Ponekad je potrebno politike uosobiti da bismo zorno pokazali njihov smjer. Kada je prije nekoliko dana Pupovac nahvalio Plenkovića i istodobno mu priprijetio da ni slučajno ne razmišlja o Hasanbegoviću kao ministru, dogodilo se jedno takvo uosobljavanje suprotstavljenih politika. Hrvatska se našla pred svojevrsnim raskrižjem: kamo i kuda dalje, Hasanbegovićevim ili Pupovčevim smjerom? 
Mnogi će pokušati otupjeti oštricu te dvojbe tvrdnjom da ni Pupovac ni Hasanbegović nisu toliko važni da bi za smjer hrvatske politike odnos prema njima uopće bio presudan.
Međutim, to je svojevrsno izbjegavanje suočavanja sa stvarnošću. Popusti li HDZ Pupovčevim ucjenama i makne Hasanbegoviće iz vrha hrvatske politike, onda se može reći da Hrvatska ide Pupovčevim smjerom makar Pupovac formalno ne bio ni kakvoj funkciji u državnoj vlasti. Pri tome su i Pupovac i Hasanbegović važniji kao svojevrsne personifikacije određenih politika nego kao pojedinci. Dadne li Plenković Hasanbegoviću i politici koju on personificira adekvatno mjesto u HDZ-u, onda ima nade i za HDZ i za Hrvatsku. No, pribojavam se da od toga neće biti ništa jer – kao što reče nedavno Šeks – izbori su samo predstava za narod, stvarni smjer politike određuje se negdje drugdje.
To je samo donekle točno. Točno je utoliko što se na mnogo što može utjecati novcem, korupcijom i ucjenama, no gdje god je pritisak, tu je i otpor. U najgorem slučaju postoji puka inercija, otpor materijala koji u mnogim slučajevima usporava i otežava posao velikim planerima. A postoji i osviješten otpor, kakav pruža, recimo, Orban diktatu iz Bruxellesa. U Hrvatskoj je, na žalost, za sada na sceni tek inercija, puki otpor materijala, to jest ljudi se jednostavno ne uspijevaju toliko brzo transformirati koliko to od njih zahtijevaju ”inženjeri ljudskih duša” u službi novog svjetskog poretka. Hasanbegović i slični političari daju nadu da bi taj otpor mogao poprimiti i artikulirani oblik, te su kao takvi iznimno važni za Hrvatsku.
S druge strane Pupovac kao neformalni šef manjinskih zastupnika uvijek je u funkciji tog novog svjetskog poretka jer svoju politiku svodi više na borbu protiv nekakvog imaginarnog hrvatskog nacionalizma nego na borbu za stvarne interese etničkih manjina u hrvatskom društvu. No, nije kriv Pupovac, krivi su oni koji su oni koji su izborne i druge zakone posložili tako da o vladi više odlučuju manjinski zastupnici nego neka osrednja stranka. Osrednja stranka da bi utjecala na vlast mora osvojiti nekoliko stotina tisuća glasova dok je manjincima dostatno i nekoliko stotina glasova. Svojedobno je već zaboravljeni Nazif Memedi na manjinskoj bio izabran u Sabor s tristo i nešto glasova.
Konačno su i mainstream mediji stidljivo primijetili tu nelogičnost, pa tako čitamo u Večernjem listu naslov: Ulaze sa 1000 glasova, a odlučuju o vlasti u Hrvatskoj. Iz članka saznajemo neke zanimljive stvari, primjerice da sve europske države zajedno imaju samo sedam zagarantiranih mjesta u saboru za manjine, dok ih sama Hrvatska ima osam! Razvikane demokracije kao Velika Britanija, Francuska, Italija, Njemačka i Španjolska uopće nemaju rezerviranih mjesta za zastupnika manjina. Još luđe da je Hrvatska sa svojih samo 9% udjela manjina u ukupnom stanovništvu jedna od etnički najhomogenijih država u Europi! Sve to govori da sama Europa uopće ne mari za ono što Hrvatskoj natura. Štoviše, Hrvatska ovakva kakva jest više podsjeća na svojevrsni laboratorij za isprobavanje novodobnog kriptofašističkog ideološkog oružje nego na državu.
Zato je pitanje Pupovac ili Hasanbegović ključno političko pitanje u ovom trenutku. Od toga kako kao zajednica i kao država odgovorimo na to pitanje, ovisit će i naša politička budućnost.
Damir Pešorda
