već davno imenovao njegov prijatelj Ivo od klavira Josipović) Milorad Pupovac (profesor koji navodno na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, barem tako javno tvrdi, poučava o parodiji). Ako je to istina (a nema razloga da mu ne vjerujemo iako rado Srbin ide u vojnike, a još rađe poteže za onim što im veliča otac nacije Dobrica Ćosić: naravno, razumno je pretpostaviti da je to laž), pa ako je to istina (da predaje o parodiji) trebao bi odgovoriti: jesu li te četničke pjesme, koje pjevahu u zanosu sveštena (namjerno na srpskom da me ceo svet razume) lica na video uratku i ona dječica (u drugom uratku) koju poučavahu tome, i njihove pjesme, parodija i na što? Možda na sve one mrtve koje je sustigla četnička kama o kojoj je onako, bez ironije i s govorom mržnje (kako to tvrde Pupovac i Gizela) govorio Marko Jurič. Ironija je da Pupovac poučava bilo koga bilo što, na hrvatskom sveučilištu, osim početnike o četnicima, jer mu nije ni jednoga trenutka sporno četnikovanje njegovih crkvenih velikodostojnika… Nije mu sporno ni sudjelovanje u agresiji na Hrvatsku (sporno mu je objavljivanje registra onih koji su Hrvatsku napadali). Nije mu sporno izrugivanje hrvatskoj himni ni sranje na Markovu trgu (doslovno i metaforičko), ništa mu nije sporno što Hrvatsku drži u pokornosti njegova suda i presuda (i njegovih velikosrpskih i komunističkih drugova), pa ako je i od etnobiznismena previše je. Dosta!

I Vrdoljak udara: „Ljudi nisu ginuli u ratu da bi biskupi vladali Hrvatskom, branit ćemo sekularnost do kraja.“ Protiv klerofašizma združenim snagama u obrani sekularnosti. Još da se može kao nekada (iz navedenog razloga i zahvaljujući vlastitoj prosudbi i presudi)  slati u Gradišku, Ćelovinu, Zenicu, Foču, Lepoglavu, Goli bila bi to milina (a nije tamo to dobro znamo bilo kao Staziću na Brijunima, i ne samo njemu nego i Radi i bratiji cijeloj, i nije šala: sve po sedam kuna). Nažalost Vrdoljaka i gore navedenih ta vremena su ipak prošla. Tvrdi nadalje Vrdoljak sav u zanosu kako Petrovu odgovaraju priče o ustašama i partizanima, a ne o reformama. Čudim se čudom i ne mogu se nagledati šta čovjek reče i ostade živ. Kao da nitko u Hrvatskoj (i BiH) nije gledao sjednicu Sabora. Petrov nije tijekom višesatnih papazjanija prozborio ni riječi, tek se smijao na Ingrid od piramida – a oni po šumama i gorama. I Vrdoljakovi i Milanovićevi i oni drugi jer im je bilo do cirkusa i zabave, a o ekonomiji: i jedni i drugi i treći ne znaju ništa pa ime je Predsjednik vlade tek na koncu onako skrušeno, morao reći da se u njegovoj tvrtki radilo kao u Saboru ona bi, naravno, propala (pametnom dosta – budali ionako ne možeš pomoći).

Nisam do sada pa ipak moram, držeći ga dobrodušnim divom iz Istre koji makar kad je pijan zapjeva Tompsona (pa makar mu ne da u Arenu) prokomentirao svu silu nebuloza Peđe Grbina. Ali kad se mora nije teško. Naime, tvrdi Peđa: „Brzo je postalo jasno da je Orešković lutka na koncu, a Karamarko lutkar, doista nisam mislio da će to tako brzo postati jasno.“ I obrazloži sve u šesnaesta da se sve prašilo i vidjelo kako mu se na leđima još odvrće zavrtanj kojim ga je lutkar našpanao. Bravo, Peđa! O čemu se ono sve govori? Znam da je počinjalo sa vojnik o skraćenju (a Peđa nek nastavi, valjda se sjeća fraza dragih desetljeća, ako je premlad pa ne zna neka pita onoga koji ga zavije da ga navije – on će znati).

Nije mi neka velika potreba biti Oreškovićevim odvjetnikom, ali nekako mi dođe nepozvanom to i biti da ovom jadu koji se busa u prsa plava (od jezičnih i inih vještina) da ostave čovjeka makar malo na miru da pokuša ono što oni niti mogu niti znaju jer da su znali ne bi nam Orešković ni trebao (njemu je ionako bilo iznimno loše tamo gdje je bio). Tako ovih dana (iz svog stana) javlja se dama koja je svoju šansu prokockala (ne znam zašto, valjda joj se baš tada kad je ona pokušala nije dalo). I tako piše Jadranka o svemu i ničemu i ne bih ipak da ne bijaše tako učinkovita završetka, a mene učilo da konac djelo krasi.

„Poštovani gospodine Oreškoviću, bilježim se sa štovanjem (to je starinska fraza i nema veze s javnim bilježnikom).

P. S. I još o onoj fotografiji u Vladi; molim Vas, pazite da netko na njoj ne nariše brkove.“

Baš lijepe fraze iz javne garaže. Kako je samo to krasno sročila mora da je tako divan tekst uočila dok je bila tamo gdje i car ide pješke, jer tamo bez greške (na hrvatskom) nađe se svega i svačega. Ruga se Jadranka Timu što ne razumije hrvatske fraze (i frazetine), a čovjek jednostavno nije imao kad naučiti. Nije bio besposlen kao Jadranka (i ja), tamo na Zapadu nema vremena za dokolicu koja porađa intelektualce. Oni traže učinak (a Tim se pokazao neučinkovitim, za razliku od Jadranke i mene: tko će ko nas dvoje). Naime, nas oboje bili smo u HDZ-u, ona u onom pravom (a ja u ovom iz BiH) i odnekud se znamo kad je izabran Ivo od manjine u Lisinskom (a ipak ga proglasili pobjednikom, o tome je nešto govorio Glavaš, a i ja i Jadranka smo mogli naslutiti, jer bili smo tamo) ona je kao lav skočila i dreknula da čuje Lisinski (i Hrvatska cijela): Kud Ivo tud i ja!

Zadivljen sam stao.  I ja sam tada prišao novoizabranom predsjedniku i rekao mu:

– Čestitam predsjedniče, bio sam protiv Vas, i sad sam i bit ću protiv Vas.

On mi je, navikao na takve prepune oduševljenja, u tom trenutku ipak odgovorio (parafraziram), ali živ je čovjek i može potvrditi:

– Nije Marko sve tako kako se pripovijeda. Bit će nešto i za Vas…

Ne misleći na mene osobno, nego na Hrvate u BiH. Na što sam mu uzvratio:

– U tome i jest problem. Ja nisam zadovoljan s onim nešto, ja vrlo dobro znam što hoću, što sam htio i zašto smo se borili.

I tu smo se rastali. Ivo je išao svojim putom i ja svojim. Ali meni iako sam javno govorio o njegovu (i još nekih oporbenih hrvatskih političara) dogovoru s Prodijem o preuzimanju vlasti tvrdeći tada (kada su mnogi mislili da sam sišao s uma ili, ne daj Bože, iznevjerio hrvatski narod) da nije dovoljno smijeniti vlast nego je nužno mijenjati politiku (znajući da se nažalost pristalo na kurs kojim ju je već vodio Stipe Mesić – a tomu sam se na sve moguće načine pokušavao oduprijeti). Vi ste, gospođo Kosor, ushićeno nastavili tim putom. I dogurali do toga da Vas je dragi Ivo imenovao vlastitom nasljednicom (nisu Vas za to izabrali), vjerujući u tvoju lojalnost (da je bio naivan to sada, naravno, zna). I kad je otišao dragi Ivo i kormilo bilo u tvojim rukama, tebi i tvome partneru s Pantovčaka napisao sam otvoreno (javno) pismo povodom prvostupanjske presude generalima Gotovini i Markaču. Ne zato, jer samo očekivao Vaš odgovor, niti zato jer sam vjerovao da će ono kod Vas (i klavir Ive) polučiti neki veliki rezultat, nego stoga da jednoga dana (kao ovaj danas ili onaj sutra) ne mognete reći da vam nitko i to javno nije govorio.

Naravno, trebalo je mijenjati politiku, no Vi je niste promijenili, još manje Ivo (od Kaljingrada), nažalost nije ni Zoran Milanović – ali ju je na moju radost i radost hrvatskoga naroda promijenio Theodor Meron rastuživši mnoge u Hrvatskoj (od te se boli, tuge i patnje još nisu oporavili – ne tvrdim da ste i Vi jedna od njih, ali…). Učinak vaše vladavine bio je gubitak predsjedničkih i parlamentarnih izbora čemu je kumovala i sudska hajka na Sanadera (a zapravo na HDZ-e) u čemu jesi ili nisi sudjelovala i o tome bi mogla pisati (i javnost bi, i mene, a i Sanadera, vjerujem, to ipak zanimalo). A ako se već vrijeđamo (iako se trudim ostati prisotjan) ne bih vam o svemu ovome pisao da se u uvredi Timu niste sjetili one duhovite opaske o brkovima (ako razumijem aluzije onda mi sve nešto govori, gospođo Kosor, da prizivate Hitlera u skladu s modom svakodnevnih kritičara nove hrvatske realnosti i navodno njezinoj profašističkoj vladi), pa kad se već vrijeđamo, a o tome je zapravo riječ, draga moja gospođo, brkove ne će – ali nešto bi drugo ipak mogli (a toga ste se nagledali u Kumrovcu). I kad Vam sad ovako već neizravno pišem poučen tvojim uzorom iz pisma Timu da nastavimo još malo o dragome Ivi, koji kad te ostavljao za privremenu (i svevremenu) predsjednicu svega (o čemu tako s ponosom govoriš) nije znao (sad vjerojatno zna, ali je kasno) po čijem si nalogu dreknula onoga dalekog dana (nemoj mi samo reći da su te ponijele emocije): Kud dragi Ivo tud i ja!

Ali vrag je vrijeme i sve se razotkrije. Navodno se tih godina ili nešto ranije Mesić bojao otvoriti paštetu jer iz nje navodno kako je šaljivdžija pripovijedao iskače Jadranka. Mo’š mislit!!! Ali, gle vraga (ne bilo ga i sve mu daleko bilo). M’Isusovo, odbij od kršćene Duše. Nije prošlo za dugo vremena i poteče voda iz korijena i oboje se nađošte da analizirate, tumačite nama neznanima i kreirate javno mišljenje iz nedaleke Ljubljane. (Lublana je bolezna, pjevao je vođa Pankrta, ali vas to nije smetalo kao ni druga dva hrvatska genijalca da se zajedno udružite i zajedničkim snagama baš kao nekada…). Što li to bješe IFIMES (Međunarodni institut za bliskoistočne i balkanske studije) u Ljubljani? I otkud Vas tamo s dvojicom hrvatskih Buda. Prvi je Buda (Budimir Lončar: poratni zločinac sa zadarskih otoka i zadarskoga zaleđa ili makar tako svjedoče ljudi i nitko im ne vjeruje, a da ne spominjem emabrgo na oružje i u ovom Domovinskom ratu za kojeg se svesrdno zauzeo kao bi onemogućio BiH i Hrvatsku da se naoruža – a i srpska nejač koju je stoga morala da brani, nekako me krenulo na srpskom: sve me strah da me ceo svet ne razume, JNA i četnici i partizani) i Buda Buda Njegovo Kraljevsko Visočanstvo Doživotni Predsjednik Stipe Mesić (i o tom je zapravo riječ, pa kad već pišeš, draga Jadranka, gospođo Kosor, mogli biste malo i o tom, da i meni i dragom Ivi konačno bude jasno o čemu se zapravo radi).

Za kraj ipak, s manje gorčine, malo i o onome što slijedi (a vrijedi) moj miljenik Ranko (đe ga nađe, neđelje ti) u pismu hvale vrijednu piše Ranko drugovima: „Ne mogu vjerovati da ste takva bijeda i lešinari.“ Svaki je komentar suvišan.