U rezultatski vrlo neizvjesnim izborima 11. rujna sučelit će se Zoran, Andrej i Božo. Zorana znamo, Andreja upoznajemo, Božo uvijek može iznenaditi. O vjerodostojnosti koju uspiju prenijeti biračima u ovoj neobičnoj ljetnoj kampanji ovisit će sastav sljedeće vladajuće koalicije.
Bilo čija apsolutna pobjeda realno nije izgledna. A za relativnu, Zoran Milanović i Andrej Plenković moraju (u)pecati glasove birača izvan svojih tradicionalnih stranačkih bazena. Božo Petrov kao opcija nezadovoljnika razočaranih postojećom političkom strukturom, po definiciji peca po tuđim bazenima.
Nakon dvanaest godina na čelu SDP-a i četiri godine na čelu Vlade, Milanović je dobro poznat biračima iz svih bazena. Njegovi su aduti u ovim izborima klasični aduti hrvatske politike: trgovačka matematika, kratko pamćenje, sustavna amnestija SDP-a od strane institucija kaznenog progona, još uvijek visok stupanj medijskih simpatija i medijske kontrole, i Milanovićeva poslovična arogancija, koju njegovi pobornici vole interpretirati i kao neustrašivost.
Zoran Milanović nema problema s činjenicama: on ih naprosto, ma kakve bile, u trenu okreće u svoju korist. Sukladno toj retorici, njegova bivša Vlada nije bila najgora i najnekompetentnija u bližoj hrvatskoj povijesti, već su oni zapravo, kako je to nedavno objasnio bivši potpredsjednik te Vlade Branko Grčić, pripremali teren da bi Oreškovićeva Vlada u samo nekoliko mjeseci mogla financijski stabilizirati zemlju, pokrenuti projekte (EU fondovi) i početi bilježiti rezultate. Njegovi bivši ministri i sadašnji visokopozicionirani kandidati na listama, Zmajlović, Hajdaš-Dončić, Vrdoljak nisu provincijalni hohštapleri koji bi, samo slijedom dosad medijski otvorenih afera u dosljedno-pravnoj državi svakog jutra sa zebnjom gledali je li policijska „marica“ pred kućom, već su ministri iz snova i moralne vertikale.
Jakovina nije klasični primjerak političke korupcije, koji bi u pravnoj državi samo zbog manipulacija EU fondovima bio pod ozbiljnim kaznenim progonom, već je gotovo žrtva jer se povukao iz izborne utrke zbog dobrobiti partije. Samo pod Milanovićevim pokroviteljstvom poslovično nesposobni Gordan Maras može držati lekcije o sposobnosti. Otkad je u koaliciji s Milanovićem, HSS-ov Stipe Gabrić- Jambo nije prototip ratnog profitera, već „zviždač“ za čistoću sustava.
Otkad se Milanoviću pridružio novi predsjednik HSS-a Krešo Beljak, provaljivanje u automobile je gotovo prijamni ispit za buduće saborske zastupnike. I nakon sramotnih „11 obeshrabrujućih“ glasova pred Vijećem sigurnosti, Vesna Pusić je u nas sveznajuća politička učiteljica, tik iza Milanovića na izbornoj listi. I tako bi se moglo nizati…
No pitanje je može li Milanovićeva bahata retorika i zamjena teza još jednom proći kod birača?
Osobno ne vjerujem da u ovom pokušaju može upecati išta značajno izvan tradicionalnog SDP-ovog bazena i time polučiti bolji izborni rezultat nego lani. No ne vjeruju u to izgleda niti one stare partijske strukture, koje su ga iznjedrile kao novog lidera SDP-a i kojima je vraćao dug, između ostalog i zarativši s EU-om zbog lexa Perković. Uskraćivanje bezrezervne medijske potpore i otvaranje zasad tek upozoravajućih korupcijskih afera znak je da u očima istinskih kreatora hrvatske politike Zoki više nije dečko koji obećava niti dečko za pobjede. Iako, Zoki se neće predati bez borbe.
Novom šefu HDZ-a Andreju Plenkoviću, kojeg je stranka dočekala kao spasitelja, vrijeme je veći protivnik od Milanovića i Petrova zajedno. Da bi izvan tradicionalnog HDZ-ovog bazena upecao dovoljan broj glasova za uvjerljivu relativnu pobjedu, Plenković bi morao u samo dva mjeseca promijeniti okoštalu klijentelističku i klimoglavu strukturu stranke, s novim ljudima prezentirati novi profil stranke, učiniti taj profil sukladnim očekivanju birača i potrebama trenutka, potpuno „prešaltati“ sebe iz diplomatske u političku ulogu i sve to prenijeti biračima tako da izgleda uvjerljivo.
A u samo dva mjeseca to se čini gotovo nemogućom misijom. Plenković je pribjegao taktici promjena „u hodu“, kombinaciji starog i novog, poznatog i drukčijeg, što se vidjelo najbolje na koncipiranju izbornih lista. No upitno je može li takvom taktikom, pa i može li bilo kojom taktikom u tako kratkom vremenu Plenković izvan tradicionalnog HDZ-ovog bazena upecati dovoljan broj glasova za uvjerljivu relativnu pobjedu, koja bi mu omogućila presudnu ulogu u sastavljanju i vođenju buduće vlade.
Upitno je također da li mu više koristi kada ga hvale iz političkog i medijskog tabora SDP-a, ili mu te pohvale ciljano oduzimaju vjerodostojnost pred vlastitim biračkim tijelom. Upitno je i da li, i u kojoj mjeri, taj pokušaj da se svidi onima koji nisu tradicionalni birači HDZ-a, Plenkovića udaljava od tradicionalnog stranačkog izbornog bazena.
Za početak, učinio je veliki korak otklonivši od HDZ-a retorikom arhaične, a praksom trgovački-prozaične kvazipravaške grupacije. No pravi je test kako zadržati i proširiti političku sredinu, desno od centra. Zato su ovi izbori zapravo i izbori koji će donijeti novo profiliranje HDZ-a – ili novi zamah s novim profilom europske pučke stranke ili zalazno-silaznu putanju stranke koja je izgubila sadržaj. Ovi su izbori na osobnoj razini i biti ili ne biti Plenkovićeve političke karijere. Jedino mu relativna izborna pobjeda osigurava sljedeću epizodu.
Treći izborni ribar Božo Petrov svojom je principijelnošću u postupku neuspjelog Karamarkovog „preslagivanja“ Vlade vratio povjerenje koje je izgubio nekoliko mjeseci ranije, kada je bio percipiran kao vječito „smetalo“ u Vladi, netko tko zapravo inzistiranjem na detalju i nedostatkom političke pragme sprječava efikasnost u odlučivanju. Ma koliko to sporo i ponekad naporno bilo, Petrovu valja zahvaliti što su se kriteriji u hrvatskoj politici ipak počeli mijenjati, što je politički klijentelizam kao najrašireniji i najzloćudniji oblik političke korupcije prepoznat kao jedna od glavnih prepreka razvoju.
No unatoč tome, ili baš zbog toga, Boži Petrovu i Mostu u ovim će izborima biti generalno otežano pecanje glasova. Na prošlim su izborima postali presudna snaga zahvaljujući prvenstveno potpori SDP-u sklonih medija, koji su preko Mosta kao „trećeg puta“ pomagali slabljenju HDZ-a.
Ovaj put je izvjesno da Božo Petrov i Most neće imati medije na svoj strani. No i to je veliki test. Nakon što su se politički ukorijenili i postali prepoznatljivi, Petrov i Most u ovim izborima imaju priliku pokazati da su uistinu „treći put“ a ne samo političko- medijska konstrukcija trećeg puta. Ili će propasti. Ako uistinu imaju politički potencijal za promjene, Petrov i društvo čak i trenutačni medijski bojkot i opstrukciju mogu pretvoriti u prednost, zadržati stare, pa čak i upecati nešto novih glasova.
Osobito onih koji inkliniraju HDZ-ovu bazenu. Prvenstveno one koje Plenković u ovom kratkom roku neće uspjeti uvjeriti da se HDZ uistinu mijenja ili ih neće uspjeti uvjeriti da se mijenja u njima poželjnom smjeru.
Tek kada se izbroje rezultati pecanja moći će se razgovarati o meniju za koalicijsku večeru. Sva prethodna razmatranja velikih i malih, desnocentričnih i lijevocentričnih koalicija zasad su tek instrumenti u službi pojedinih kampanja.
Višnja Starešina / Slobodna Dalmacija bpz.ba
