Sve agresivnija bošnjačka politička retorika, naoružavanje te prijetnje hrvatskom narodu, ali i nemoć bošnjačke politike da uspostavi normalne odnošaje s Republikom Srpskom pokazatelji su stvarnoga stanja države BiH, koja kao državnopravna cjelina može opstati samo uz potporu SAD-a, ali uređena na federalnim načelima, kao i svaka ozbiljna višenacionalna europska država
Američka nezainteresiranost da riješi problem jednakopravnosti Hrvata i Bošnjaka u Federaciji BiH pojačat će u sljedećem razdoblju međusobne animozitete između dvaju naroda, što bi u konačnici moglo dovesti do novoga bošnjačko-hrvartskog rata.
Naime, umjesto da povuku antidaytonske odluke bivših visokih predstavnika Wolfganga Petritscha i Paddyija Ashdowna, kojima su ova dva birokrata hrvatski narod podložili volji bošnjačke većine, američka veleposlanica Maureen Cormack i šef Izaslanstva EU u BiH Lars Gunnar Wigemark formalno inzistiraju na dogovoru političkih predstavnika dvaju naroda.
Oni ove probleme nisu stvorili pa ih sve i da hoće ne mogu riješiti.
Bošnjačkoj politici već navikloj na prevlast u Federaciji danas se, kao i nekad južnoafričkim bjelcima teško odreći povlastica apartheida, što su im ga darovali, kršeći međunarodni ugovor, Petritsch i Ashdown.
Hrvatski pak narod, zbog tisućljetne pripadnosti zapadnjačkoj civilizaciji te vidljivih demokratskih dosega Europske unije ne će se, niti može odreći onoga što je međunarodnim sporazumom potpisao u Daytonu kako bi se nakon nešto više od stoljeća ponovno vratio u jaram “osmanskoga ropstva”.
Nemoć zapadnih sila da riješe jednostavno hrvatsko-bošnjačko političko pitanje, kao što je to 1994. riješio Washington hrvatsko-bošnjačkim sporazumom, potaknula je snažno angažiranje Rusije i Erdoganove Turske da se, zbog svojih strateških interesa, usredotoče na balkansko područje, a posebice u Bosnu i Hercegovinu.
Jasno je to pokazao nedavni posjet Sarajevu i Banja Luci visoke ruske dužnosnice Valentine Matvijenko, koja je tamo poticala kampanju protiv ulaska BiH u NATO savez te već najavljeno održavanje Erdoganova mitinga u Bosni i Hercegovini, kojim aktualni turski predsjednik kreći u izbornu kampanju za svoj novi predsjednički mandat. Tako je BiH, premda ne formalno, stvarno postala dio Erdoganova sultanata.
Premda to kriju kao zmija noge, ulasku se BiH u NATO savez, osim Republike Srspke, protive i bošnjački političari, koji ponovno pokušavaju oživotvoriti svoju dublju povezanost s Turskom, kako bi se mogli vratiti u osmanski civilizacijski i kulturološki sklop.
Zapadnjačka nemoć i sve agresivniji nastupi nabujalih istočnih sila potiču snažne međusobne protimbe među tri konstitutivna naroda, što je pokazatelj da se kriza u međunarodnim odnošajima, zbog neriješenih nacionalnih pitanja, ponovno vraća u Bosnu i Hercegovinu.
Snažan pokazatelj nove međunarodne krize jest sve bahatija i bešćutnija velikobošnjačka politika, koju jednako podupiru sve bošnjačke stranke – od krajnje desnih s islamističkim predznakom pa sve do onih koje se kite ljevičarskim sekularizmom.
Tako su bošnjački politički predstavnici jednoglasno poduprli militarizaciju islamskoga stanovništva u BiH, koju je nedavno povećanjem proizvodnje naoružanja potaknuo bošnjački vođa Bakir Izetbegović.
Pokušaj pak bošnjačkih političara da zaustave izgradnju Pelješkoga mosta u Hrvatskoj svjedoči o jasnim aspiracijama islamističkoga Sarajeva da se domogne južnoga dijela hrvatske državne obale, poglavito Dubrovačko-neretvanske županije.
Tako bi se sarajevskom politikom kriza iz BiH prelila u Hrvatsku, čime bi bi dobila svoj međunarodni karakter, što i jest cilj proislamističe bošnjačke politike.
Sve agresivnija bošnjačka politička retorika, naoružavanje te prijetnje hrvatskom narodu, ali i nemoć bošnjačke politike da uspostavi normalne odnošaje s Republikom Srpskom pokazatelji su stvarnoga stanja države BiH, koja kao državnopravna cjelina može opstati samo uz potporu SAD-a i uređena na federalnim načelima, kao i svaka ozbiljna višenacionalna europska država.
Okvir za političko rješenje krize već je u nekoliko svojih rezolucija ponudio Europski parlament, koji smatra da Bosnu i Hercegovinu kao državu treba urediti na federalnim načelima.
Na taj bi se način mogle smanjiti međunacionalne protimbe, na neškodljivu razinu svela bi sve snažnija islamizacija i radikalizacija Bošnjaka te smanjio utjecaj istočnjačkih sila – Rusije i Turske.
Federalno bi uređenje stabiliziralo državu, a na funkcionalnoj razini smanjilo bi bezbrojnu administraciju, vlade i ministarstva te pojeftinilo državu, što bi omogućilo i učinkovitiju borbu protiv korupcije, koja je u osmanskom i jugoslavenskom državnom sklopu bila sastavnicom političkoga mentaliteta upravljačkih elita u BiH.
Federalno pak uređena država s utvrđenim mehanizmima upravljanja na nižoj, srednjoj i državnoj razini učvršćivala bi bosanskohercegovačku državnost i njezino povezivanje sa Zapadom, a u slučaju nerješivih protimba omogućila bi civiliziran i beskrvan rastanak poput svojedobnoga razlaza Češke i Slovačke.
Ivan Svićušić
