U nekoliko nastavaka objavit ćemo razgovor s prof.dr.sc. Antom Čuvalom, predsjednikom udruge Hercegovačka kulturna baština – Bilig, suradnikom i prijateljem HKZ Troplet. Ante je čovjek ogromnog znanja i iskustva, a posebnu dimenziju tome daje to što je dugo godina živio i radio u Americi a sada živi ovdje, stoga izuzetno dobro poznaje i američku i našu stvarnost pa može stvari promatrati i predstaviti iz obje perspektive, a rekli bismo i iz „poluameričke“ perspektive.
Donosimo treći dio razgovora.
Kao dugogodišnji emigrant, kako procjenjujete današnje ozračje među Hrvatima u svijetu?
Višeput se govori o iseljeništvu kao nekakvoj jedinstvenoj skupini hrvatskog naroda. Hrvatsko, ili bilo koje drugo iseljeništvo, je višeslojno i njemu treba tako pristupiti. Razlike su generacijske, razlozi odlaska iz domovine, materijalni uspjesi, razina obrazovanja, kulturne sredine u kojima se živi i slično. Osim toga, Hrvati u Americi i drugdje bili su desetljećima podijeljeni u dva tabora, jedni su bili za hrvatsku državu a drugi, uglavnom iz nekadašnje starije generacije, pro-jugoslaveni, a njihovim potomcima bilo je svejedno u kojoj i kakvoj državi žive “oni tamo u starom kraju”. Ali velikosrpska agresija je i ovaj drugi tabor osvijestila i sve nas ujedinila u obrani Hrvatske i hrvatskog naroda. To jedinstvo je još živo, svi bi željeli vidjeti Hrvatsku kao naprednu i stabilnu modernu državu, pa i pomoći joj da to ostvaruje.
Istina, u poratnim godinama očekivao se povratak većeg broja iseljenika, jače sudjelovanje u gospodarskom, društvenom, čak i političkom životu. Međutim malo se od toga ostvarilo. U početku je postojao val zanosa, a onda se to polako stišavalo.
U prvom redu, država Hrvatska, odnosno njezino vodstvo, nije ni pokušalo postaviti temelje jednom solidnom sustavu na kojem bi počivali trajni dvosmjerni odnosi između iseljeništva/dijaspore i RH. Ali ovo me ne začuđuje kad znamo da u Hrvatskoj postoje snage koje na dijasporu još gledaju kao nekakvu neprijateljsku falangu koja im je rušila voljenu državu i socijalizam.
Postoji Središnji državni ured za Hrvate izvan RH i Hrvatske matica iseljenika, je li to dostatno i dovoljno učinkovito?
Sve je to dobro i pozitivno, ali moralo se ići temeljitije, dublje. Treba imati dugoročnu državnu strategiju razvoja kulturnih, obrazovnih, pa i gospodarskih ustanova u zemljama gdje živi oveći broj Hrvata. Iseljeništvo/dijaspora želi i može biti važan partner, ali je do Zagreba da definira ciljeve, razvije strategiju rada i osigurava stabilnost partnerskih ustanova u dijaspori. Na primjer, centar za hrvatske studije u Americi, koji bi bio vezan s nekim tamošnjim sveučilištem bio bi od višestrukog značenja za domovinu i tamošnje Hrvate. To je itekako moguće, ali umjesto da strateški programi budu državni i dugoročni, sve ovisi o trenutačnim ministrima, njihovim interesima i pogledima na dijasporu. Jedino Katolička crkva ima stabilnu prisutnost među Hrvatima u svijetu. A gdje su vodeće hrvatske kulturne i druge ustanove?!
Nadalje, hrvatska dijaspora može i trebala bi igrati vrlo važnu ulogu u bilateralnim odnosima Hrvatske s mnogo država na Zapadu. Tu se radi o suradničkom “trokutu”: domovina-dijaspora-zemlja domaćin. Dijaspora može biti vrlo važan most između zemlje podrijetla i zemlje domaćina. Hrvatska dijaspora diljem zapadnih zemalja je brojna i jaka, ali treba htjeti i znati s njom surađivati u ostvarivanju zajedničkih ciljeva na dobrobit Hrvatske, dijaspore i država u kojima ona živi. Ali, ovako stanje nas ne začuđuje kad znamo da na važnijim diplomatskim stolicama po svijetu sjede (uglavnom) “duhovna djeca” Bude Lončara i njegovih šegrta.
Počesto čujemo i čitamo da se iseljeništvo umorilo tijekom zadnjeg rata i “ohladilo”. Je li to tako?
Iseljeništvo je više zbunjeno nego “ohlađeno”. Ono nije sigurno kako se postaviti prema državi Hrvatskoj, odnosno prema onim koji su njom zavladali. Vladajuća “elita” ne želi da im se Hrvati u svijetu “petljaju” u njima unosan posao. Nepoželjan je svatko, bilo iz dijaspore ili domovine, tko nije u njihovoj “igri” ili onaj tko nema izbora nego biti poslušan. Vladajuća sekta ne želi čuti istinu, da država koju su hrvatski branitelji krvlju obranili postaje hrvatska samo po formi, samo po granicama, a sve manje je hrvatska po sadržaju.
Dijaspora dobro uviđa i osjeća proces othrvaćivanja kulture, jezika, školstva…, a o medijima da i ne govorimo. Ne “ohlađuje” se ona prema domovini, nego prema strukturama moći koje to dopuštaju i u tome sudjeluju.
Oni koji su se našli izvan Hrvatske ne bi se smjeli “hladiti”. Ako ništa, nek glasuju, pomažu svoje i one koji pozitivno u domovini rade; nek kupuju zemlju, kuće, stanove radi sebe i svojih potomaka; nek dolaze, dovode svoju djecu i unučad; nek mladi dolaze ovamo studirati, volontirati…
Spomenuli ste medije, što dijaspora od medija najviše prati, čita?
Ponajviše prati portale. To je najlakše i najbrže. Ali dijaspori ne može u glavu da su u Hrvatskoj mediji toliko ne-hrvatski i anti-hrvatski, otvoreno ili onako “ispod žita”. Portali, podcasti, YouTube i sva moderna komunikacijska sredstva su dobro došla. Hvala Bogu da ih imamo. Povezala su nas kao nikada dosad. U hrvatskom slučaju, da nije portala ne bi se gotovo mogao čuti nikakav glas osim onih koji kontroliraju redovna sredstva javnog priopćavanja.
Ali, treba imati na umu da su portali (osim što na njima ima provokatora) i moderni društveni “ispušni ventili”. Mnogi “ispušu” svoja nezadovoljstva, frustracije i gnjev pišući komentare na portalima, ili kad nazovu nekakav TV kanal ili radio koji traži mišljenja o nekoj vrućoj temi. Ljudi se osjete bolje jer su “im sve rekli”. A od toga nikakva korist. Kruže dopisi, pisma, poruke, reakcije… Radi se emocionalno i stihijski, i sve se “razbija” kao morski valovi o hridine. Nek se piše i čita, ali je važnije konkretno raditi.
Ako se želi prilike mijenjati onda se treba solidno organizirati, doći do političke moći i provoditi pozitivne reforme. Dijaspora će pomoći kad vidi da se ne radi o praznim domoljubnim frazama ili mogućim diverzijama, nego o ozbiljnu, pozitivnu radu za budućnost. Na političkoj sceni je bilo i ima takvih pokušaja ali nakon prvih koraka nekako se pojedinci (čast iznimkama) i skupinice brzo uhljebe, umreže i postanu “obični” političari.
Vi premošćujete dva svijeta, američki i domovinski. Gledajući s takvog mosta, kako vidite prilike u Domovini?
Možda je bolje mnoge stvari ne vidjeti, ili praviti se da ih ne vidimo!
Hrvati općenito su plemeniti, osjećajni, spremni su pomoći, ne gube vjeru i nadu … To vidimo kadgod je neka potreba, nevolja, potres… Osobno se divim njihovoj tolikoj strpljivosti s birokratima, birokratskim zavrzlamama, teroru banaka, potvrdama, dozvolama, uvjerenjima, potpisima, bilježnicima, sudovima, žigovima, vezama… One koji su došli, recimo iz vrlo uređene Švicarske ili drugih uređenijih država, ovakve stvari izlude. Naučili su na brzo, učinkovito i profesionalno rješavanje svih pitanja i problema. Državni, županijski, gradski, općinski uredi i u njima zaposlenici su u službi narodu. Kod nas ide nabolje, ali ne znam zašto tako sporo.
Od svega u Hrvatskoj je najlakše zapaziti da se mijenjaju stranke na vlasti – desni, lijevi, hibridni; izmjenjuju se predsjednici vlada, predsjednici države, zastupnici u Saboru…, ali jedno je konstantno: položaj i moć gospodina Milorada Pupovca! On je doživotni “potkralj”, nametnuti ban u Hrvatskoj. Njegova “dinastija” je postojana i nedodirljiva. Naravno, nije to njegovom zaslugom, nego onih koji mu to omogućavaju.
Što kažete o “srpskoj Dari”?
Ništa novoga! Srbi, odnosno velikosrbi, su jasni kao sunce. Ako nekima nisu, onda su slijepi ili im se “usmrdio mozak u tikvini”. “Oluja” označava poraza velikosrpske vojske, ali ne velikosrbizma. Oni su izgubili na bojnom polju, a sad ratuju na druge, njima dobro poznate, načine. “Dara” je pucanj iz starog arsenala pa me nije nimalo začudila. Ali je ipak pucanj u prazno!
Nakon negativnoga prikaza filma u Los Angeles Timesu, uputio sam pismo Uredništvu, dao podršku piscu osvrta i upozorio na način brojenja ratnih žrtava u Titovoj državi. Iznio sam im primjer mog oca, civila s petero djece, kojeg su komunisti nakon Križnog puta ubili, potom ga uračunali među žrtve okupatora i za njega Nijemcima podnijeli račun od 600.000 dinara. To sam pronašao za njega i 17 drugih žrtava iz mog i susjednog sela među dokumentima poratnog Mjesnog odbora. Za njihove živote od Nijemaca su ukupno tražili 16,920.000 dinara, oko 5 milijuna današnjih američkih dolara.
Naslovnice o Srbima su naša svakodnevica, bilo o “Darama”, političarima, patrijarhu, glumcima, športašima, pevaljkama, kriminalcima…., a o Pupovcu da i ne govorim. “Hrvatski” medij se pobrinu da je to tako. Na primjer, Vučić “izvali” da je istarska malvazija “đubre”. Namjerno, dakako. Sve tiskovine, TV, radio, portali u Hrvatskoj i “regionu” o tome “bubaju”. On se drugi dan Istri ispričava i mediji opet imaju o čemu “mliti”. Ili, vrtjela se priča da će srpski patrijarh govoriti na Bandića pogrebu, a drugi dan da ne će. “Srbi svi i svuda”!
Zamislite da prođe tjedan ili deset dana da “hrvatski” mediji šute o Srbima i Srbiji, velikosrbi bi “zviznuli”, a i svi jugo-nostalgičari. Nažalost, na hrvatskoj strani ne vidim nikakve strategije protiv današnje velikosrpske agresije. Čuju se kojekakve šture vladine izjave i na tome sve ostaje.
Vi ste prije pada komunističkog sustava i bivše države objavili članak u tada emigrantskoj “Hrvatskoj reviji” u kojem govorite o potrebi “druge revolucije” u hrvatskom narodu. Kako ta ideja izgleda nakon 30 godina?
Tu se radi o revoluciji duha. Naime, nije bilo realno očekivati da će se moći graditi bolju budućnost na duhovnim i mentalnim temeljima propalog komunističkom režima i države. Nažalost, kod nas nije bilo ni simbolične lustracije da bi barem tako rekli: Odričemo se starog totalitarističkog sustava. Dok su jedni ratovali, drugi su učvršćivali svoje pozicije moći, materijalne i političke. U partiji su se barem bojali šefa partije i jedni drugih, a sad se ne boje nikoga, ni Boga, ni zakona.
Kod nas su prilike podosta “smotane”. Naime, trebalo bi mijenjati opću kulturnu i političku atmosferu. Ali kako mijenjati kulturu duha kad oni koji uhvate vlast, nameću svoje kulturne i moralne vrijednosti a “onim drugima” ne daju blizu ni politici ni kulturi. Ovima iz politike nije do gajenja i čuvanja hrvatske kulture i jezika, a zdravije kulturne snage nemaju snage ni utjecaja na politiku. One su na marginama. Zato je važno da ljudi mladi, zdravi, sposobni, od karaktera, domoljubi…(p)ostanu djelatni na kulturnom i političkom polju, da se ne boje, da se ne predaju, kao što se nisu predavali ni naši branitelji na bojnom polju.
Neki stalno prodaju maglu o “ustašama” jer to je instrument zašutkivanja i izgona iz javnog prostora. Kad bi zaista u Hrvatskoj ili vani bilo ustaša, to bi itekako odjeknulo. Sad je potrebno okupljati snage za pozitivne reforme, a ne za pobune i revolucije. Takve snage bi trebale pristizati od pojedinaca, udruga, kulturnih ustanova i svih koji žele sebi, narodu i hrvatskoj državi bolju budućnost. Ponekad se reforme dogode i pod vodstvom koje karizmatične osobe, ali ovakvih nema na vidiku. Zato, budimo što jesmo, mijenjajmo na bolje sebe, budimo pozitivno kreativni pa ćemo doprinijeti boljoj budućnost svojoj, hrvatskog naroda i svijeta u kojem živimo.
Ante, velika Vam hvala na ovom doista ugodnu razgovoru i dosadašnjoj suradnji. Nadamo se i radujemo daljoj suradnji s Vama osobno i s „Biligom“, na dobro našeg naroda i Domovine, i na slavu Božju!
