Maribor, 23.5.1945. godine
Operacijski dnevnik 17. Istočnobosanske divizije III. Armije Jugoslavenske armije. Prvi bataljon 6. Bosanske udarne brigade, izvještaj:
Bataljon sa dolaskom na prostoriju Maribor, smestio se u školu sa zadatkom sređivanja jedinica i lokalnog obezbeđenja. Naročitih promena u toka dana nije bilo. U 20 sati bataljon je dobio od štaba brigade zadatak za likvidaciju jedne grupe ustaša – i drugih narodnih izroda. Za izvršenje dobijenog zadatka tri čete bataljona krenule su na određeno mesto.[1]
Tako je partizanski komandant Blago Janković u svom vojnom dnevniku zapisao početak likvidacije Hrvata na području Maribora.
Autocesta koja povezuje Maribor s Austrijom, Zagrebom i Ljubljanom izgrađena je 1999. godine. Svakodnevno njime prolaze automobili s desetak tisuća putnika. Međutim ono što istinski zaboli je činjenica, da mnogo više njih preko 30.000 ljudi leži sa lijeve i desne strane autoceste u neobilježenim jamama u koje su bačeni poslije pogubljenja. Većina njih u protutenkovskom rovu, koji je služio za obranu Maribora, dugačkom 3,2 km, širokom 4 m i dubokom 3,5 metra.
Godine 1945. na današnji dan, prije 73 . godine partizanska Treća armija komandanta Kosta Nađa na tom je mjestu izvršila najveći zločin nad Hrvatima. Nigdje ni na jednom mjestu u čitavoj povijesti Hrvata nema toliko mrtvih posmrtnih ostataka Hrvata, kao tu lijevo i desno od autoceste. Nije postavljen ni jedan križ, nijedno spomen obilježje, nerazumno čekaju ostvarenje prava na grob i dostojanstven ukop, kazao je Roman Leljak za Kamenjar.com.
Bleiburg je svetinja križnog puta, mjesto na kome je donesena odluka, da se hrvatsko stanovništvu vrati u krvave ruke partizana, Macelj je prvo stratište Križnog puta u Hrvatskoj, ali na Teznom kraj Maribora počinjen je najveći zločin prema hrvatskome narodu u njegovoj tisućljetnoj povijesti.
Ne poznajem nijednu državu na svijetu, nijednog naroda koji nije zbrinuo svoje mrtve. Samo kroz borbe i sjećanje na žrtve postajemo narod, samo na taj način gradimo narodni put u budućnost. To je temelj postojanja svakog naroda. Kao što je temelj svakog pojedinca, da voli svoje dijete, na način kao što je Ivanka Škrabac voljela svoje nerođeno dijete i djetetu prije svoje smrti zapisala…Počela sam sanjati.Da ću te prvi puta donijeti u Božju blizinu, da te oblije krsna voda. Na žalost obliće te moja krvi. S majčinom krvlju, punoj ljubavi, bit ćeš kršteno….[2]
U Hrvatskoj se na žalost nastavlja put muka, bježanja pred istinom. Titova komunistička vojska poubijala je nekoliko stotina tisuća Hrvata. JNA je u svom izvještaju Pregled nanijetih gubitaka neprijatelja iz 1945 godine, da su do 15. svibnja 1945. godine partizani samo na području Slovenije zarobili 230.426 vojnika i civila, da su u završnoj operaciji u Sloveniji u borbama ubili 92.407 vojnika. Iz knjige depeša generalštaba JNA saznajemo, da je general Arso Jovanović bio taj koji je u generalštabu vodio postupke sa zarobljenicima. 17. svibnja 1945. godine Arso Jovanović upućuje depešu generalu Kosta Nađu, komandantu 3. Armije …Uputite odmah ratne zarobljenike u Vojvodino, i to sedamdeset pet hiljada u Bačku, trideset hiljada u Srem, deset hiljada u Baranju i trideset hiljada u Banat….Istog dana ta knjiga depeša razotkriva i drugu depešu A. Jovanovića Kosta Nađu …Saveznička komada za Koruško predat će vam 200.000 ratnih zarobljenika jugoslovanskih podanika. Odredite i uputite u odredište komisiju od pet članova koji će primiti te zarobljenike od savezničke komande. Članove komisije odredite od odabranih oficira….
Poznata je i nova povijesna činjenica, da su i Bugari vratili hrvatske zarobljenike iz područja Graza. 13. svibnja 1945. Kosta Nađu u Maribor vraćeno je 10.000 ustaša i 4000 civila od toga 3000 žena i djece.
Ako zbrojimo sve te podatke postaje i povijesno jasan broj zarobljenika na križnom putu. Do 15. svibnja 1945. godine partizani su zarobili ili primili od Engleza ili Bugara 444.426 zarobljenika. Ako tom broju pridodamo i broj pobijenih od 9. svibnja do 15. svibnja 1945. godine u probijanju do Bleiburga (92.407), možemo zapisati na osnovu partizanskih dokumenata, da taj broj ukupno iznosi 536.833 čovjeka.
Hrvatska na žalost nastavlja sa sklonjenim odnosom prema svojoj povijesti, prema svojim mrtvima. Kao što ubijanje Hrvata nije tada započelo, nije tada ni završilo. Zločin prema hrvatskom narodu nije prestao sve do današnjeg dana. Hrvatska povijesna kultura je zabranjena zbog lažno prikazanog razdoblja drugog svjetskog rata. Hrvati se prikazuje kao narod ubojica i nasilnika, Srbi sve više postaju žrtve drugog, na žalost i Domovinskog rata. Hrvatske su žrtve sa službenom hrvatskom politikom prešućivane, na drugoj strani srpske žrtve više stotinu puta preuveličane ne samo od strane srpske politike, sa svojim spuštanjem glave to im potvrđuje i aktualna hrvatska vlast. Hrvatski je narod danas ugrožen kao nikada u svojoj povijesti.
Hrvatska politika ni danas, 2018. godine nema hrabrosti dirnuti u velikosrpsku komunističku dogmu iz Drugog svjetskog rata. Neistine koje se dnevno ponavljaju drže hrvatski narod u ropstvu, u položaju krivca. S tom neistinom opravdava se napadaj Srbije čak i u domovinskom ratu. Hrvatska politika se ne suprotstavlja tim lažima iako ima snažne argumente istine. Tu istinu osuđuju se iznijeti tek rijetki pojedinci koji se odmah kao publicisti, istraživači, povjesničari od svoje hrvatske vlasti razglašavaju u drugorazredne i samim tim se ih onemogućuje, da su dio istraživačkih timova države, školskog sistema i drugog državnog aparata. Država ih pasivizira, usamljuje i prepušta financijskom zlomu.
Za film o Jasenovcu Kusturica će primiti 20 milijuna eura od srpske vlade, još toliko će izdvojiti srpsko gospodarstvo. Udruga Huda Jama u Zagrebu za dokumentarni film o Jasenovcu nije u mogućnosti prikupiti potrebnih 210.000 kuna.
Hrvatski narod nikada nije bio napadač, istodobno Srbi uspješno plasiraju svoju golu istinu u svijet, uspijeva im kontrolirati politiku Hrvatske. Specijalni rat, koju vodi Srbija sa plasiranjem dezinformacija u svijet i u Hrvatsku nije prestao devedesetih godina, uspješno taj rat vode i danas.
Siguran sam, da 23. svibnja 2018. na nacionalnoj televiziji HRT i drugim većim televizijama u Hrvatskoj nećemo čuti ni riječi o Teznom kraj Maribora, nijedna politička stranka neće položiti vijenac na stratištu 30.000 Hrvata.
Društvo Huda Jama postavilo je kapelicu u Hudoj Jami, križeve u Crngrobu, spomenik u Kočevskom Rogu, do 2020. godine stajat će i kapelica na Teznu kraj Maribora. Ne znam, da li će je financirati država Hrvatska, siguran sam, da će to hrvatski narod financirati sam.
