prezime, nije bitno ni što sam volio, a što ne? Što sam nosio na sebi, niti kako. Bio sam franjevac.
U petak, 5. veljače 2016., u širokobriješkoj crkvi Uznesenja Blažene Djevice Marije, molitvom i sv. misom nastavljen je program obilježavanja “VI. dana pobijenih hercegovačkih franjevaca”.
Kao što smo već izvijestili, na kraju sv. mise zadušnice dodijeljene su i nagrade V. natječaja na temu “Poginuli franjevci” za uzrast mladež. Među nagrađenima, našle su se i dvije učenice Srednje strukovne škole u Tomislavgradu. Prvu nagradu dobila je Petra Perić, učenica 3. razreda, za rad “Vratit će se na sudnji dan”. Druga nagrada pripala je Ivani Baković, učenici 4. razreda za rad “O mrtvima koji žive među nama”, a treću je nagradu odnijela Ivana Markić, učenica 3. razreda gimnazije u Stocu.
Ovom prigodom objavljujemo pobjednički rad.
Vratit će se na sudnji dan!
“Poslušajte, ljudi dragi, jednu kobnu priču koja potrajaše dugi niz godina, mjeseci i dana, a završi prije točno sedamdeset i jednu. Govorim Vam ja, koji među rijetkima osta živ i koji vidjeh svu tu strahotu i lica mojih prijatelja kako padahu mrtva. Sada smo mi svi ovdje, na pravom mjestu, ponovno zajedno kao nekada-njih šezdeset i šest dragosti i radosti tog slomljenog i palog naroda i ja. Moje ime nije bitno, kao ni prezime, nije bitno ni što sam volio, a što ne? Što sam nosio na sebi, niti kako. Bio sam franjevac. I dalje sam franjevac, samo ne više zemaljski, nego sada služim nebu. Zli ljudi me nisu ubili, umrijeh od starosti… Dopustite da Vam ispričam…
Bile su to strašne godine. Bio je to koban rat. Komunisti su oduvijek željeli uništiti katoličku crkvu. Njihova mržnja prema katolicima svakim danom tih godina bivala je sve veća i veća. Ta njihova mržnja nažalost se očitovala na najgori mogući način i to baš u Hercegovini. Onoga trena, kada su kročili na naše tlo, znali smo da smo mi franjevci na udaru. Znali su to i ljudi koji su svakim danom u sve većem broju padali mrtvi, često ispred naših crkava. Vjerovali smo da su oni koji padahu pred crkvom tražili u Bogu spas i to nam je u jednu ruku davalo snagu. Komunisti i četnici su znali da ako unište Crkvu i franjevce koji, ne samo da su bili duhovni pastiri, već i čuvari hrvatskih identiteta i tradicije, da je uništeno gotovo sve. Često smo s prozora ili tajnih skrovišta čuli komentar poput: “Kad uništimo crkvu, uništen je Bog, pasti će ljudi, a đavao će doći i pomoći da se uništi i sve ostalo.” Komentari zlobnika bili su uistinu strašni. Samo smo čekali tren kada ćemo jedan po jedan početi padati. I došao je…
Bio je svibanj 1942. kada je sa ovozemaljskog svijeta otišao naš dragi fra Stjepan. Po svemu sudeći, njegovo tijelo je nakon smrti bačeno u provaliju zvanu ‘Suho jezero’..
Strah je svakim danom rastao i rastao, postajao sve veći i veći, a pred našim očima padali su mrtvi i drugi franjevci. Uskoro nas je napustio i fra Križan, pa fra Maksimilijan, fra Petar, fra ovaj, fra onaj, rodbina i prijatelji, poznanici i nepoznanici. Ja sam sve to gledao i sa preživjelima molio Boga za pomoć, no tih dana nije pristizala. A zločini su bili sve gori…
Početkom 1945., točnije 6. veljače, partizani, pripadnici II. proleterske brigade, zarobili su šestoricu fratara, dva vojnika i civila. Kada sam čuo, znao sam da ih ta teška ruka žive pustiti neće. Tako i bješe.. Ti okrutni, puni mržnje ljudi, prisiliše ih da se skinu do kože, nakon čega ih postrijeljaše. Pao sam na koljena i jecao. Tama i tuga nadjačale su onu sunčanu stranu koja je vikala da nas ima još mnogo živih. Mnogo više nego mrtvih. No, unatoč tome, pun boli jedvačujno sam klicao:”Bože…zašto ih uzimaš k sebi? Ta ja ostajem sam… Uzmi i mene!… Fra Krešo, fra Rudo, Zvonkooo…i Augustine…iiii…Kornelije dragi. Fratri moji! I svi… Bože, svi su mrtvi.”
Ni mržnje, ni tuge, ni sreće, ni zadovoljstva, ni obraćenja, bijesa…ničega se više na ljudskim licima nije vidjelo. Osim nemoći. Bljedila. Samo to. “Bože, oduzeo si im nadu. Učini nešto! Zar nije krajnje vrijeme?”- više nisam imao snage izgovoriti ili bar pomisliti na bilo što drugo. Dok je nekoliko nas jaukalo i nemoćno klicalo Bogu, franjevci su i dalje padali mrtvi. Jedan, pa drugi, njih petorica, pa njih dvanaest. Svima su životi bili okončani.
Pao je i šezdeset i drugi po redu, pa šezdeset i treći, uskoro i šezdeset i četvrti, pa šezdeset i peti. Mrtvih sve više. Ostajalo nas je sve manje i manje, a u mojim očima kao da je nestalo pola svijeta. Pade i šezdeset i šesti, godine 1945. …
Pomišljaše mnogi na ostavljanje habita, no zaustavi ih glas Božji, koji glasno poput malog djeteta koji stoji ispod mosta i sluša jačinu jeke svoga glasa, da svi čuju, viknu: “Ne! Stoooooop!” I uistinu, rat stade. Situacija se smirila. Zli ljudi su se ubrzo rašcistili.
“Budi blagoslovljen, Bože! Budi na spomen veljačo 1945.! Pokoj vam vječni šezdeset i šest! Pokoj vam vječni draga rodbino i preminuli Hrvati!”-klicao sam.
Tuga s lica preživjelih s godinama je nestajala. Vjerujem iz dubine srca nije nikada. Ubijeni su mnogi. Ubijena je gotovo jedna trećina hercegovačkih franjevaca. Mi koji smo ostali živi nismo posustajali. Vratili smo ljudima vjeru u Svemogućega, a veljača 1945. ostala je kao velik spomen.
Ponekad bi me u srcu žicnulo kada bi neko djetešce, mladi ili pak koja bakica, došla pa upitala ne znajući što je zapravo bilo:
“Gdje je fra Ivo?” ili “Treba mi fra Stjepan.”, a ja bih im tužna lica morao reći:
“Nema ga.”
“Kada se vraća?” – pitali bi me.
“Nikada.”- rekao bih. “Nikada se više neće vratiti.”
Neki su moje riječi shvaćali odmah, a neki ne. Prije ili poslje svi su shvatili. Zato se, hvala Bogu i dalje sjećaju. Već sedamdeset i prvu godinu…
Ponovno Vam kažem: “Vala Bogu!” Vratit će se na sudnji dan.”
Hercegovački franjevac
Tomislavcity čestita svim sudionicima ovoga natječaja, a osobito nagrađenima!
Tomislavcity bpz.ba
 |
Galerija bpz.ba
