Vučić o Haagu (kao i mi?!): Haag nije ostvario svoju ulogu i nije u službi pomirenja.
Za bpz.ba piše prof,dr Marko Tokić “pročitaj i vidi kako se piše”
Dok se mi pozivamo na potrebu istine o događajima iz devedesetih: političkim razlozima agresije (svijest o razlici u naoružanju kao jednom od potpomažućih čimbenika, ostvarenoj srpskoj vojnoj i diplomatskoj prednosti u razdobljima dviju Jugoslavija i vidljivoj mogućnosti političkog i stvarnog prisvajanja navodno zajedničke vojske, političkim i psihološkim uradcima dvojice psihijatara koji su radili psihološku i političku pripravu agresije i navodne pobune prekodrinskih Srba, političkoj ucjeni da se ostane u Krnjoj Jugoslaviji sa srpskom dominacijom ili će se u suprotnom ostvariti homogena srpska država do linije Virovitica, Karlovac, Karlobag očišćena od Nesrba) Vučić bi o Haagu kao političkoj poluzi potrebe izjednačavanja krivice u građanskom ratu, administrativnim granicama (koje se po potrebi i silom jačega mogu mijenjati), izjednačavanju naoružanog agresora i razoružane obrane: mir, mir – nitko nije kriv. Zaboravima kao da ništa nije bilo kako bi mogli i opet jednom iz početka. Proći će godine, kaže Vučić, kad će Hrvati shvatiti kakav je zločin bila Oluja. Ne trebaju godine, odavno znamo kako smo u toj veličanstvenoj operaciji Hrvatskih oružanih snaga palili Kragujevac i Bor, Niš i Vranje i kako smo maltretirali danima, mjesecima srpsku nejač neselektivnim granatiranjem Novoga Sada. Oni koji su mislili da će na krilima četvrte armije u Europi doći ponovno do ratnih penzija i partizanske slave umjesto toga dočekali su da je trebalo odgovarati za sve zlo koje su u godinama agresije učinili. Umjesto otpora opće „bežanije“, a ipak, i u takvim okolnostima, isplanirano (od njihovih manipulatora) kao kolonizacija osvojenih prostora u Bosni i još ranije planirana kolonizacija Kosova. Planovi se izjalovili u većoj mjeri (zahvaljujući strahu „pobegulja“ i otrježnjenju jer su konačno, makar neki od njih, shvatili da su tek potrošni biološki materijal svoje vojne i političke elite) i većina je, umjesto planiranim putanjama s firmom Krstić požurila za Beograd, za Beograd… I sad? I sad bi Vučić opet iznova mir (da nitko nije kriv i on i njegovi ponovno mogu na valu novih svjetskih gibanja uzjahati na pobjedničku dasku i otploviti u sretniju budućnost). I stoga im je potrebna radikalna islamizacija Muslimana u Bosni i fašizacija Hrvata i svi njihovi propagandisti (među kojima su i hrvatske i bošnjačke sluge i međunarodni plaćenici i prijatelji) uporno ponavljaju, podgrijavaju i serviraju jednu te istu pjesmu. I rade to, mora se priznati, vrlo uspješno. A još kad se nađe i domaćih budala…
Umjesto pokajanja kao preduvjeta razumijevanje i buduće suradnje saniranje štete (za koju je Haag trebao napraviti izjednačavanje krivice) i umjesto dobrih namjera pomno planiranje (s drugim Memorandumom neuspjelih planera Velike Srbije) preuzimanje vodeće uloge na Balkanu u procesu reintegracije (nije važno po čijim naputcima prijatelja sa Zapada ili majčice Rusije), a ako povijest ponudi priliku zašto ne i opet, jer kako Njegovo Oslobođeno Veličanstvo kaže ideja o Velikoj Srbiji je ionako vječna (a ni Vučić nema ništa protiv nje, ili nije imao onomad u Glini, a čisto sumnjam da je od tad došao pameti, ne kaže narod uzalud: vuk dlaku mijenja, ali ne i ćud).
Problem se javlja u opredjeljenju. Zapad i Rusija nikako da usklade korake nego su neprestano na rubu sukoba i suradnje, pa se vukovi i s njima vučić u strahu da ne bi pogriješili nikako da opredijele između njih: radije bi s majčicom Rusijom, ali što ako je sukob stvaran i pobjedi Zapad (a s njime i Engleska). A onaj veliki netko tko je do sada suflirao o čemu se zapravo radi nikako da šapne spasonosnu riječ.
Pa zato umjesto pomirenja mašu Šešeljom (koji je uvijek bio glasnogovornik velikosrpske politike i crvena krpa kojom su mahali lutkari iz pozadine dražeći susjede). I Vojkica umjesto da onim glogovim kocem probode lešinu iz Kuće cvijeća kreće u novu misiju obnove besmislene imenice (no gle sramote sad mora tražiti putovnicu, a ne tako je davno držao „motivacijske govore i govorio tko vam kaže da ovo nije Srbija ubijte ga kao kera – još će se svijet zabavljati ludom dok ne dođe rogonja po svoje). Šešelj; Nikolić, Vučić i slični i mrtvi će sanjat sjedinjenje navodno srpskih zemalja i tražit opravdanja i bez obzira što mislili o njima oni nikad nisu nešto o čemu ne treba misliti i zašto se ne treba pripremit.
Nije slučajna potraga za hrvatskim fašistima i poticanje i stvaranje islamskog fundamentalizma. I nasjedanje muslimanskih radikala samo je u funkciji velike vanjske promotivne srpske akcije za novo opravdanje i novu agresiju. Tko misli drukčije on se vara. U Hrvatskoj ima dovoljno političkog razuma da se navodna fašizacija otkloni istinom o Hrvatima i Hrvatskoj. U BiH stvari su ipak složenije. Jedna od posljedica rata nije samo učvršćivanje bošnjačke nacije, nego nažalost i radikalizacija određenih dijelova islamske vjerske zajednice. O čemu se već naveliko piše, a nema dovoljno unutarnje snage za suočavanje i otklanjanje pravovjernijih od pravovjernih. Der Spiegel (žuta i senzacionalistička novina u Njemačkoj) ovih dana piše o smrtonosnom tangu islamizma u BiH. Naravno, u Federaciji BiH. I tako Mile i njegov entitet čisti od problema i oprani od grijeha plove u sretnu budućnost, a Europa i Svijet o jadu će se zabaviti s islamskim radikalizmom tamo gdje ga ima. Tko ga omogućava i u čijem je interesu?
U Hrvatskoj netko upao u zgradu policije otuđio zlato i eure, tko je znao gdje je zlato. Ništa zato. Ili je navodna provala naknadno organizirana da se opravda magija. Ćiribu ćiriba: sad ga ima, sad ga nema – posve suprotno nego svastika s Poljuda: tamo je bilo, samo da se zna: nema je (igra se), pa je ima (da se osramote Hrvati, Hrvatska i kazni reprezentacije neigranjem na Europskom nogometnom prvenstvu). Mađioničare bi trebalo razotkriti u igrama – vrijeme je za profesionalizam.
U Hrvatskoj se u politiku na mala vrata vratio doktor. Nekad je bio Tuđmanov savjetnik, nikad se nije odrekao Tuđmanove politike, sanaderiziran u HDZ-u i prešućen s Hrvatskim blokom: Doktor Ivić Pašalić. Umjesto očekivano žestokog Ivića skoro pa boza. Pitamo se je li to Ivić stvarno misli ili se poigrava. Ili je i doktor postao spin doktor: tako sad zovu ove što u javnost gurnu torpedo, pa tko nasjedne. Navodno bi se doktor (ili spin doktor) zauzimao baš kao Most za obnovu Socijalističkog saveza radnog naroda (proletera hrvatskih zemalja: tripartitnu vladu financijske i političke elite), a tu je i pohvala Milanoviću koji je perspektiva (kako doktor veli) ako se odrekne sebe sama: Jovanovića, Freda Matića, Bojana Glavaševića, Hajdraša i Dončića i još istih i takvih. Ako je i od Ivića za Stazića je i Ingrid Marinović Antičević od Zadra i Piramida nesuvislo i neprobavljivo. I nama čudno. Ali, vjerujemo, tek se zagrijava.
I na koncu, a možda i nije nevažnije. Uputnik nije problem (to se da napraviti, ako bi se potrudili i kad bi ljudi koji bi ga pravili bili oni koji su osuđivali Šuvarovu deformaciju školstva i Jovanovićev spolni preodgoj hrvatske djece i njegovo silovanje hrvatskoga jezika). Kad smo već kod hrvatskoga jezika zanimljivo je da nova vlada koja navodno vlada u skladu s hrvatskom tradicijom nikako da vrati kvačicu na s kad smo već kod obrazovanja, znanosti i športa, a što još više zabrinjava i dalje imamo Ministarstvo zdravlja (ne znam kojega: mentalnog ili nekog drugog), ne i zdravstva u kojem je zdravlje po važnosti tko zna na kojem mjestu. No vratimo se Uputniku (koji bi pedagoški trebalo oblikovati u smislu valjanog i društveno korisnog oblikovanja školskog i visokoškolskog sustava: što se kada uči i poučava, i tko uči i poučava, zašto i kako). I već sam rekao da to ne bi trebao biti veliki problem, jer u Hrvatskoj ima dovoljno kvalitetnih pedagoških stručnjaka da to mogu obaviti u skladu s moralnim i estetskim vrijednostima, te znanstvenim spoznajama i potrebama hrvatskoga društva i suvremenog svijeta. Daklem, ako je već tako kurikul (uputnik) ne bi trebao biti problem. Curriculum je stoga velik, ogroman (ili što bi Mostarci rekli, golem) problem (o kojem se i ne govori kako o njemu treba govoriti). Umjesto vječnih vrijednosti relativizam svih vrsta, konzumerizam i hedonizam. I usput uspostava kanona hrvatske i svjetske književnosti u skladu s onim tko galami taj je u pravu. Okupili se kulturnjaci i galame. Drekavci kao kulturna paradigma Hrvatske. Tek mi je sada jasno od kuda i Krleži spasonosna misao: Spasi nas Bože srpskoga junaštva i hrvatske kulture. Zašto i zbog čega napad na Književnost? Da se drekavci, između ostalog, uvrste u kanon. I tako slaba literatura u skladu s postmodernističkim tendencijama biva uključena u vjekovječnost i postaje razlogom ustoličenja besprizornih likova koji ječe (neka mi oprosti kardinal Bozanić: uporabit ću njegove sintagme) prazninom ideologije razvaline.
