Davno je Akiro Kurosava snimio film Rašomon i osvojio svijet zagonetnom pričom ispričanom iz nekoliko različitih kutova o istom događaju i nekoliko osobnih priča istog događaja svakog od sudionika (kao pripovjedača). Budući da su svi branili osobni interes i štitili sebe niti u jednom trenutku filma niste mogli biti sigurni u istinu o događaju.
Za Tomislavcity piše Marko Tokić
Sebičnost i subjektivnost pripovjedača onemogućavala je gledatelju doći do zaključka koja je priča istinita. Jedini zaključak do kojega ste mogli doći bio je onaj da zbog sebičnosti i međusobne suprotstavljenosti priča niste u stanju doći do ispravnog odgovora. Na kraju priče jedan od pripovjedača koji se okoristio samim događajem ipak unatoč tomu pokazuje i drugu stranu vlastite osobnosti: usvaja dijete koje je nakon svih događaja ostalo napušteno (gdje ih je šestero i za sedmo će se naći kruha te ga ponese sa sobom i film tako završava). Iz ove geste na kraju filma ostaje vam kao mogućnost izgraditi vlastito tumačenje da se u razumijevanju možete osloniti na njegove riječi kao istinite (budući da je ovom gestom iskazao nesebičnost ili pak ostajete bez odgovora o istini ukoliko posljednji gestu protumačite kao iz nekih neobjašnjivih razloga potaknuto milosrđe).
Budući da sam bio sretan da je nakon mnogo vremena Hrvatska dobila hrvatsku vlast (ili što bi Duka prokomentirao: nama daju naši, a kad vaši dođu neka daju vama) ovo što se događa u posljednje vrijeme uistinu doživljavam kao rašomon (koji me iznimno žalosti). Tko govori istinu? I govori li itko istinu?
Da je Božo Petrov (koji je Karamarku oteo pola sigurnosnih poluga) zajedno s Orepićom (i njegovima) otkrio makar poljudske crtače, ili makar pokrenuo razotkrivanje ičega što bode oči svima koji su navijali za naše (dva kila zlata, ubojstvo Klice, sramoćenje u Milanu, tko je otukao pozdrav na HOS-ovu spomeniku u Splitu, da je procesuiran ubojica Darka Pajčića ili makar pokrenut stegovni postupak, da su se pokušale provjeriti informacije o europskim poljoprivrednim poticajima…) da bi čovjek riječ rekao. Umjesto toga on se skoncentrirao na obranu kadrova iz Milanovićeva i Ostojićeva sustava (veliki su to profesionalci), onemogućavao Karmarkovo kadroviranje, pa čak osporio i Brkićevo imenovanje za ministra branitelja. Trudio se biti savjest svih onih koji je kao ili nemaju i tako postao moralna uspravnica u koju se ne smije sumnjati. U međuvremenu u njegovu resoru (društvenih djelatnosti) nabliduje reforma hrvatskoga školstva u pravcu otvorene ili prikrivene ideologizacije u skladu s demagogijom ideologije praznine, razvaline i inverzije ćudorednih vrijednosti (s otvorenim antikršćanskim nasrtajima). Nitko se, ili rijetko se tko, spominje otvorenog Milanovićevog (ne tako davnog) zagovaranja jednog drukčijeg tumačenja Biblije (i prvog grijeha) kao prve pozitivne promjene (ili reforme, toliko o reformama o kojima se šuti, jer promjene osim nabolje mogu biti i nagore: makar nas je tomu povijest naučila, a izgleda i današnja stvarnost jer taman kad pomisliš da ne može gore skontaš da je svakim danom unatoč suprotnim obećanjima togore, togore i togore i da stvari, nažalost, ne idu nabolje nego nagore).
Karamarko se odlučio nakon dugog popuštanja na odgovor. I on je stigao tek kada je on izabran za metu. Ako se nije stalo iza Crnoje (jer je navodno bio neobranjiv), iza Brkića se moralo. Učilo se. I branilo se, kažu, Hasanbegovića. A zar je trebalo braniti jedinoga koji se usudio, unatoč svemu, biti hrvatski ministar? I tek kad je Karamarko imenovan i sam za odstrjel (i to za grijeh, makar je tako kazano u javnosti, kojega bi tek mogao počiniti) podigao je čitavu stranku i suprotstavio se.
Orešković zasad govori da je Karamarko uteg Hrvatskoj i HDZ-u, i mi bi morali vjerovati da je konzultantica samo povod, a Karmarkova igra opasna po Hrvatsku i njegovo međunarodno svrstavanje razlog njegova opoziva. Ako je Josipović morao biti pobijeđen zbog Kaljingrada i Beograda, neprirodnog odnosa koji je kompromitirao poziciju Hrvatske u NATO-u i EU (i prijetio našim odnosima s Amerikom i Izraelom kao najvažnijim vanjskopolitičkim partnerima), velika većina nas Hrvata se radovala pobjedi i otklonjenoj opasnosti od obnove neprirodnih političkih veza (bivše i svake buduće Jugoslavije, pa ma kako se ona imenovala). Je li i Karamarko tajno u istoj priči? Ili je tek problem što mu je sadašnja žena primala novce od MOL-a i on bi trebao zbog toga u tom slučaju biti na madžarskoj strani? Koji su to i kakvi politički interesi? I čije interese Karamarko brani u zemlji? Možda onih koji ga u javnosti napadaju? Je li on zaštitnik starih struktura? Ili onaj tko čuva njihove kadrove u vlasti? Ili netko drugi?
Što zna Orešković što mi ne znamo? Je li Kolinda na istoj političkoj poziciji kao u vrijeme vlastite izborne kampanje? I je li ono što je tada govorila samo politika predizbornog vremena? Je li ona protiv Karamarka? I zbog čega? Iako čitavo vrijeme se stječe dojam da jest i da se bez njezina blagoslova neke stvari oko Karamarka ne bi mogle dogoditi?
I što je istina? Tražiti istinu u rašomonu u kojem nitko ne govori ono što misli (pa čak niti istinu do kraja), uistinu je gotovo pa nemoguće. U međuvremenu se buka u eteru iznimno pojačava, na televiziji svoje istine govori Mesić koji priča o političkim mrtvacima (i čije riječi ponavlja Božo Petrov), viđamo gospodarske sveznadare poput Vedriša (i svih onih u čije ime govori), tu je i neizostavni Šeks (sa svojim idejama), javlja se i Slaven Letica, nešto je utihnuo Banac (nikao da mi javi što jedna američka struja misli i promišlja), ne čujem Matu Granića (on se zabavio savjetujući Predsjednicu). Nekad sam znao, ako baš i ne znam zašto bi trebalo biti, dobro čuti pojedince koji su me točno upućivali čemu se moramo suprotstaviti. Sad se i to ostvaruje kao buka (ili muk). O Milanoviću i njegovima ne bih trošio ni riječi. Ako u Hrvatskoj toliko katolika može dopustiti da se drugovi vrate na vlast treba se upitati i što se događa s našom crkvom i kako je to moguće. Ako je kraljevstvo razdijeljeno u sebi može li opstati.
A možda je sve ovo samo da nas privole na veliku ljubav, koja će se roditi zbog obrane nacionalnih interesa kao ono što se odavno htjelo, ali odmah nije smjelo. Pogađate, možda nam slijedi velika koalicija. A novi izbori?
Tko se boji izbora još? BPZ.BA
