odeći ljudi države, prvaci vladajućih i oporbenih stranaka, aktivisti nevladinih udruga, analitičari vodećih medija… – svi su konsternirani, šokirani, zaprepašteni, razočarani, borbeni, voljni nasrnuti na Šešelja… Sve je to politički folklor “antifa Hrvatske” – onih koji jedno govore, a drugo misle i rade
Vojislav Šešelj nikako i ni po čemu nije hrvatski problem, niti je bitan faktor za raščlambu hrvatskih dnevnopolitičkih i državnopolitičkih smjernica. Niti je presuda koju mu je izrekao sud u Haagu prije nekoliko dana smjela biti, niti je bila esencijalno bitna za Hrvatsku. Štetila nam nije ni na kakav način.
Međutim, to tako nije izgledalo u hrvatskim medijima, a još manje u vrhovima političkih stranaka, nevladinih udruga, ali i u državnom vrhu. Svi su bili – konsternirani, šokirani, zaprepašteni, razočarani, borbeni i voljni praktično nasrnuti na Šešelja.
Hrvatska kandidatkinja za glavnog tajnika UN-a Vesna Pusić, inače četverogodišnja ministrica vanjskih poslova Republike Hrvatske, danas u oporbi kaže: „Moram reći da sam apsolutno šokirana i iznenađena. Nisam očekivala oslobađajuću presudu za nekoga tko je bio primjer dokaza da govor mržnje proizvodi smrt“.
Zoran Milanović, bivši predsjednik Vlade a danas lider oporbe kaže: „Nezadovoljan sam presudom, netko je loše odradio posao. Šešelj je bio krvnik hrvatskog, bošnjačkog, ali i srpskog naroda, jer je takva politika strahovito puno koštala srpski narod u Hrvatskoj”.
Pupovac s ocjene presude, skače na ocjene presuda
Milorad Pupovac je rekao: “Ova presuda neće utjecati ni povoljno na odnose između Srbije i BiH, ali ni na odnose Hrvata i Srba, Srba i Bošnjaka. Haaški sud i Tužiteljstvo su, na žalost, počeli donositi presude i odluke, koje stvaraju sve veće razočarenje, nepovjerenje i osjećaj nepravde u odnosu na ono što se od njega očekivalo, a to je zadovoljština za žrtve i pravda. Kod mnogih ljudi on je samo produbio osjećaj nepravde i povrijeđenost, kod mnogih je stvorio osjećaj da se više isplati govoriti huškački, jezikom mržnje i rata, nego jezikom mira, demokracije i uzajamnog pomirenja i povjerenja”.
Zastupnik Mosta Miro Bulj je reagirao oštrim i vrlo emotivnim priopćenjem, pri čemu je od Željka Reinera, predsjednice države i predsjednika Vlade zatražio hitno sazivanje izvanredne sjednice Sabora, radi rasprave o – presudi Šešelju. Ovo je zanimljiva ideja i prilično ljudska reakcija, s tim što treba vidjeti koliko je politički mudra i opravdana. Saborski odbor za ratne veterane se pridružio ovome zahtjevu.
Tomislav Karamarko, prvi potpredsjednik Vlade, je rekao: “Teško je to komentirati, zgrožen sam. Na ovaj dan, na ovom mjestu, da jedan notorni ratni zločinac, koji je uz to i harlekin, da se smije nama i cijelom svijetu. Doista, da je oslobođen po svim točkama, evo, konsterniran sam”.
Predsjednik Sabora Reiner je rekao: “Pa uistinu je to teško komentirati kad se zna da se radi o osobi koja je ismijavala taj sud, koja je zapravo bjelodano ratni zločinac. Nadajmo se da je to greška Suda, uvjeren sam da će se Tužiteljstvo na to žaliti i uvjeren sam da će pravda na kraju pobijediti”.
Grabar Kitarović: Nepovratan poraz Šešeljeve politike u Hrvatskoj
Kolinda Grabar Kitarović, predsjednica Republike, je rekla: “Danas molimo za sve njegove žrtve i žrtve velikosrpske politike, od Vukovara preko Škabrnje do Sarajeva, Srebrenice i do Kosova. Međutim, isto tako je činjenica da je Hrvatska danas slobodna i samostalna država i to nam nitko neće uzeti. Šešeljeva politika je upravo u Hrvatskoj doživjela svoj prvi i najveći poraz. I to je nepovratno. Idemo razmišljati o tome. Nadalje, moram kazati da Hrvatska ne može i neće prihvatiti ovu sramotnu presudu i nastavit ćemo raditi sve što je u našoj moći kako bi pravda bila zadovoljena. Međunarodno pravo možda je danas zakazalo, ali vjerujte mi, pravda neće!”
I, konačno, neformalna liderica antifašističkih nevladinih udruga Vesna Teršelič je rekla: “Šokirani smo oslobađajućom presudom jer je Vojislav Šešelj sigurno širio etničku mržnju. On je bio simbol ratnohuškačke politike. Nadam se da Vlada i sve Vladine institucije u Hrvatskoj neće dopustiti da Šešeljevi istupi u javnosti pogoršavaju odnose sa susjednim zemljama.”
Što je moguće uočiti kao zajedničku crtu, vrijednost ili poruku u ovim izjavama?
Izrazi kao šokiran, konsterniran, iznenađen, razoračaran su – smijurija. To je politički folklor odnosno jedna vrsta ponašanja u okviru nametnutog političkog pravogovora, normi i standarda, koji ne služe za utemeljenje neke specifične ili više kulture dijaloga, već isključivo za sprječavanje slobodnoga mišljenja, izjašnjavanja ili – dijaloga. To je klasičan pravogovorni obrazac “antifa Hrvatske”, nametnut kako bi se spriječilo i etiketiralo svako slobodnomisleće propitkivanje, revizija ili osporavanje nametnutih obrazaca, a time i politika.
Zbog toga su ovakve riječi folklor bez sadržaja, tipičan za svakoga, a najtipičniji upravo za one koji i rade i misle posve suprotno od onoga što govore. U izjavama koje smo naveli čitav je niz posve neodrživih stavova, sintagmi i pojmova, te začuđujuće pogrešnih, koje se sve ne mogu pripisati namjernim greškama. Ali, neke mogu.
Primjera radi, nije Pupovac slučajno istaknuo “presude”, a ne “presudu”, jer se iza toga pojma krije također izraz koji u njegovom govoru širom otvara vrata upravo duhu politike kojoj je služio, između ostalih, i Vojislav Šešelj. To je sintagma o “sve većem razočaranju”, zatim “zadovoljština za sve žrtve”, jer Pupovac to izrazito koristi sa stajališta “srpskih žrtava”, “zločina protiv Srba”, “progona Srba”, adresira pod “presude” na presudu Gotovini i Markaču, ali ništa manje i na presudu Karadžiću, koju svi Srbi drže – presudom samo jednome narodu. Kao i u svemu, Pupovac amnestirajući Srbiju i srpsku politiku za neupitnu i ključnu odgovornost za zločinačku politiku nastoji još jednom i ovu presudu iskoristiti za – relativizaciju odgovornosti i svođenje svih zločina pod jedan nazivnik. A niti smiju, niti mogu biti, jer je golema sadržajna razlika između inicijalnog državnog zločinačkog plana i pojedinačnih zločina u kontekstu rata.
Teršelička i jauče i nada se, a i Pusićka je “razočarana”
Niti je slučajno Vesna Teršelič zajaukala i izrazila “nadu” da Vlada, dakle hrvatska vlada, neće dopustiti da ova presuda naruši odnose prema susjedima. Tipično nisko, prljavo i pokvareno, iz čega se jasno očituje politika navodnih civilnih udruga koja svu odgovornost za sve svaljuje na – Hrvatsku.
Zašto bi Vesna Pusić – koja je bila ministrica vanjskih poslova i zalagala se za povlačenje tužbe protiv agresora na Hrvatsku, promovirala ideju i politiku pomirenje bez definiranja temelja na načelima i istini – ovom presudom bila razočarana?
Laže. Ona je morala znati, ili je poptuni kreten, da je ovakva presuda – realna. Sa svakog, pa i s pravnog stajališta, jer Sud sudi na temelju odrađenog posla Tužiteljstva, a Tužiteljstvo je radilo poslove po političkoj narudžbi sila izvan Suda kojima, između ostaloga, godinama služi i Vesna Pusić po svim političkim elementima. Vrlo je vidljivo u izjavama Vesne Pusić i Vesne Teršelič, svojevrsnih simbola vladajuće političke i društvene paradigme u Hrvatskoj, da snažno upozoravaju na “govor mržnje”.
To jasno znači da su one obje presudu protiv Šešelja izrazito i isključivo tumačile zbog unutarnjepolitičkih obračuna u Hrvatskoj, da im presuda sama po sebi ne znači ništa sa stajališta opće ocjene konteksta koji je iznjedrio Šešelja, te u konačnici državne politike i planova koji su Šešelja omogućili.
Teršelič i Pusić snažno upozoravaju na huškanje, etničku mržnju, a obje ističu kako su to izravni razlozi i uzroci – zločina. Jesu li? Naravno da nisu.
Bez srbijanske države iza leđa Šešelj je – nitko i ništa
Da je govor mržnje dovoljan za rat, bilo bi onda posve razumljivo i očekivano da Vojislav Šešelj sada nabavi kakav tenk, sjedne na kupolu i povede svoje dragovoljce na osvajanje zapadnih srpskih granica.
Zašto to ne radi, pogotovo kad i sam kaže da se nije odrekao ideje Velike Srbije, i da neće – nikada?
Jer nikada nije mogao povesti rat, bez obzira na svoje ideje, bez snažne i osmišljene namjere i politike srpske države. U državnoj politici Srbije se i danas krije zločinačka ideja, duh i agresivnost, to je istinski Šešelj, a ne tip koji se zafrkava i podiže sebi spomenik u srpskom kolektivnom duhu.
Ta ista zločinačka ideja posve legalno živi danas i u Hrvatskoj, pa zbog toga ne treba više Šešelj dolaziti s dragovoljcima. Pupovac ima pravo kad kaže da nije vrijeme za huškanje, jer sad velikosrpksoj politici trebaju mir, razumijevanje i dijalog, kako bi što manje pozornosti pratilo nastavak ostvarivanja politike zbog koje se – fingiralo suđenje Šešelju.
Najbliži je reakcijom realnim odnosima stvari i realnoj ugrozi, iako je pogrešno usmjerena na Šešelja, saborski zastupnik Miro Bulj. Inicirajući iz pogrešnih razloga izvanrednu sjednicu Sabora, zapravo samo je korak do onoga što Hrvatska odavno treba uraditi. Sjesti, otvoreno u mjeri koja neće proizvesti međunarodnu štetu i o pitanjima koja nisu isključivo za tihu diplomaciju zauzeti jasna stajališta o odnosima prema Srbiji. Tim prije što se ta politika u velikoj mjeri mora odnositi i odnosi na ukupnu hrvatsku državnu politiku i prema Bosni i Hercegovini. Nužno je zauzeti jasna načelna polazišta za dugoročne političke odnose prema Srbiji.
Ne želimo konsternacije, šokove…, već jasna stajališta
Vrijeme je da hrvatski narod zna na čemu smo. Vrijeme je da se javno, pred svim hrvatskim državljanima svaki saborski zastupnik očituje za saborskom govornicom o hrvatskoj političkoj platformi o hrvatsko-srpskim odnosima.
Nakon “konsternacija, šokova, iznenađenja i zaprepaštenosti” presudom Šešelju, vrijeme je za argumentiran razgovor.
Primjera radi, što bi se dogodilo da je predsjednik Sudskog vijeća u Haagu drukčije i Hrvatskoj posve prihvatljivo obrazložio, jednako tako – oslobađajuću, ili čak presudu s dugogodišnjom robijom za Šešelja?
To pitanje otvara bit svari.
Ne znam zašto je tako presudno obrazloženje u ovoj presudi, kad Hrvatska ima, a nikada nije koristila nekoliko drugih presuda, kako s ovoga sudišta tako i prije svega sa stalnog Međunarodnog suda pravde u Haagu, koje neupitno potvrđuju odgovornost Srbije i srbijanske politike za sva zla na prostorima Republike Hrvatske tijekom srpske agresije.
Što smo s tim napravili? Ništa.
To je ključno pitanje, jer Vesna Pusić je kao šefica diplomacije imala više od godinu dana čitav niz elemenata iz presude Međunarodnog suda pravde pred sobom, a bianco se kladim da nikada nije ni pomislila uzeti elemente te presude kao pregovaračku poziciju radi ostvarivanja hrvatskih nacionalnih interesa prema Srbiji, ali još i više prema svim relevantnim čimbenicima u svijetu. A to, tu presudu nitko tko drži do sebe ne smije – ignorirati.
Utoliko više djeluju jadno naricanja i jauci zbog ove presude, koja ionako ništa nije mogla promijeniti, niti bi promijenila da je ne znam kakva, jer neće doći nijedan sudac, nijedan tužitelj niti bilo tko drugi iz svijeta štititi interese hrvatskoga naroda, da mu ne znam što ponudimo.
To pogotovo nije ni nužno ni potrebno raditi nasuprot Šešelju. On je, sa stajališta srpskih, koliko god po čitavom nizu elementa nastranih i zločestih interesa, pojam nacionalne odanosti, spremnosti na žrtvu i svega što je potrebno u odnosu na “narikače” u Hrvatskoj, koji mu ni u čemu, pa čak ni u intelektualnom potencijalu, nisu ni do gležnja. Ništa kao Šešelj, po tko zna koji put, nije ogolilo svu bijedu hrvatske politike, zbog činjenice da ne postoji ni minimum usuglašenih načela o nacionalnim interesima.
