U okviru svoga službenog pohoda Svetom Ocu i tijelima Rimske kurije poznatom pod nazivom „ad limina Apostolorum“ (na apostolske pragove), biskupi Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine, 4. svibnja 2024. slavili su Svetu misu u crkvi Aracoeli u Rimu, u kojoj se nalazi grob supruge bosanskog kralja kralja Stjepana Tomaša i pretposljednje bosanske kraljice Katarine Kosača-Kotromanić, u povodu 600. obljetnice njezina rođenja. Euharistijsko slavlje predvodio je predsjednik Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine mons. Tomo Vukšić, nadbiskup metropolit vrhbosanski i apostolski upravitelj Vojnog ordinarijata u BiH, u zajedništvu s biskupom banjolučkim mons. Željkom Majićem i pomoćnim biskupom banjolučkim mons. Markom Semrenom te uz koncelebraciju 22 svećenika. Propovijed nadbiskupa Vukšića pod naslovom „Svijetloj kruni roda svoga, Katarini kralici bosanskoi kol živi godini 54“, prenosimo u cijelosti:
Biskupska konferencija Bosne i Hercegovine nalazi se na svom redovitom pohodu ad limina apostolorum, pragovima apostola. Tako se tradicionalno nazivaju službeni dolasci u Rim biskupȃ iz cijeloga svijeta radi toga da pohode živućega nasljednika apostola Petra, poglavara Katoličke crkve, iskažu mu poštovanje i poslušnost te izvijeste njega i njegove suradnike o sadašnjem stanju u njihovim biskupijskim zajednicama i upoznaju ih o planovima za budućnost te da od njih, kao svojih poglavara, biskupi čuju mišljenja i prijedloge.
I.
Providnost Božja je htjela da na pohod ad limina bude pozvana naša Konferencija upravo ove godine, kad se obilježava 600 godina od rođenja Katarine Vukšić-Kosača, supruge bosanskoga kralja Tomaša, koja je pokopana upravo u ovoj crkvi u kojoj slavimo svetu Misu u povodu te važne obljetnice.
Pokojnoj Katarini zahvaljujemo za svijetli primjer žene, supruge, majke, kraljice, kršćanske vjernice i vjernoga člana Katoličke crkve, a ovom Euharistijskom slavlju pridružujemo i svoje skromne molitve kojima preporučujemo njezinu dušu Božjemu milosrđu u nadi, da su je u raj poveli anđeli i na njezinu dolasku dočekali i primili sveci i mučenici. Molimo također za sve njezine suvremenike. I za njezine prijatelje i neprijatelje, progonitelje i dobročinitelje. Dobre neka dragi Bog nagradi za njihova djela a lošima neka se smiluje. Posebice pak molimo za pokojne pape, koji su Katarinu u Rimu primili i godinama joj izravno pomagali da može živjeti. Molimo i za njezine vjerne pratilje koje su joj pomagale. I za članove ondašnje članove i ustanove naše hrvatske zajednice svetoga Jeronima u Rimu, s kojima se družila. Njihov nasljednik je Papinski hrvatski zavod svetog Jeronima, kojemu zahvaljujemo za uzorno gostoprimstvo. Također, molimo za pokojne franjevce s kojima je bila vrlo povezana. Neki članovi ovoga Reda bili su njezini duhovnici, a drugi su u ovu crkvu primili i pokopali zemne ostatke njezina mrtvoga tijela, koje otada u njoj čeka svoje uskrsnuće. Hvala i ovoj crkvi koja, slovima uklesanim u tvrdoj stijeni, do danas čuva uspomenu i pamti Katarinu. I hvala sadašnjoj braći fratrima, koji se brinu za ovu crkvu i za sve njezine uspomene i koji su nas ljubazno primili i omogućili nam slaviti ovu svetu Misu.
II.
Osim što u Rimu stoluje i iz toga grada cijelom Katoličkom crkvom ravna Petrov nasljednik s kojim smo kao vjernici duboko povezani, i kojemu ponovno izražavamo svoj zavjet dubokoga poštovanja i crkvene poslušnosti, duboko u povijest sežu i druge naše veze s ovim gradom: kulturne, narodne i povijesne, kojih se također s ljubavlju sjećamo. Jedna od mnogih je također 600. obljetnica rođenja kraljice Katarine. Pa da se kratko prisjetimo!
Katarina je u umrla u Rimu 25. listopada 1478., nakon što je u izbjeglištvu ovom gradu provela 15 godina. A budući da je bila rođena 1424. godine, u času smrti imala ih je 54. Rekao bi narod: Mlada ode s ovoga svijeta! O tomu je svjedočio i natpis, napisan na njezinu materinjem jeziku, koji je bio u ovoj crkvi uklesan na kamenu ploču nad njezinim grobom koje, zbog davnoga preuređenja crkve, više nema. Bio je napisan na bosančici a znademo za njega zahvaljujući prijepisu, koji je 1545. godine načinio rimski kaligraf Giovanbattista Palatino i, zajedno s prijepisom na ondašnjoj latinici te svojim prijevodom na latinski, objavio ga u Rimu dvije godine kasnije u svome djelu o raznim starim i modernim pismima. Ta nadgrobna ploča s natpisom ostala je na svome mjestu sve do 1590. godine, kad je oltarište preuređivano te je ili stradao tijekom spomenutih radova ili je bio sklonjen i poslije nestao. Uglavnom, otada se nova nadgrobna ploča sa sȁmo latinskim natpisom i s uklesanim Katarininim likom nalaze na obližnjem stupu.
Dok zahvaljujemo pokojnom kaligrafu iz davnih vremena, jer su njegovo zanimanje za pisma raznih naroda i smisao za znanost učinili da se ovo spasi od zaborava, i dok molimo za pokoj također njegove duše, čini se prikladnim da u ovoj prigodi, kad obilježavamo 600 godina od rođenja kraljice Katarine, ovom posvećenom dvoranom na našem arhaičnom jeziku zazvuči taj natpis koji je glasio:
Katarini Kralici Bosanskoi
Stipana, hercega Svetoga Sabe,
sporoda Jeline i kuće cara Stipana
roeni, Tomaša krala bosanskoga ženi
kol, živi godini 54
i priminu u Rimi nalita Gna 1478
lito na 25 dni oktobra spominak
ne pizmom postavlen.
Katarina je sa svojim pokojnim mužem imala sina Sigismunda koji je, u trenutku pada Bosne, mogao imati između 12 i 14 godina, i kćer Katarinu, djevojčicu od 10 godina.. U tim previranjima njezina su djeca odvedena u ropstvo i nikada ih više nije vidjela a ona sama, u bijegu od opasnosti, još je u listopadu 1463. bila u Dubrovniku. Kasnije je otplovila do Ancone te se uputila u Rim gdje je ostala do kraja života, uzaludno nastojeći spasiti barem svoju djecu.
Papa Pavao II. (1464.-1471.) brinuo se o kraljici Katarini i davao joj za vrijeme njezina boravka u Rimu redovitu mjesečnu potporu a kasnije i godišnji dodatak. Također sljedeći papa Siksto IV. (1471.-1484.) pomagao ju je jednako redovito sve do smrti i odredio da, poslije toga, ta pomoć pripada njezinim dvorkinjama koje su je pratile za čitava njezina izbjeglištva i pomagale joj.
Prije smrti Katarina je priredila oporuku i izrazila svoje posljednje želje. Razdijelila je stvari koje je imala sa sobom, a među njima i kraljevski mač svoga muža. Za baštinike bosanskoga kraljevstva imenovala je papu Siksta IV. i njegove zakonite nasljednike i molila ih je da kraljevstvo predaju njezinu sinu Sigismundu, ako se vrati na kršćanstvo. A ako se to ne bi dogodilo, molila je pape da ga predaju njezinoj kćeri Katarini, bude li se ona vratila u kršćanstvo. A ako se ni to ne dogodi, Katarina je željela da Sveta stolica bude vlasnica bosanskoga kraljevstva te da, u tom svojstvu, može odlučivati prema svojoj uviđavnosti.
III.
U govoru na Posljednjoj večeri Isus je svoje učenike poučio o međusobnoj ljubavi, koja izrasta iz nasljedovanja njegova primjera i trajne povezanosti s njim. I nakon što im je naredio da ljube jedni druge onako kao što je On njih ljubio, Isus je smatrao potrebitim još jednom ponoviti istu zapovijed ljubavi (18,17). A naspram svakom obliku mržnje i nasilja, i suprotiva svakom obliku ugrožavanja i oduzimanja tuđega života, još je dodao da nitko ne može pokazati veću ljubav od one kao kad netko svoj život položi za svoje prijatelje (18,12-13). A u manje zahtjevnim trenucima, kao kad netko, svakodnevno i rado, drugima daruje svoje dane i svoje služenje. Zato za one koji to uspiju u svome životu, to jest: koji ne mrze nego vole, kažemo da su ostvarili vrlo visok stupanj vršenja kršćanske kreposti.
U nastavku toga svog govora, u odlomku iz Ivanova evanđelja (15,18-21), što se naviješta na svetim Misama koje se upravo danas slave po cijelomu svijetu, čuli smo kako Isus svojim učenicima poručuje da oni nisu njegovi zato da budu „od svijeta“, to jest da budu kao svijet koji mrzi i koji je nasilan, nego da ih je on izabrao iz svijeta (usp. 18,19) da bi bili drukčiji. Da vole ljude i ostala Božja stvorenja. Ta njegova misao, kao dio govora što ga je Isus izrekao za vrijeme Posljednje večere, kao njegova oporuka odjekuje večeras ovom dvoranom te, kao pouka i poziv, odzvanja u našim ušima. I s groba Katarine, koja je bila žrtva nasilja i mržnje, poziv je svim ljudima. Posebice je to snažan poziv sadašnjim potomcima nekadašnjega njezina Kraljevstva, razgranatima u različite narode i religije, u vrijednosna usmjerenja i politike, da napuste teške riječi i svađe, da ugase svaku mržnju i sijanje straha, da ostave prijetnje i vrate se dijalogu, da se uzajamno poštuju i natječu u poštivanju dostojanstva i prava drugih. Za to večeras molimo!
U mjeri u kojoj slijede pravilo ljubavi, koja je njihov znak raspoznavanja, Isusovi učenici, nisu „od svijeta“. No, oni ipak žive u svijetu. Dapače, Isus ih je poslao u svijet da, naspram razdora i mržnje, svjedoče i navješćuju ljubav i slogu. To je i naše kršćansko poslanje! Trudit ćemo se oko toga jer vjerujemo: Ljubav prema sebi ne mjeri se snagom ugrožavanja tuđega života i dostojanstva, nego količinom darivanja svoga života drugomu i sposobnošću da se štiti dostojanstvo i prava drugih.
