Postavljanje turističko informativnoga panoa na odmorištu Podkraj, završen projekt “Aleja hrvatske ćirilice”
Prijepori oko ćirilice se ne vode samo u Vukovaru i Hrvatskoj, u susjednoj nam Hercegovini nikla je čitava aleja koja predstavlja hrvatsku ćirilicu. Autor spomenika na ćirilici i čitave ideje je Grgo Mikulić.
“Hrvati su se u srednjem vijeku hrvatski jezik pisali trima pismima: glagoljicom, hrvatskom ćirilicom i latinicom.
Hrvatska ćirilica se upotrebljavala od Boke Kotorske do Istre i od otoka do Save, a nerijetko i preko Save, u Slavoniji. U civilnoj korespondenciji već u XII. stoljeću hrvatska ćirilica je nadvladala glagoljicu, tako da se glagoljica, od tog vremena, upotrebljavala uglavnom u crkvenim krugovima. U XVI. stoljeću na prostorima koje zauzima današnja Republika Hrvatska primat je preuzela latinica te se tako od XVI. pa sve do potkraj XIX. stoljeća hrvatska ćirilica upotrebljava samo na prostoru današnje Bosne i Hercegovine. Zbog toga ju je fra Mato Mikić 1850. godine nazvao „bosančica“. Od njega je taj naziv 1888. godine preuzeo Ćiro Truhelka, nakon čega se taj pojam počeo upotrebljavati i u stručnim i znanstvenim krugovima.
Hrvatskom ćirilicom pisani su i slijedeći povijesni dokumenti: Povelja Kulina Bana iz 1189. godine, Miroslavovo evanđelje iz 1195. iz okolice Slanoga, Humačka ploča iz 1198., Povaljska listina (otok Brač) iz 1184. godine, Supetarski ulomak (Središnja Istra) iz XII. stoljeća, Poljički statut koji je imao četiri redakcije od 1322. do 1485. godine, Kočerinska ploča iz 1404. godine, itd.” objašnjenje je Grge Mikulića, autora spomenika iz kulturne baštine koji su vezani za hrvatsku ćirilicu.
Na ovu inicijativu se osvrnuo Vlado Marušić koji je rekao kako je “Ćirilica u školama i na Kočerinu nož je u srce svim hrvatskim braniteljima!”, što možete pročitati OVDJE.
U čitavoj priči oko ćirilice nije jasno samo zašto se toliko forsira ako su otpori toliko evidenti i rane još svježe? Nije li onda logičnije da našu djecu učimo glagoljicu prije nego ćirilicu?
