I tako dok priÄam stare Å¡toseve, Äekam da mi neÅ¡to pametno padne na pamet. Zanepodalo se pa se ne da. Jer svijet ovaj u kojem živimo bježeći od sebe i svoje kršćanske kulturoloÅ¡ke pozadine upada u jamu bezdanku ideoloÅ¡kog i demagoÅ¡kog mraka relativizma u kojem sve jest i nije, sve ide i sve može, samo da se održi da oni koji imaju stjeÄu joÅ¡ i viÅ¡e, a svi drugi za njih namiÄu i zbog njih postoje: ne rade da žive, nego žive da rade.
UÄinci rata za islamsku državu postaju sve oÄitiji. Postoje muslimani zbog kojih se zgražamo (javno se diÄe vlastitim zvjerstvima i uniÅ¡tavanjem ljudske baÅ¡tine). Postoje i oni koje sažalijevamo (stižu nam kao prognanici: ljudi u nevolji), ali i oko kojih dvojimo s obzirom na razliku u kulturi i u strahu od spavaÄa (pripadnika militantnih skupina u ruhu njihovih žrtava). I postoji joÅ¡ neÅ¡to Å¡to se od magle ne da vidjeti. Nestanak kršćana na Bliskom Istoku. Tek tu i tamo papa progovori po koju rijeÄ i kao da je nije ni rekao. U BiH navodni otpor protiv muslimanskog entiteta trajat će do posljednjeg katolika. O ovome i papa Å¡uti. Maureen Cormack (ameriÄka veleposlanica u BiH) proÅ¡etala Bosnom uzduž i poprijeko, dala nekoliko izjava i sad mirno poÄiva, ne boli je glava. Al bi mnoge mogla zaboliti…
BiH je potrebna ustavna reforma. Nabolje ili nagore?! ÄŒitaj: tko joj se nada, tko od nje strahuje. I Å¡to nam to spremaju?!
BiH je izvor stranih boraca za ISIL, stoga treba otkloniti nezaposlenost i podložnost manipulacijama. ÄŒitaj: veliki brat te gleda (a to je uvijek opasno). Iako nije joÅ¡ niÅ¡ta nauÄio iz povijesti jer misli da se ekonomijom sve bolesti lijeÄe: kruha i igara. Kruha je sve manje, a igre sve nemaÅ¡tovitije.
Djeca u BiH trebaju zajedniÄko Å¡kolovanje. ÄŒitaj: slijedi joÅ¡ jedna forma reforme, pritisaka i uplitanja u nakani da se ostvare ciljevi koji se javno ne objavljuju (a poÄesto se sumnja i da uopće postoje). Maureen tvrdi da je naÅ¡e sadaÅ¡nje obrazovanje ispolitizirano. A koje nije? Ako djeca trebaju zajedniÄko Å¡kolovanje (na Äijem programu i Äijem jeziku – ja predlažem hrvatski?). Å to ćemo s pravom djece i pravom roditelja na izbor ili se demokracija vraća staroj metodi uvoÄ‘enja svake novine (ako ne može drugaÄije udri Äekićem, ako ne ide Äekićem, uzmi veći – Äekić!?). I tako se obrazovni sustav mora promijeniti (zbog Äega?). Ne zna se zaÅ¡to, možda se sluti, ma mora se, i to nije, naravno, uplitanje politike u obrazovanje to je, ne znam Å¡to ili kako drugaÄije imenovati nego diktat (izvorno demokratski: pijet coca colu ionako ćete umrijeti).
Mora se promijeniti, misli: obrazovni sustav (i djeca moraju na nastavu ići zajedno bez nametanja i prisilne asimilacije) – uÄenici ne moraju, naravno, zaboraviti svoju kulturu i podrijetlo. Od ovoliko morbi doÄ‘e mi da zamolim za manje buke u eteru.
Nije nejakome lako kad sluÅ¡a Å¡to moćni govore. Davno je u nas svijet naÄio da je tuÄ‘im lako gloginje mlatit. Pa znaÅ¡ i sam da veliki imaju o nama joÅ¡ uvijek ideja mada im, makar kad su Hrvati u BiH u pitanju, ponestaje materijala.
Davno već, kad je Stipe veliki Šuvar reformirao školstvo (i ukinuo gimnazije, što samo potvrđuje da i velike reforme mogu biti nagore) među Hrvatima je kružio jedan štos.
Naime, Stipe je, makar u ovom vicu, negdje na nekom brežuljku, prema Å estinama imao vilu (ne mislim ljubavnicu, nego kuću se nekoliko sobiÄaka ko ona jadna crljena sirotinja, Äisto reda radi da se nekaj ima, ne?). I tu odmah blizu kad se krene k Medvednici stanoval je sujed Jura koji je imal jednu kravicu. I tako jednog nedjeljnog jutra kad bi sav normalni svijet kretao na misu Stipe bi krenuo put Medvednice. I tako u nedilju ranu ugleda on suseda Juru koji mu se nekako uÄini tužnim, pa ga zapita: – Kaj, je sused, kak si kaj? (onako purgerski kako je kao Portugalac već bio nauÄio, da mu da do znanja, da je on, unatoÄ tomu Å¡to je pripadnik crvene gospode, onako Äisto obiÄan i fini gospodin, ne?).
- A nikaj sused, kravica mi je bolezna – a onda se prisjeti da je Äuo da je taj fini gospodin nekakva doktor i pun nade nastavi – recite mi kaj da joj delam?
- Znate gospon Jura – uzvrati mu Štef (oću reć Stipe) – ja mislim da bi bilo najbolje da je obesite za desnu prednju nogu.
I tako se rastanu i svatko nastavi svojim putem. Jura prema svojoj Å¡talici, a naÅ¡ Stipe drÄno ponosan na sebe i svoje umne savjete prema Medvednici. Gledao on tako na Zagreb, na sebe ponosan jer se sjetio kako je joÅ¡ kao mali morao ići u Imotski meÄ‘u one zadrte dinaride (da ne kaže, ustaÅ¡e). A onda uzdahnu sa sjetom i vrati se na svoje svakodnevne partijske zadatke.
Iduće nedjelje opet susretne susjeda Juru, i da pojednostavim, upita ga je li kravica bolje (ponosan na sebe kako se prisjetio jer je tako mogao i Juru pozvati za svjedoka da on brine i o brigama malih obiÄnih ljudi), a Jura mu reÄe da pak i nije i da terapija nije poluÄila uÄinkom. Ovaj put mu Å tef (pardon Stipe) preporuÄi da je objesi za lijevu zadnju nogu. I tako mu opet iduće nedjelje preporuÄi da je objesi za rep, a kad onda mjesecima nije sureo Juru nije mogao prestati razmiÅ¡ljati o potrebama maloga Äovjeka i nekako ga uvijek kopkalo Å¡to se dogodilo s kravicom, pa kako Juru ni ovaj put ne susretnu na svome putu za Medvednicu, on odluÄi pozvoniti.
Kad ga je ugledao Jura, nakon Å¡to otvori vrata, zateÄen je stao i tako ukipljen nije niÄim odavao je li mu drago Å¡to vidi doktora ili mu je krivo ili pak neku drugu emociju ima. Izgledao je toliko zbunjen da se niÅ¡ta nije moglo iÅ¡Äitati. Ili pak ipak neÅ¡to skriva, pomisli Stipe, ali svejedno ga smjelo upita (jedino Å¡to ga je zanimalo):
-Â A sused Jura… Kravica? Å ta je bilo s kravicom?
- A nikaj – odgovori Jura tužno – vmrla je.
- Šteta imo sam još ideja – na odlasku uzvrati Stipe i krenu uznosito uz Mevednicu.
Sve me je strah da su ideje Zapada o BiH beskonaÄne, a Hrvata viÅ¡e biti ne će. I kad smo već kod Å¡kolovanja nisu tri obrazovna sustava dovele Hrvate, Srbe i BoÅ¡njake do toga da se dvaput pokolju, nego jedan i jedinstveni (jedan pa drugi). I oÄito, iako neispolitizirani (kako bi bili kad su bili jedinstveni) nisu (ili jesu) uspjeli. Ili se to iznova priželjkuje?!
I tako dok priÄam stare Å¡toseve, Äekam da mi neÅ¡to pametno padne na pamet. Zanepodalo se pa se ne da. Jer svijet ovaj u kojem živimo bježeći od sebe i svoje kršćanske kulturoloÅ¡ke pozadine upada u jamu bezdanku ideoloÅ¡kog i demagoÅ¡kog mraka relativizma u kojem sve jest i nije, sve ide i sve može, samo da se održi da oni koji imaju stjeÄu joÅ¡ i viÅ¡e, a svi drugi za njih namiÄu i zbog njih postoje: ne rade da žive, nego žive da rade.