Još prije stotinjak godina A. B. Šimić u pjesmi Prazno nebo reče: ”Nebo je već dugo praznina/ bez Boga i serafina,/ beskrajna pustinja siva/ kroz koju kadšto aeroplan, grdna tica, pliva”. Zračni promet danas je puno gušći, no ono bitno rečeno je već u Šimićevoj pjesmi: europsko nebo je opustjelo u duhovnom smislu. Beskrajna pustinja, kako gorko konstatira pjesnik.
U to i takvo nebo sukljao je ovih dana dim iz plamteće katedrale Notre Dame. Neko čudno osjećanje, čini mi se, prostrujalo je zapadnim svijetom, svečano i rezignirano u isto vrijeme. Naravno, bilo je i onih koji su likovali, razni jurišnici ljudskopravaških ideoloških aberacija. Zaslijepljene budale uvijek najglasnije likuju nad rušenjem zidina koje su ih branile misleći da im dolazeća propast donosi oslobođenje. Premda ni ne znaju točno od čega bi se još trebali oslobađati.
Damir Pešorda: Pusto nebo
Nekoć je nebo kiptjelo od života, vrvjelo bićima, bilo načičkano značenjima. Katedrale su bile kao ruke u nebo pruženo, izraz čovječje težnje za nadrastanjem, nadilaženjem samoga sebe, zemaljskoga sebe, za transcendencijom. Danas ljudi panično bdiju nad svojim tijelom, kinje ga u teretani, zatežu i preravljaju na operacijskim stolovima, bjesomučno eksperimentiraju u potrazi za prehranom koja bi bila eliksir zdravlja i ljepote. Usenaseipodase filozofija nikada u povijesti nije bila na cijeni kao u naše vrijeme, navodno najnaprednije i kulturno najrazvijenije od svih vremenu. Mračni ideal suvremenog čovjeka jest izjednačiti se sa životinjom, postati kao ona. Kad god se na internetu povede rasprava o tomu, kao npr. ova najnovija povodom učestalih napada opasnih pasa na ljude, ultimativne naprednjake prepoznat ćete po radikalnom izjednačavanju vrijednosti psećeg i ljudskog života, s tim što su njihove simpatije, naravno, na strani pasa.
Ako i uspije u svom naumu da se izjednači sa životinjom, čovjek će biti tužna životinja. Tužna jer će ostati svjesna svoje smrtnosti i iznevjerene božanske iskre u sebi. Zato je ona rezignirana jeza i ona svečana bespomoćnost prostrujala kroz zapadnjačke duše dok je gorjela slavna katedrala u nekoć davno katoličkoj Francuskoj. Znali su umire nešto što ih nadilazi i da gube nešto bez čega nikada više neće biti što su bili, ali najbolnije je bilo što se nikako nisu mogli sjetiti što to umire, odnosno što su točno izgubili. U izrazima žaljenja zbog požara u katedrali Notre Dame bilo je svega, od ljepote i umjetnosti do povijesti, samo se katolički karakter užgane ljepotice zaobilazio. Jadikovalo se za muzejom, a zanemarivalo Boga živog. Kao da nije sve lijepo, uzvišeno i umjetnički vrijedno u opožarenoj katedrali nastalu Njemu u čast i slavu!?
U suvremenoj Francuskoj muslimana je više nego katolika. Prošle godine svaki je dan u prosjeku oskvrnuto više od dviju katoličkih crkava. Francuska definitivno više nije kršćanska zemlja. Katoličke crkve, kako mediji stidljivo daju do znanja, pretežno skrnave radikalni sekularisti, anarhisti i feminističke skupine. Dakle, ne imigranti ili muslimani nego autohtoni Francuzi, oni koji bi trebali biti ateizirani kršćani u kulturološkom smislu. Praktičnih katolika je, navodno, tek oko pet posto. Taj broj će, kako sada stvari stoje, i dalje padati, a ne rasti. Neki govore da će obnova katedrale Notre Dame trajati možda i desetljećima. Uzimajući u obzir sve rečeno, možda će tada biti umjesto izgorjelog tornja primjerenije podići minaret. Čemu bogomolja u kojoj se nitko ne moli!?
Brojna su nagađanja o tomu kako je došlo do požara u katedrali Notre Dame. Vlasti govore da je najvjerojatniji uzrok ”kratki spoj”, zabrinuti zbog islamizacije Europe sumnjaju na islamske radikale, oni skloniji teorijama urote u svemu vide masonske prste… Meni se pak čini da je požar podmetnut davno, jako davno, još 1789. i da je dosada samo tinjao ili gorio nevidljivim bijelim plamenom, a da se razbuktao i objavio cijelomu svijetu danas kako bi simbolična katedrala u predsmrtnom hropcu pokušala još jednom, možda posljednji put podsjetiti zabludjelo stado na sebe, to jest na ono što predstavlja. Ali bio je to, bojim se, samo još jedan vatreni spektakl pod pustim nebom. Zato bi srednja i istočna Europa trebale razmisliti još jednom razmisliti što to ”europski put” uistinu jest. Prije nego što nije i nad njima nebo potpuno opustjelo.
Ah, da, red je da za kraj navedem i završetak Šimićeve pjesme s kojom sam i otpočeo ovu kolumnu: ”Ne lete više duše gore ko laste./ Čovjek u zemlju legne i sav se raspe./ K Bogu izgubismo pute./ Pjesnici stoje pred ništavilom, i ćute.”
Damir Pešorda
