Često razmišljam o prošlim vremenima. Vraćam se u dječije doba, zatim u doba pohađanja srednje škole, fakuleta, radnog odnosa, pa sve do danas.
Bila sam sretna kao dijete, jer nisam bila ničim opterećena,sem učenjem, ali i to se sve lijepo stizalo.
Razdoblje pohađanja srednje škole je također za mene bio lijep dio moga života.
Studij na Pravnom fakultetu je bio moj izbor zbog riječi pravednost, koja je bila nešto čime sam se vodila.
Nisam puno razmišljala o političkim partijama, jer mi smo živjeli u jednopartijskom sustavu.
Bila sam Titov pionir. Pjevala sam pjesme, koje su se pjevale kada se putovalo po ekskurzijama. I danas dan znam to da zapjevam, jer me to podsjeti na ta radosna razdoblja moga života.
Kada je umro Tito, plakala sam kao da mi je umro otac, jer učili su me tako da je on čak i ispred roditelja.
Tek nakon njegove smrti suočavam se sa strašnim pričama i djelima ljudi.
Saznajem da ni svi partizani nisu bili pošteni.
Naime, neke su ubijali za samo jedan posuđeni krevet da bi na njemu mogao prespavati (Brat od Meše Selimovića je ubijen samo zato što je iznio krevet iz kantine da bi mogao prespavati sa svojom suprugom, koja je prije toga bila u logoru).
Dok je Drug Tito imao vile na sve strane i uživao u luksuzu.
Također i njegovi suborci, odnosno oni koji su bili već na položajima blizu njega dobiše i sagradiše vile tik uz Jadransko more.Naravno dobili su besplatne velike stanove u glavnim gradovima.
U to vrijeme je vrijedilo pravilo:“ ako imaš kuću vrati stan“.
Za njih očito to pravilo nije važilo!
Oni koji su se najsnažnije borili, bili su uglavnom ubijani, jer su bili „topovsko meso“.
Njima su se stavljale biste, ali opet ne svima, a komadanti su sebi prigrabili sve privilegije i počasti.
Zatim, sam čula da su nakon rata ubijali ljude bez ikakvog suđenja.
Jednostavno dobili su metak u potiljak.
Tako je jedna žena iz obližnjeg mjesta kod Tuzle, prepoznala ruku svoga ubijenog brata, jer ju je pas nosio u zubima.
To je za mene bilo šok saznanje, da su se ljudi ubijali na ulicama, bez suđenja.
Govorili su da se za vrijeme komunizma nije smjelo ništa vjerski slaviti.
To je laž. Ja sam uvjek išla svima na baklavu za vrijeme Bajrama, a oni su nama dolazili za vrijeme Božića.
Mnogi su bilii kršteni tj. tko je htjeo, a i obavljali su se obredi sunećenja.
Ono što nisu mogli, bilo je napredovanje ako niste bili član partije.
Da li je to isto i danas, samo imamo višepartijski sustav?
Ja znam, a vi koji ovo čitate odgovorite sami sebi.
Danas odlaziti u crkvu, džamiju, sinagogu nije prepreka za napredovanje.
I smatram da to nikada nije niti trebala biti zabrana.
Ja sam naučena da poštivam roditelje, nastavnike i starije.
Poštivala sam uspjeh svih naših pisaca, glumaca, glazbenika, pronalazača i drugih cijeneći da su priznanje dobili zasluženo.
No danas sam sasvim sigurna da nagradu ne dobijaju najbolji, niti su na pozicijama najbolji i najiskusniji.
Pojedini mediji znaju od nekog neznalice napraviti naučnika i obrnuto.
Naravno neka politička partija stoji iza toga.
Tako je i u svijetu sporta dok se jedni slave i pišu o njima da su osvojili odlično 16 mjesto, dotle drugi osvajaju europske i svjetske medalje, a da se to ni ne spomene.
Mora da im tata nije u partiji?!!?
