SANADEROVO PISMO IZ REMETINAÄŒKOG ZATVORA

0
910

Dok Sanader prolazi sotonizaciju, Večernjak priprema Šeksovu beatifikaciju!

Autor: Ivica Å ola / 7Dnevno / 3. travnja 2015.Srijeda, 08. Travanj 2015. u 09:14

Nakon “abdikacije”, bivÅ¡i je premijer i pravosudno i ljudski i medijski postao oličenje svega zla u Hrvatskoj, da su čak i njegovi najbliži suradnici koji su samo nekoliko mjeseci prije vikali “Kud Ivo tu i ja” počeli govoriti o njemu kao utjelovljenu Sotone!

Pokojni svećenik, dugogodišnji duhovnik bogoslova Ivan Šešo Dobri, znao je govoriti kako i Sotona ima jednu dobru karakteristiku – uporna je! Kako se razvijala situacija posljednjih godina, bivši premijer Ivo Sanader nakon “abdikacije” i pravosudno, i ljudski i medijski postao je oličenje svega zla u Hrvatskoj, da su čak i njegovi najbliži suradnici koji su samo par mjeseci prije vikali “Kud Ivo tu i ja” počeli govoriti o njemu kao utjelovljenu Sotone, koji nema ama baš nijednu dobru karakteristiku. Oni pak nevini i čisti ništa nisu znali o navodnim ili stvarnim Sanaderovim marifetlucima. Jednako i novinari, posebno oni iz Jutarnjeg, od Jergovića do Pavičića, do neukusa pisahu o Ivi ljubavne novinarske stihove, da bi, sukladno mentalitetu krda i žrtvenog jarca, najednom “pokajnički” počeli pisati “Sotonske stihove” o Sanaderu. U takvoj atmosferi sotonizacije Ive Sanadera u izvedbi bivših nezahvalnih medijskih i političkih podrepaša kojima je mnogo toga dao, što mi se zgadilo, odlučio sam malo provocirati, napisati ironičnu kolumnu o pozitivnoj važnosti korupcije za društvo. Naslovih je “Vratite nam Ivu Sanadera, inače propadosmo!”. Išao sam se zafrkavati polazeći od duhovite dosjetke pokojnog velečasnog Šeše, pa, kao on u Sotoni, pokušati u korupciji vidjeti i nešto dobro. I poigrah se sa naknadnom pameti hrvatske javnosti, politike i medija u slučaju Sanader. Povod je bila izjava šefice MMF-a Christine Lagarde prema kojoj od “osam zemalja istočne Europe samo Hrvatska i Slovenija nisu izišle iz recesije”, napisavši: “Premda nisam ekonomist, tvrdim da je razlog tome tzv. ‘borba protiv korupcije’, uslijed koje su u ovim zemljama stradala dva žrtvena janjca, Sanader i Janša.

Moć bez ušutkarine je prazna moć, puka moć

To temeljim na jednoj knjizi, smjesi ironije i gorkih istina, pod naslovom ‘Diskretna čarolija korupcije’ autora Gasparda Koeniga, koji je gospoÄ‘i Lagarde kao ministrici u Sarkozyjevoj vladi pisao govore, pa je najkompetentniji za tumačenje dijagnostike ove dame izrečene o Hrvatskoj i Sloveniji. K tome, Koenig je nakon toga dobio posao u Europskoj banci za obnovu i razvoj, pa valjda zna Å¡to piÅ¡e kada pohvalno govori o fenomenu korupcije. Teza njegove knjige je neka vrsta okretanja pile naopako, protiv, kako ih naziva, katara ‘čistih ruku’: Ne postoji razvoj i rast bez korupcije, a borba protiv korupcije najčešće je oružje kojim se skrivaju tragični i teÅ¡ki limiti nesposobne politike u noÅ¡enju sa zahtjevima trenutka. Citirajući Mandevillea, Koenig tvrdi kako je ‘čestito druÅ¡tvo stagnirajuće druÅ¡tvo, dočim korupcija generira neprestanu cirkulaciju dobara i statusa.’ Moć bez korupcije je prazna moć, puka forma, bez učinkovitosti, to je skup sociopata koji ne žive u povijesti u kojoj su velika djela i velikani zapravo povijest korupcije. Koenig pak razlikuje korupciju od kleptokracije, kao onu kod afričkih tirana od koje Å¡ira zajednica nema koristi, dočim se kod ‘krjeposti korupcije’ stvara ‘investicijski kiÅ¡obran’ od kojeg i država i druÅ¡tvo obilato profitiraju. To potkrjepljuje obilnim primjerima korumpiranih političara iz povijesti, od ‘čestitog’ Perikla, do ‘krjeposnog’ Cicerona, sve do Churchilla, Kohla, Mitterranda i naÅ¡ih dana, čemu dodajem i bivÅ¡eg Å¡efa gospoÄ‘e Lagarde, Sarkozyja, kojeg je, meÄ‘u inima, obilato podmazivao pokojni Gadafi. Korupcija ne samo da nije iskorjenjiva, nego je rizično ići na to, noÅ¡eni opasnom ideologijom transparentnosti, svojstvenu totalitarnim druÅ¡tvima, koja ljude pretvara u meduze i guÅ¡i svaku kreativnu pohlepu i inicijativu ‘dam da daš’, kako su to stoljećima prakticirale ugledne države i multinacionalke, od Siemensa nadalje. Nazivati korupciju ‘apsolutnim zlom’, kako je tu nedavno učinio predsjednik Vijeća Europe, jednostavno je glupo. Ponajprije stoga Å¡to u povijesti niÅ¡ta ne može biti apsolutno, pa ni zlo, a potom, kako to čini Koenig, tezi Hanne Arendt o ‘banalnosti zla’ treba pridodati i onu o ‘ambivalentnosti dobra’ na temelju dva povijesna primjera. Prvi je Lincolnov koji je uz pomoć korupcije progurao 13. amandman i spasio crnce (pardon, Afroamerikance) od ropstva. Drugi je primjer Kurta Bechera, kojeg je Himmler u nacističkoj Njemačkoj zadužio za kontrolu glavnih židovskih poduzeća i poduzetnika. Eichmann nije volio Bechera jer je bio uÅ¡utkaren (korumpiran), krÅ¡io je zakone Reicha, uzimao je od Židova novac kako bi ih transportirao izvan Njemačke i time ih, iz sebičnih i pohlepnih razloga, spaÅ¡avao. No, za razliku od Bechera, nepotkupljivi Eichmann je poÅ¡tivao zakone, ali nije život, pa je stotine tisuća ljudi deportirao u smrt.

Antikorupcijska histerija koči razvoj

Ni Koenigova knjiga, kao niti ovaj tekst, nije poziv na korupciju, već upozorenje na antikorupcijsku histeriju koja koči razvoj uslijed koje se svaki ozbiljan službenik ili političar u Hrvatskoj libi potpisati bilo što gledajući tragikomične sudbine poput Polančecove. U taj kontekst treba staviti i Linićevu poreznu presiju koja je i neka vrsta hajke na ‘pokvarene poduzetnike’ jer oni ‘uvode red’. Ova antikorupcijska borba, zapravo histerija, je politička rabota i manipulacija u kojoj postoje ‘naši i vaši’ lopovi. I dok sam gledao slike bivših premijera s Milanovićem nametnula mi se jedna misao: pa većina njih je bogatija od Sanadera! A Sanader je jedini premijer koji nije bio u SK, jedini nije bio dio starih struktura koje su ga, kada se previše zaigrao i izašao iz gabarita koje su mu one namijenile, naprosto odstrijelile te je, barem u slučaju Hypo banke, presuđen bez dokaza, raji na veselje: Evo vam glave uzroka svih vaših zala, narode! Kao što Nobilu ne mogu oprostiti Kordića, nevinog čovjeka, tako ni Sanaderu Glavaša, no, ipak, vodeći se gospođom Lagarde i njezinim ideologom Koenigom vapim: Vratite nam Sanadera, nema rasta, propadosmo uslijed ‘antikorupcijske borbe’!”

Reakcije po moju malenkost bile su katastrofalne, popljuvala me, štono se veli “i javnost i struka”, čitatelji rigali vatru, samo sam čekao da mi Bajić pokuca na vrata, ili nazove Andrija Jarak. Samo me jedan čovjek pohvalio, napisao mi pismo iz Remetinca, moj najdraži premijer dr. Ivo Sanader. Kako je to izveo ne znam, možda je imao goluba pismonošu. U sadržaju pisma posebno negativno se osvrnuo na tri osobe, koje je kao premijer jako dobro upoznao, pa je tu jamačno “kompetentan”. To su Mladen Bajić, Nino Pavić i Vladimir Šeks. Ograđujući se, kao i sam u tekstu, o dopustivosti korupcije, dr. Sanader, naziva Bajića i Pavićev EPH tandemom “koji se u zadnjih nekoliko godina pretvorio u osovinu zla.”

7Dnevno
7Dnevno
7Dnevno
7Dnevno
7Dnevno
7Dnevno

Tako Sanader, po mom sudu, ispravno primjećuje: “Osvrnut ću se na onaj dio u kojem potpuno točno dijagnosticirate razloge ove naše, ne stagnacije, nego (gotovo) gospodarske propasti – a to je antikorupcijska hajka, ovaj lov na vještice ‘a la croate’. Činjenica je da je glavni državni odvjetnik glavni baja u državi, čovjek koji, eto, i o izborima odlučuje. Poduzetnici su u strahu, menadžeri još u većem, javni službenici u mišjim rupama, strani ulagači ne dolaze, a oni koji su ovdje povlače se i prebacuju svoja ulaganja u neke druge Hrvatske.”

Sanader: Cijeli slučaj INA-MOL je konstrukcija, izmišljena priča

Budući da smatram da je, najblaže rečeno, neobično da u svim tim milijardama optužnica i presuda protiv Sanadera on isključivi krivac za sve, dok ovi oko njega “ništa nisu znali” ili su, kao Čobanković, tek ogulili par vreća krumpira, kao što smatram da je u nekim slučajevima (Hypo) presuđen bez dokaza, Sanader me dalje uvjerava i da je tako i u slučaju INA – MOL: “Zahvaljujem Vam od srca na Vašoj tvrdnji da sam ‘barem u slučaju Hypo presuđen bez dokaza’. Vaša riječ ‘barem’ otvara mi mogućnost da zaključim da i u slučaju INA – MOL dopuštate sličan scenarij, pa i ako niste u nj uvjereni. Ja Vas uvjeravam da je i u tom slučaju riječ o dogovorenoj konstrukciji, da je čitava priča izmišljena. A da nam je sud odobrio umjesto što je odbio naš prijedlog da se provedu dokazi o tijeku novca, bilo bi vidljivo da Ježić laže i da je sve to jedna velika izmišljotina.” Zanimljivo je, dodajmo, da suprotno odluci suda Ježić do dana današnjeg nije vratio tih pet milijuna Sanaderovih ili “Sanaderovih” eura mita koje su mu navodno Mađari dali, kao i činjenica da u “povijesti bolesti” krađa i muljanja oko INE nitko osim Sanadera nije niti terećen niti suđen, niti dovođen u pitanje, od Vanje Špiljka do Račanove vlade koja je započela proces “veleizdaje”. Osobno ne mislim da je Sanader anđeo, ali nije ni Sotona koji nije optužen jedino za obilje kiše koja je pala u Hrvatskoj prošle godine u rujnu, ali kada je INA u pitanju, selektivni pristup problemu neodoljivo podsjeća na udbaški rukopis.

Posebna priča je Vladimir Šeks, o kojem Večernji list iz pera dr. Ivice Miškulina, docenta na Hrvatskom katoličkom sveučilištu, objavljuje “hagiografiju”, nečitljiv feljton koji šteti želucu svakog čitatelja koji o Šeksu bilo što ozbiljnije zna. Šteta za kolegu Miškulina, šteta za povijesnu struku i znanost. Šeks je beskrupulozan tip, čovjek bez ideala, kako ga je opisao Andrija Hebrang: “(Šeks) nije čovjek od vizije, ne posjeduje ideale, politički plan ili program, zanima ga jedino kako ostati u vrhu vlasti i zadržati političku moć.

“Kada napisah kako “kao što Nobilu ne mogu oprostiti Kordića, nevinog čovjeka, tako ni Sanaderu Glavaša” ( i Nobilo mi se javio tada pismom), onda me Sanader uputio ovako: “Sve je, naime, drugačije od javne percepcije koja je u međuvremenu postala opće mjesto. Često se najveće ‘istine’ pokažu kao najveće laži. O svemu, o inicijatoru tj. glavnom pokretaču i Bajićevu pomagaču u slučaju Glavaš zna N. N. (ne želim navoditi ime koje Sanader spominje u pismu, I. Š.), koji bi, mislim, bio spreman s Vama porazgovarati o toj temi, kao što sam i ja spreman odgovoriti na svako eventualno pitanje. Ja o tome još ne izlazim u javnost, jer imam drugog preko glave, ali doći će vrijeme i za to.”

Osoba na koju me Sanader uputio je njegov dugogodišnji politički suradnik i prijatelj koji ga se ni nakon progona nije odrekao, a i Šeksa poznaje u dušu. Šeksa koji je, prije svog dojučerašnjeg intimusa Glavaša, bio istureni aparatčik i u progonu generala Ante Gotovine s famoznim “locirati, uhititi, transferirati.” Sastao sam se s osobom kojoj me Sanader uputio u njegovoj kući, nasamo, i tada mi je potanko opisao kako su Šeks i Bajić “odradili Glavaša”, i druge pikanterije iz toga vremena koji ruše mnoge mitove, pa i način na koji je Sanader došao na čelo HDZ-a. O tome drugom prilikom. U svakom slučaju, sve dijametralno suprotno o slici koju Šeks preko feljtona u Večernjaku odašilje o sebi i tim vremenima, Šeks kojemu je Sanader, pa i Glavaš, u najtežim životnim trenucima jako puno pomagao da bi Šeks Sanadera, nakon što ga se pritvorilo, u intervjuu Globusu nazvao “dnom dna.” Kako stvari zadiru u privatnost, ne želim o tome, no otkrivaju sliku Vladimira Šeksa malo goru od onoga kako ga je niže opisao Andrija Hebrang. Pa ni o onim koje ne zadiru u privatnost ne želim, muka mi je, možda jednom…

Kada sam u najavi feljtona u Večernjaku i intervjuu sa Šeksom pročitao “nadam se da je Glavaš prihvatio da ja nisam pokretao, a ni sudjelovao u njegovom sudskom progonu”, smučilo mi se, kao i kada je izgovarao onu rečenicu vezanu uz Gotovinu. No, to je Šeks, “specijalist” za hrvatske generale, i “Domovinski rat”. Ono što je jedan među mnoštvom paradoksa u slučaju Glavaš je i činjenica da je Šeks izostavljen iz optužnice, Glavaš osuđen po “zapovjednoj odgovornosti”, a Šeks mu je bio nadređen!?

Tako funkcioniraju “pravosuđe” i “politika optuživanja”

Netko može s pravom reći koga danas zanima Sanader i njegovo mišljenje, koga zanima Glavaš, koga zanima Šeks i događaji iz tog vremena… Nije caka u tome, motiv je donijeti javnosti “drugi pogled” na ustaljene interpretacije te način na koji su funkcionirali ljudi, političari, koji su obnašali ključne funkcije u ovoj državi, kako funkcionira pravosuđe, “politika optuživanja”, kao i mediji te “antikorupcijska borba”, a što se može primijeniti i na današnjicu. Tko tu laže, a tko govori istinu – o tome imam sasvim jasan stav, kao što i čitatelji mogu zauzeti svoj. Od svih aktera najmanje vjerujem Šeksu koji pred kraj političke karijere ide retuširati svoj lik i djelo uz pomoć povjesničara Miškulina, koji to vjerojatno radi volonterski. Jedva čekam izlazak knjige o blaženom Vladimiru Šeksu pa da napišem osvrt, recenzijicu. S obzirom na svoje bivše podrepaše, treba podsjetiti da Sanader tijekom svog procesa o njima nije rekao niti jednu ružnu riječ, dok su oni “koji ništa nisu znali” u medijima iznijeli tone nemjerljivih gadosti o čovjeku koji im je dao mnogo toga, i funkcije, a nekima i političku karijeru.

Što se Sanadera tiče, eno ga, trune u Remetincu, kriv za sve. No što se dobroga dogodilo Hrvatskoj nakon što smo zatvorili Ivu, to “apsolutno zlo”. Ništa, Bajić se kandidirao za Ustavni sud, Nino Pavić, drugi član “osovine zla”, pun k’o brod daje intervjue i razmišlja o novim projektima, gradi neboder, Ježić negdje u miru uživa, Čobanković je svoje “odgulio” i sada uživa u plodovima “minulog rada”, kao i mnogi slični njemu, Šeksa se beatificira, a bivša Sanaderova stranka s mnoštvom onih koji “ništa nisu znali” sprema se za ponovno preuzimanje vlasti… No je li Hrvatska nakon Sanadera bolja, jesu li političari pošteniji, je li procvalo blagostanje? Ne, dapače. I, što bi bilo kada bi se ista metodologija kao na Sanaderu primijenila na Stipu Mesića, Linića, ministra Vrdoljaka…? Prema svemu sudeći, od Sanadera do Bandića, u Hrvatskoj se ne “hapsi” i ne provodi “antikorupcijska borba” da bi se društvo učinilo boljim, već da bi se uklonilo suparnike u istoj vrsti “zanata”. Prisjetimo se samo tko je godinama postavljao državne odvjetnike, suce i druge dijelove represivnog aparata. Je li to možda bio Vladimir Šeks, novi hrvatski blaženik?