Riješti ili ne riješiti (to je pitanje)

Biti ili ne biti (uopće nije pitanje). Narod čeka da netko konačno stane i kaže da biti Hrvat ne samo da nije sramota, nego nije ni tužno, dapače! Da se može svoj biti, svojim se ponositi, od svoje zemlje i svoga rada dostojno čovjeka živjeti. I to je sve. Ni više ni manje. Ne treba narodu veliko obećanje: samo posao i poštovanje.

Za bpz.ba piše Marko Tokić

Veliki njemački narod poplašio se migranata i promjene vlastitoga identiteta. Pobuna. Protesti. Psi laju, a karavane prolaze. Angela Merkel samo što se nije uplašila: pada joj popularnost. Veliki meštri novog svjetskog poretka, u koje i ona spada, uopće se ne uzbuđuju. Teorija zavjere ili scenarij propasti svijeta kojega poznajemo (i kojega bismo mogli voljeti i kojega smo voljeli) traje još od građanske revolucije, koja se sve više razobličuje i postaje očito da iza nje nisu stajali građani, nego gavani.

Oni isti, koji danas, u ime velike korporativne magle, pričaju o globalizaciji kao nužnom procesu koji vodi do jedinstvene svjetske uprave i njihova trajnog monopola na zemna bogatstva. I koji u međuvremenu prodaju bajke o nužnosti tog procesa kao ostvaraja uvjeta za svijet mira i demokracije.

Ukidanje Europe slobodnih naroda o kojem sam već govorio odavno je započeto negacijom uloge države-nacije, a sada će se pravdati i njezinom neučinkovitošću i sva ova anarhija koja se događa pri invaziji migranata bit će opravdanje za pokušaj unitarizacije nemoćne Europe i uspostavu njezinih organa prisile (koji će, naravno, biti učinkoviti). Stvoriš problem, rješavaš problem i usput zaradiš.

Samo da ne bude po onoj koju mi neki dan ispriča jedan prijatelj uz kavu. Budući da smo bili preko puta Pravnog fakulteta  ispričao mi je jednu anegdotu o ocu i sinu odvjetniku (koju sam ranije čuo u vezi s nekim obrtima, ali to za priču i nije toliko važno). Naime, pita otac sina kako je bilo na ročištu, a ovaj da se pohvali kazuje ocu da je za dva sata na sudu uspio riješiti slučaj kojega je on rješavao godinama. Mislio sin da je u odvjetničkom poslu nadmašio oca pa se kao mladi pivac nadimlje i kukuriče. A otac mu polako, očinski blago pripomenu:

- E, moj sine, dok se ti hvališ kako si za dva sata riješio ono što meni nije uspijevalo godinama, ja se pitam trebam li ti reći ili ne reći, da sam sve tvoje školovanje plaćao od novaca koje sam zarađivao na toj parnici.

Sve me strah da neki i ne žele da se stvari riješe. I dok se poigravaju puštaju malo i Putina da se ispuše. Ovaj, kako ga dugo nije bilo na svjetskoj sceni, isprsio se da pokaže. I rikta, kako bi to rekli naši Duvnjaci na privremenom radu, te se stječe dojam da se to za dan moglo sriktati da se htjelo. Ako se i on jadu ne dosjeti.

U međuvremenu putuju migranti u neizvjesnost, no svi se pitamo ima li i onih koji su krenuli po zadatku. I kako će se, ako će se, opravdavati ono što je moguća posljedica njihova djelovanja.

U Hrvatskoj će izbori. Milanović uči Ranka da igra desnicu, Ruža Tomašić bi mogla prihvatit i ljevicu. Zvone Boban, nakon što je fulao u pismu Mariju Staniću (dokazujući da ne zna ništa o zemlji u kojoj mu je ćaća rođen), još jednom potvrđuje da dar za nogomet nije ujedno i dar za politiku. No, čini se da je prepoznao da se i iza nove vjerojatno desne vlasti šulja dobra kamarila istih onih koji su do jučer držali postolje Milanoviću. I da ga je to, barem za javnost, ogorčilo pa se opredijelio za Milanovića.

U politici je uvijek vrijedila ona kad se nema argumenata za (ovaj put zašto za Milanovića) onda se mora biti protiv (ovaj put protiv onih koji već navodno znaju što će biti). Kažu da miševi prvi doznaju i bježe s broda (u slučaju brodoloma). I bogataši prvi saznaju tko će pobijediti. Njima je rečeno. Ne pitajte mene otkud znaju. Znaju. Ako ne rade veliku fintu koju ni Zvone nije u stanju da pročita. Može to biti i varka za naivne. A ako uistinu jesu već krenuli putem o kojem Zvone priča, onda znaju. Kako. Ne znam. Ali znaju, njima je rečeno.

Ne vjerujem da su radili ankete narodnog raspoloženja.

A narod čeka da netko konačno stane i kaže da biti Hrvat ne samo da nije sramota, nego nije ni tužno, dapače! Da se može svoj biti, svojim se ponositi, od svoje zemlje i svoga rada dostojno čovjeka živjeti. I to je sve. Ni više ni manje. Ne treba narodu veliko obećanje: samo posao i poštovanje.

Bio sam na Vrdima. Tamo gdje su Hrvati svjedočili devedeset treće da vole svoj narod i u toj ljubavi bili spremni žrtvovati i vlastiti život. I danas kad se sjećamo onih koji više nisu s nama, pitam se, što je ostalo od te ljubavi ili nam je pohlepa pojela srce?

I što smo mi danas voljni učiniti? Je li dovoljno tek da nas, ili upravo mene, izaberu kako bi meni bilo dobro.

Jesu li stranke i HNS svrha ili tek sredstvo za ostvarenje narodnih prava i narodnih probitaka? Hoćemo li vječno trpjeti da živimo u zemlji koju smo podijelili pola Srbima, pola Bošnjacima i još za to neki od nas moraju ležati po kazamatima ovoga svijeta. Ili ćemo dići glas da ovo ovako više ne može svugdje i na svakom mjestu. I kad je zgodno i kad je nezgodno i kad nas uvjeravaju da tako samo štetimo sebi i našim osobnim interesima.

Ili smo digli ruke od naše krvi, od naše muke?