Na Križnom putu je nakon Drugog svjetskog rata, po nekim povjesniÄarima ubijeno najmanje 500.000 ljudi
Kada me 2012. Mate Knezović, predsjednik Obiteljske stranke pitao jesam li raspoložen da odem s njegovom ekipom u Bleiburg, odmah sam prihvatio. Iako do tada nikada nisam bio, te godine sam osjećao da je važno se pojaviti jer su crveni pijetlovi udarili u samo srce Hrvatskog naroda po ne znam ni sam koji puta.
Nekako me put u Bleiburg obvezivao dugi niz godina jer se moj dida nije vratio s Križnog puta. Htio ne htio, nisam mogao biti skroz hladne glave, jer je moj dida Ivan Mali, zadnji puta viđen kod Zidanog Mosta 1945. pa sam nekako u glavi imao kao da ću vidjeti mjesto s kojeg je dida otišao u Nebo ili pobjegao u svijet.
No, Mate me obavijestio kako je plan puta da se ode, ne samo u Bleiburg, gdje je sve zapoÄelo, nego da ćemo obići i grobiÅ¡ta i tamo se pomoliti.
Macelj
Prvo smo otiÅ¡li u Macelj. Prekrasno jedno mjesto, okruženo Å¡umama. Mir, tiÅ¡ina… a onda su krenule emocije. Prvo polako, kao kada sviće,… Profesor Stipo Pilić nam priÄa o naÄinima egzekucije. Ljude su ubijali metkom u potiljak ili udarcem malja. Njih 60, Älanova okružnog komiteta, je ubilo najmanje 15.000 ljudi, a po nekima se te brojke penju i na 60.000 ljudi. Na moje pitanje kako je njih 60 ubilo toliki broj ljudi, jer da su samo krenuli trÄati pregazili bi ih, profesor Pilić objaÅ¡njava kako su ljude dovodili u grupama. ObjaÅ¡njava mnoge nepoznate podatke koje nam uporno kriju i zagonetne dogaÄ‘aje oko ovoga mjesta.
Za Macelj je zanimljivo da je za vrijeme komunizma ovdje bio zabranjen pristup. Naime, to je bilo Titovo lovište. Još zanimljivije je da je Titova vila u kojoj se on odmarao bila glavno mjesto egzekucije. Nisam mogao a da ne pomislim kako se tu radi o sotonizmu.
Dok tako stojimo u dolini, Stipo govori, a oÄi gledaju nepregledne Å¡ume koje se spuÅ¡taju s okolnih brda, odjednom u duhu “Äujem†kratke rafale koji paraju mir. Upravo ubijaju ljude samo zato Å¡to su Hrvati. Ne zato Å¡to su zloÄinci, nego samo zato Å¡to su htjeli Hrvatsku.
– Možda je i moj dida Ivan Mali ovdje završio? – mislim se i nekako mi teško što ga nikada nisam upoznao.
Malo me jeza prolazila jer sam imao osjećaj s obzirom da je na tome mjestu ubijeno toliko ljudi kao da hodamo po njihovim grobovima.
Tezno
Ono Å¡to me zaprepastilo u Teznom je nekoliko stvari. Prvo sam primjetio, kada smo uÅ¡li u taj ograÄ‘eni prostor koji Slovenci zadivljujuće dobro održavaju, je spomen obilježje u obliku piramide odrezanog vrha. Odmah sam pomislio kako se radi o masonskom spomeniku. PriÄa o Teznom je napisana na slovenskom, njemaÄkom, engleskom… no, nema priÄe na hrvatskom jeziku. Malo smo progunÄ‘ali kako nije jasno da nema priÄe na hrvatskom, jer se ipak radi najviÅ¡e o Hrvatima, ali smo na kraju shvatili da je Slovencima ipak viÅ¡e stalo do hrvatskih žrtava nego onima koji sebe nazivaju Hrvati.
Kako me i dalje muÄi ta piramida, teÅ¡ko mi se oteti dojmu da je sadaÅ¡nja vlast upravo iz toga razloga odabrala to mjesto gdje će se pokloniti. Samo ne znam kome. Ono Å¡to ovi iz sadaÅ¡nje vlasti žele je rasturiti tradiciju kao i mnogo puta prije toga. Nema obilježavanja Bleiburga kao poÄetne toÄke Križnog puta iz viÅ¡e razloga.
Prvi razlog je Å¡to bi morali priznati kako je u Sloveniji negdje oko 600 takvih grobiÅ¡ta. Ako se uzme u obzir da je u Teznom ubijeno 20.000 ljudi, sami zakljuÄite kakav je to “narodnooslobodilaÄki†um mogao to uÄiniti.
Drugi razlog zaÅ¡to žele obilježavati u Teznom je smanjivanje broja žrtava. Oni žele poruÄiti kako su to te žrtve. No, zapravo je ubijeno preko 500.000 Hrvata na Križnom putu. Kako ne poznaju pojam Križnog puta, onda je sasvim normalno da će nam uskoro probati i u crkvama ukinuti Križni put tako da se obilježi samo postaja gdje Isus umire na Križu.
E, da… ljude koje su na razne naÄine zloÄinci pobili su pobacali u protutenkovski rov dugaÄak pet kilometara.
Mate Knezović se odjednom prisjeća svoga strica i kako je njegova baka gledala u daljinu iÅ¡Äekujući svoga sina da se vrati… i samo je stao… emocije su navrle… suze u oÄima… muk… tiÅ¡ina… od nas Å¡estero koji smo bili nije bilo niti jednoga koji se tada nije rasplakao.
Skoro svaka kuća u Hrvatskoj ima takvu priÄu. Skoro svaka kuća u Hrvatskoj je bila zavijena u crno. Odjednom su emocije prevladale i svi plaÄemo. Odrasli muÅ¡karci plaÄu. Meni se opet vrti po glavi moj dida Ivan Mali i dok sluÅ¡am Matu kako govori o svojoj baki, vidim svoga oca koji gleda u daljinu i Äeka da mu se vrati otac.
Sjeli smo i molili se… za žrtve, ali i za one koji su ubijali bez suda. Tezno me potresao kao malo Å¡to do sada. U duhu se moglo “Äuti i vidjeti†sve ono Å¡to su demoni na ovome mjestu uradili Hrvatskom Äovjeku. Bez rijeÄi…
Narod je došao u Bleiburg
U Bleiburgu je austrijska policija vrlo susretljiva dok s divljenjem govori da Hrvati nikada nisu ovdje napravili niti jedan incident. Kao da Austrijanci shvaćaju koji je zloÄin zapoÄeo na ovome mjestu. Profesor Pilić nam objaÅ¡njava o uvjetima predaje… naÄinima pregovora…
Mnogo svijeta. Sve je vrlo dostojanstveno. Nema niti jednog incidenta. Nisu to doÅ¡li neki krvožedni likovi nego normalni ljudi koji su doÅ¡li na komemoraciju. Nema teÅ¡kih rijeÄi… svi se razumijemo… svi znamo… svi smo jedno… misli su samo jedne… ovdje je sve zapoÄelo.
Tu shvaćam da je Bleiburg prva postaja Križnog Puta. Žene, djecu, odrasle… sve njih će Äekati muka pri povratku. Britanci nisu dali dalje i predaju Hrvate krvoloÄnim partizanima. Istim onima koji se okupljaju u Kumrovcu i slave svoja zlodjela. Puno je svijeta i nekako se osjeća da smo se svi okupili s jednim ciljem. Odati poÄast svojim najbližima.
– Gle onog provokatora! – kaže mi jedna žena dok pokazuje jednog deÄka obuÄenog u ustaÅ¡ku odoru.
– ZaÅ¡to provokator? – pitam je i Äudom se Äudim zaÅ¡to ne vidim viÅ¡e ljudi u odorama nego samo toga jednog.
– Pa, snimit će ga i poslije će reći kako su se tu okupile ustaše… – nastavlja ona.
– Hm, a tko je ovdje bio žrtva? Nismo se mi okupili da odamo poÄast nekim nepoznatim likovima. Oni su većinom i bili ustaÅ¡e i normalno bi mi bilo vidjeti ljude obuÄene u odore vojske koja je ubijana samo zato Å¡to je pripadala Hrvatskoj vojsci. – govorim viÅ¡e za sebe.
– Imaš pravo! – složi se ta žena.
– I moj dida Ivan Mali je bio ustaÅ¡a. Bio je nevin. Bio je hrabar i poÅ¡ten Äovjek koji je svima pomagao. Pola Srba u svome selu je spasio upravo on kao ustaÅ¡a. Nikada nije dao na slabijeg i uvijek je pomagao sirotu. On je i kao ustaÅ¡a bio dobar. Neozbiljno je od nas koji smo tu da se sramimo one iste odore koje se oni nisu sramili. Zbog te odore su i ubijeni jer je ta odora znaÄila da si Hrvat. E, zbog svoga dida Ivana Malog ja se ne sramim te odore nego imam poÅ¡tovanje prema njoj. On je bio pravi ustaÅ¡a, a ne neki zlikovci, isti kao i oni meÄ‘u partizanima koji su ubijali nevin narod. Ako je netko nevin, nije važno kakvu odoru nosi. Ne sudi se odori nego djelima. – opet ja nastavljam.
Ne bih se držao dalje na Bleiburgu jer tek ono Å¡to je uslijedilo me dodatno potreslo. Svejedno o Bleiburgu možete proÄitati koliko vas je volja od puno pametnijih i obrazovanijih ljudi nego sam to ja.
Teharje
U Teharju sam skroz se slomio. Na samom ulazu u spomen podruÄje je nekakvo spomen obilježje. Na tome mjestu je ubijeno 30.000 ljudi, a neki pretpostavljaju Äak 70.000 do 80.000 ljudi.
Ponovno osjećaj divljenja prema Slovencima koji su to na takav naÄin obilježili. Sve je uredno, Äisto… vrlo održavano. Ne moraju, ali ipak to Äine. Opet sluÅ¡amo profesora Pilića koji govori kako su ovdje bile vojske NDH, Domobrani, vojska Jugoslavije… Muslimani, Slovenci, Hrvati, Crnogorci… i svi su pobijeni. Bez suda. Bez imena. Optužba je bila samo u nekim sotonskim glavama. NaÄini na koje su ti ljudi ubijeni su zastraÅ¡ujući.
Kako je cijeli grad Celje bio zapravo jedan veliki logor, ovo mjesto im je služilo za ubijanje. Demoni, koji su na glavi nosili crveni pentagram kao svoje obilježje sotonizma, su ljude ubacivali u bazene Cinkarne Celje. Te bazene bi zatvorili i u njih pustili vodu. Kada bi se ljudi utopili, ispuÅ¡tali bi vodu, a potom bi tijela izbacili van. Tada bi iÅ¡la sljedeća runda obraÄuna. To su “antifaÅ¡isti†koje slave predstavnici vlasti. To su isti oni koji se okupljaju u Kumrovcu. To su oni koji nose crveni pentagram. Možda vam bude jasno zaÅ¡to su uzeli za svoje obilježje baÅ¡ pentagram jer je to simbol Sotone.
Tu u Teharju jednostavno nisam mogao dalje. Rasplakao sam se kao malo dijete. Samo sam plakao i molio Boga da oprosti tim zlikovcima. Jer to Äiniti ne može Äovjek. To može demon, može zvijer,… ali Äovjek ne može.
Mate i ekipa odoÅ¡e, a ja stojim nasred poljane i “Äujem†jauke. “Gledam†jednog kako moli pod drvetom Zdravo Marijo. Okrenem se i “vidim†drugoga kako govori o svojoj ženi i djeci. Odjednom ih “Äujem†na tisuće… mole se Bogu… razmiÅ¡ljaju o svojim najbližima… djeci, ženama… o svojim njivama…. o svojim snovima… Gladni su i izmoreni dok krvožedni demoni hodaju izmeÄ‘u njih i odabiru svoju žrtvu.
Teharje mi je bilo jedno od najtežih iskustava koja sam ikada doživio i kada god pomislim na Križni Put sjetim se Teharja.
Barbarin Rov
Dolazimo u Barbarin Rov, parkiravamo automobile, i penjemo se uz brdo. ÄŒim smo doÅ¡li, neki starac i neka starica izviriju i pomno nas promatraju. Možda su to Äuvari iz nekih proÅ¡lih vremena da netko ne bi doÅ¡ao i razgledao? Ne znam.
Kao i svako grobište, tako i Barbarin Rov ima svoja pravila egzekucije. Naime, partizani su tjerali žive ljude da uđu u rudarska okna i onda bi ta okna zazidali. Sedam metara je debeli zid kojim su zazidali jedini izlaz iz rudarskog okna. Potom bi kroz ventilacijske otvore bacali opet žive ljude i ostavljali ih da umru.
Tu je 3.000 ljudi, žene i djece ostavljeno da umru živi zazidani.
Slovenija kao grobište
Vraćamo se doma u Hrvatsku gdje su na vlasti opet oni koji slave te iste zloÄine nad Hrvatima. Ja se divim ljepoti Slovenije i razmiÅ¡ljam, iako je sve ureÄ‘eno da nikada ne bih mogao živjeti u Sloveniji. Imam osjećaj gdje god da otkopaÅ¡ temelj za graditi kuću moraÅ¡ naići na makar jednu Hrvatsku žrtvu. Odjednom mi Slovenija i nije viÅ¡e tako lijepa. Sve to zelenilo mi viÅ¡e nije zeleno nego crveno od Hrvatske nevine krvi koju su demoni prolili po toj inaÄe lijepoj zemlji.
Poziv
Ove godine Obiteljska stranka ponovno organizira put u Bleiburg. Voditelj puta je ponovno profesor Stipo Pilić. Ako netko želi dobiti skroz drugaÄiju sliku od one koju mu mediji guraju, toplo preporuÄujem da se javi na telefon 099-795-2590 ili naured@obiteljskastranka.hr i dogovori se oko puta.Elvis Duspara
