U dvorani Nadbiskupskog sjemeniÅ¡ta u Splitu, u organizaciji Hrvatske udruge Benedikt, Hrvatskog nacionalnog etiÄkog sudiÅ¡ta i Hrvatskog stožera, a pod pokroviteljstvom Splitsko dalmatinske županije, održana je tribina i predstavljena knjiga u hrvatskom (proÅ¡irenom) izdanju Huda jama–strogo Äuvana tajna.
RijeÄ je o knjizi Romana Leljaka, samostalnog istraživaÄa i novinara, objavljena u nakladi Hrvatskog žrtvoslvnog druÅ¡tva iz Hrvatske i DruÅ¡tva Huda Jama, iz Slovenije, za koju je popratnu rijeÄ napisao mons. Mile Bogović.
Na tribini su sudjelovali Roman Leljak, prof. emiritus Zvonimir Å eparović i dr. Josip JurÄević, a program je vodio pukovnik Zdravko Vladanović. U prepunoj dvorani nazoÄne su pozdravili domaćini Vide Popović, predsjednik HUB-a, te župan splitsko dalmatinski Zlatko Ževrnja, koji je kazao, pomagat ćemo i na putovima istine gradit ćemo hrvatsku budućnost, jer ovakvim filmovima i knjigama dolazimo do hrvatske istine. Žalosno je da Ministarstvo kulture ima novac za financira filmova i tiskovina koji kompromitiraju hrvatske državu i ismijavaju hrvatske vrijednosti, poput hrvatske himne.-
U sklopu tribine prikazan je kratki film Huda jama straviÄni rudnik, a ovo stratiÅ¡te je samo jedno od 1.700, dosada poznatih mnoÅ¡tvenih stratiÅ¡ta, koja zorno svjedoÄe o pripremanju i sustavnom zloÄinu, koje je, nakon Drugog svjetskog rata, poÄinila izopaÄena (totalitarna) jugoslavenska komunistiÄka vlast. Prikazani su slajdovi slika iz Barbarina ugljenokopa, straviÄne ženske pletenice, tijela koja su bila poput mumija, s gotovo oÄuvanom kožom na nogama. U slajdovima je izložio iz celjskog muzeja fotke zarobljenika u Celju, kamione kako ih odvoze, i sliku Josipa Broza koji paradira u otvorenom automobilu kroz Celje, 1. lipnja, 1945. godine.
Huda Jama u blizini Laškog -Slovenija
Lelajk se posebno zahvalio prof. Vladi Loziću koji je uložio veliki trud da knjigu lektorira na hrvatskom jeziku, te je istaknuo da ima i nekoliko novih saznanja o istraživanju u Sloveniji, jer ga je Huda jama (LaÅ¡ko) poslala u istraživanje, jer je do tada živio u zabludama i neznanju, kao tajnopisac u tajnoj vojnoj službi. -Rodio sam se u Krapini 1964. i iste godine s roditeljima odselio u Sloveniju gdje smo živjeli u blizini Teherja. SvjedoÄanstva sam poÄeo skupljati kraj crkve sv. Ane, a u ovoj knjizi na hrvatskom jeziku donosim pismohranski dokaz i cijelu komunistiÄku ustanovu zloÄinaÄku okomicu vlasti, od njezina nalogodavca do izvrÅ¡itelja, slike i imena svih poÄinitelja. –
O poÄinjenim zloÄinima ne samo u Hudoj jami, nego i u logoru Teharje, i okolnim celjskim stratiÅ¡tima Roman Leljak je doznao je 1989., kad je imao prigodu proÄitati svjedoÄenje o ženi u sedmom mjesecu trudnoće (Ivanke Å krabec) kojoj partizanski krvnici nisu poÅ¡tedjeli život. I tako je javnosti otkrio tajnu i objelodanio knjigu Teharske žive rane. Podatci do kojih je istraživanjem o Barbarinu rovu doÅ¡ao upućivali su na oko 3000 žrtava, od kojih je 2000 Hrvata, 700 Slovenaca i 200 Austrijanaca.Nakon toga je objelodanio Äetrdesetak knjiga o ubojstvima poslije Drugoga svjetskog rata u Sloveniji. Sada istražuje Udbin rad od 1945. do 1990. godine u zapadno europskim državama. Objelodanio je knjigu o tomu: sam protiv njih- metodologija rada tajnih službi. Svojim je radom o otmici i ubojstvu Stjepana Crnogorca, Äiju je sudbinu razotkrio u Arhivu Slovenije, postignuo da je to doÅ¡lo pred slovenski parlament.
(MeÄ‘u nazoÄnim u Dvorani bili su i Älanovi obitelji ubijenog Stjepana Crnogorca, Leljak ih je pozdravio a posebno s. Bernardinu Crnogorac, Stjepanovu sestru, Å¡to su nazoÄni popratili snažnim pljeskom.)
Hoće li muÄenici ih Hude Jame biti dostojno pokopani?
Na Äetverominutnom filmu prikazano je otvaranje Hude Jame 2009. godine., toÄno dvadeset godina nakon otkrića. Autor je kazao da se nailazilo na veliki otpor, a da taj otpor joÅ¡ uvijek traje, dokaz su izvaÄ‘eni posmrtni ostaci oko 800 ljudi, od kojih je deset postotaka žena i jedno dijete, koji su živi baÄeni u jamu i zasuti vapnom i zazidani zemljom, željezom, drvenim trupcima, s tri debela pregradna zida od betona i cigle u dužini od stotinu metara.
IstraživaÄ Leljak je kazao da je zloÄin poÄinio Prvi bataljun KNOJ-a, pod zapovjedniÅ¡tvom Benjamina Žižmonda, u vremenu od 25. svibnja od 1. lipnja, a svi poÄinitelji zloÄina bili su Slovenci iz Celja i okolice, u dobi od 16 do 22 godine. Za zloÄin nitko nije odgovarao, dosta njih joÅ¡ živi udobnim životom, pokrali su im imovinu, uselili u njihove kuće i uspostavili svevlašće i danas su povlaÅ¡teni. Žižmonda je umro 2011. A joÅ¡ jedan je zloÄin poÄinjen prema žrtvama, jer nisu dostojno pokopani, a ja se duboko nadam, da će to uÄiniti, nova hrvatska vlada, zakljuÄio je svoje izlaganje Leljak.
Prof. JurÄević je kazao da je Lejak svojim istraživanjem uspio da slovensko državno povjerenstvo 2008. zapoÄne otkopavati i vaditi kosti umorenih u stratiÅ¡tu Barbarina ugljenokopa, te da je ova knjiga iznimno dragocjen istraživaÄki pothvat i važan izvor dokaza za suoÄavanje s tim tamnim razdobljem hrvatske i slovenske povijesti. Ova važna knjiga prevedena je na hrvatski, a povijesno su i na druge naÄine najvrjedniji iskazi u knjizi, koje je Leljak, prije Äetvrt stoljeća, zapisao o oÄevidaca zloÄina. Većina tih oÄevidaca viÅ¡e nije živa, pa je velika Leljakova zasluga Å¡to su njihova svjedoÄenja spaÅ¡ena od zaborava. Treba naglasiti da se Leljak izložio velikoj osobnoj pogibelji, jer je svjedoÄenja zapisivao dok je Jugoslavija postojala.
Prof. Å eparović je kazao da je ovaj Leljakov rukopis važna dokazna knjiga, potresna u svojim zloÄinima, koje nam on prikazuje. Ovo je najtužnija knjiga koju sam ikada Äitao. O vojnicima i graÄ‘anima, muÅ¡karcima i ženama, starijim i mlaÄ‘im osobama, žrtvama bezumnog zloÄina komunistiÄkih zaluÄ‘enih ubojica. Ta njihova zloÄinaÄka namjera i njihovo zlodjelo pokazuje zastraÅ¡ujuću domiÅ¡ljatost u zlu. Ubojicama nije bilo dovoljno ubiti. Ovdje je ubojstvo pripremano biti Å¡to je moguće okrutnije, da smrt u mraku, bez hrane i vode, bez izlaza, dolazi polagano, usporeno, da muke Å¡to dulje traju, jer su ih zloÄinci zazidali debelim neprobojnim zidovima, da žrtve umru u straÅ¡nim mukama i, Å¡to je za ubojice joÅ¡ važnije, da se za zloÄin nikada ne dozna, da ostane skriven u mraku, u rudniku smrti. Te da su proÅ¡le godine poslali Poziv hrvatskoj vlasti: primijenimo Europske standarde na komunistiÄke zloÄine u Hrvatskoj. Posjetili smo ured Državnog odvjetniÅ¡tva RH i iznijeli naÅ¡e zahtjeve da se pristupi prema kaznenim prijavama, koje su im podnijete prije desetak godina. Izgovaraju se da nemaju dokaza za optužnice… I na kraju je kazao, Papa je Petrovi nasljednici, uvijek dobar, u službi RijeÄi, Istine, ali dugo neće biti onakav Papa poput sv. Ivana Pavla II., i bolna je Äinjenica, da o naÅ¡em hrvatskom muÄeniku blaženom Alojziju Stepincu donose odluku pripadnici onih koji izvrÅ¡iÅ¡e zlosilje nad Njim.
Nakon izlaganja slijedila je kratka rasprava.
ZloÄin nad zloÄinom- Zar žrtva nije žrtva?
A za kraj muÄeniÅ¡tva, ili poÄetak, straÅ¡ni prizori… ljudi su se nakon tribine, pod Å¡okom, s tugom i sa suzom u oku, raziÅ¡li kućama, razmiÅ¡ljajjući i komentirajući o onima, Äiji posmrtni ostatci tužni i ostavljeni stoje neprimjereno odloženi, u plastiÄnim vrećama i koÅ¡arama, nabacani po policama u jednom odjeljku Hude Jame, kao i o onim posmrtnim ostacima u njezinu dubokom rovu, koji ostadoÅ¡e ne dodirnuti i ne izvaÄ‘eni. S upitom Å¡to je straÅ¡nije? IzvaÄ‘eni, ili ostavljeni? Kao Å¡to reÄe i sam Leljak, joÅ¡ jednom je nad njima poÄinjen zloÄin, bez imalo poÅ¡tovanja.
I s pravom su se veÄeras nazoÄni zapitali, uz komentare: „Gdje su oni istinoljubci, zagovaraÄi pravde, poÅ¡tenja, sloboda bez žice i granice, koji svako malo po medijima priÄaju o dostojanstvu Äovjeka, o ravnopravnosti spolova, o humanosti, kako se ljude ne smije dijeliti po etniÄkim skupinama, vjeroispovijesti, po boji, ideologiji, jer svi su ljudi isti. Božji ljudi. Gdje su se skrili, i gdje za njih prestaje žrtva biti žrtva,i muÄeniÅ¡tvo kad su u pitanju muÄki zatrpani živi ljudi u Barbarinom ugljenokopu. Zar žrtva nije žrtva? Kad žrtva prestaje biti žrtva? ZaÄuÄ‘uje, da o tome u medijskoj javnosti ima malo, niÅ¡ta, gotovo na kapaljku. Gdje su ona priopćivala i novinari koji se zaklinju kako svjedoÄe istinu utemeljenu na dokazima, gdje su im reportaže o takvim prizorima i prostor posvećen takvim dokumentarcima, zaÅ¡to javnost (ne)zna i nije upućena. O ovome skoro pa niÅ¡ta, samo sekundarna izvješća, dok je tv-program satima i satima zatrpan glupostima, reklamama, razno raznim farmama, big braderima, zapisano u zvijezdama, zvjezdice, mijenjam ženu, i sve to na grbaÄi i preplati gledatelja. A o istinitoj hrvatskoj povijesti, nesreći, na tv- programu ima vrlo malo, ili niÅ¡ta. Tajna. Huda Jama! Ljuta Rana!“
Knjiga Romana Leljaka Huda Jama-strogo Äuvana tajna, na Äijoj je naslovnici otvor u Barbarin ugljenokop, zapoÄinje stihovima pjesnika France BolanÄa: /Negdje na brijegu je groblje/ bez križeva, cvijeća, grobovi pusti/ i preko raspadnutog zida žuta loza/ traži svjetlo mrtvim rukama./
/Ležim u dubini tiho, tiho,/ u dolini veÄer je hladan i pusta,/ kraj mene je noć/ svijetli mi./ Jao, lijepa je Å¡utnja zemljom prekritih usta./
S. Z. bpz.ba
