‘Kada sam počinjao, bili su samo pjevači, a skladatelja je bilo malo, kao i sada. Možda Bregović i Dedić, a ja sam bio prvi skladatelj koji je stvarao svoju glazbu’, rekao je Štulić beogradskimVečernjim novostima
Žalili ste se Ustavnom sudu Srbije zbog povrede prava na pravično suđenje protiv “Plato buksa”, “Haj faja” i “Komune”?
– Sud je povjerovao da treba platiti jamčevinu “Plato buksu” kao stranac i da imam nizozemsko državljanstvo. Međutim, ja ga nemam, što oni uopće nisu htjeli provjeriti. Odavno mi je istekao jugoslavenski pasoš, ali nisam stranac. “Haj faj” je objavio pet mojih diskova, gotovo sav moj materijal, a ja ne mogu apsolutno ništa. Ne samo u Srbiji, nego iu Hrvatskoj. Sve je s novcem povezano, a ko uzima novac, on plaća i suci. To je uvijek bilo tako i biće. Ne mogu skrštenih ruku da to gledam, a sramota me je da se oko toga potežem.
Stvarno, apsurdno …
– Još je u Titovo vrijeme bilo bandi i lopovluka. Ja sam 1980. morao se učlanim u Sokoj da bih dobio autorske honorare, a nisam vidio ni dinara. Poslije četiri-pet mjeseci odem i pitam gdje je problem, a oni mi kažu da ne isplaćuju novac jer prelaze na računalnu obradu. Prelazili su od 1984. do rata 1991, a kompjuteri tada nisu ni postojali. Ubirali su novac od mojih pjesama, ali nikad nisu plaćali. Naravno, odmah sam se ispisao iz Sokoja, 1981. o čemu imam i potvrdu. A onda sam vidio da su me oni tek 1994. odjavili i “predali” hrvatskom ZAMP-u. To je bilo povezano s “Olujom”, sve je naštimovane i dogovoreno. Sve su to sestrinske i gazdinske organizacije koje surađuju.
Oni surađuju, a vi bez novca?
– Nemam ja veze ni sa Hrvatskom, ni sa Srbijom, ni sa Jugoslavijom, kako je to Sokoj predstavljao, već samo sa svojim radom. Sve račune plaćam uredno, porez, sve živo, ali mene odavno nitko ne plaća. Nisam bankrotirao, nemam nikakav dug, ali ne mogu raditi kad sve košta.
Rekli ste da je vaša karijera veliko neslaganje sa osrednjošću, koja vlada svuda?
– Nema uopće dobrih autora. Kada sam počinjao, bili su samo pjevači, a skladatelja je bilo malo, kao i sada. Možda Bregović i Dedić, a ja sam bio prvi skladatelj koji je stvarao svoju glazbu. Poludim kad vidim ove “Wikipedije” koje pišu smokvaru. Prosto uvredljivo. Taj kadar ništa drugo nije znao nego da maže kvake gov ** ma i sada pišu o meni da sam pjevač. Nisam pjevač, ja sam skladatelj. Jedini sam kod nas imao program od svojih pjesama, dok su pola repertoara na koncertu “Bijelog dugmeta” bile tuđe pjesme, kao Yesterday primjerice. Prvi sam kod nas krenuo sa svojim kompozicijama.
U mnogo čemu ste bili prvi?
– Jeste, u mnogo čemu. Ipak, prvo sam skladatelj, pa sve ostalo, kakav crni pjevač? Kad bih bio solo pjevač, to bi onda značilo da nisam ja “Azra”, što je “Jugotonova” politika, nego su drugi “Azra”. Onda su mi oni, valjda, radili pjesme.
Ostali ste čvrsta linija, kao što pjevate u No comment iz 1984.?
– Jesam čvrsta linija, zato sam i zaostao. Jedino što sam volio u životu bili su glazba i nogomet. Ništa izvan toga me nije interesiralo. Nogomet ne možeš igrati sam, a glazbu možeš raditi sam. A da bih se mogao baviti glazbom, morao sam napraviti pjesme. Baš prije neki dan nađem tekst o sebi s naslovom “Od netalentovanog čupka do zvijezde regiona” i mislim se, odakle vam to “netalentirani”?
U “Globusu” su me 1994. proglasili za 11. jugoslavenskog gitaristu. Kao, veze ni sa čim nemam. A još 1972. sam jako dobro i svirao i pjevao, možda ne toliko savršeno, a od 1974. sam nastupao javno, sam, bez benda, na fakultetu. Htio sam da sviram po cijeli dan i nitko mi nije bio ravan. Pa, jebotete, ja sam 1977. najbolje svirao akustičnu gitaru od svih rokera u Jugoslaviji. Klasičnu, ako baš hoćeš. Nitko nije smio se mjeri sa mnom. Nisam imao novca da kupim električnu gitaru, a rođeni sam električni gitarista. Eto, Rundek je napravio karijeru na akustičnoj gitari.
Jeste li se makedonskim melosom zarazili u rodnom Skoplju?
– Živio sam na brdu iznad stare turske kasarne, mislim da je danas tamo američka ambasada. Na sto metara ispod kuće bila je taraba ispod koje sam se kao mali provlačio i ulazio u krug vojarne. Imao sam četiri-pet godina. Kao što u Engleskoj imaš one životinje koje su maskota vojske, ja sam bio maskota te vojarne. Ne znam kako su me podnosili. A ispod tog brega, dva puta godišnje, u proljeće i jesen, održavali su se sajmovi. To je stogodišnji običaj, kad se stočari sele, pa se u proljeće i jesen nađu na nekoliko dana. A tamo, sva ta božja glazba koja mi je ušla u uho. Nisu sve takozvane makedonske pjesme najbolje, ali neke su stvarno vrh vrhova.
Što još pamtite iz djetinjstva?
– Sjećam se ko sad, sa šest godina sam čitao i latinicu i ćirilicu. Nevjerojatno kako je to bilo napredno vrijeme. Čitao sam sve stripove “Den Deri”, za koje nisu baš znali u Americi i Engleskoj. “Kekec” je 1957. počeo izlaziti s tim stripovima i ja sam kao dijete gutao sve futurističke stvari.
Pjevao sam “Dianu” od Pola Enke, ali s domaćim tekstom “O Dajana, volim te, skini gaće, molim te, ti vidjeti bijelu pizzu, da ti turim kobasicu” (smijeh). Nisam znao što to znači, ali sam pjevao s pet godina. Brega se nije protegnuo do 15. godine, ali zato u glazbi kasni čitavu deceniju za mnom.
Ja sam skroz na bitu, a on je sredina puta u kompoziciji. Počeo je skladati 1970, a ja to radim od 1963. Ja sam takozvana eolska struja, bitnička. To je za Bregu španjolsko naselje. Spominjem Bregu zato što on voli da ga spominju. Pogotovo kad mu sliku stave, to mu je najvažnije. Znači, obavezno stavi Breginu sliku uz ovaj tekst, a moje riječi ispod. To će biti izvrsna kombinacija – on lijep, a ja pametan.
Elegantno ste se oblačili, niste bili klasični roker?
– Nikada nisam bio roker, ja sam bitnik. Rok je došao sa hipicima, ja sam izgledao kao hipik, ali nikad to nisam bio. Uvijek sam bio bitnik, crno-bijeli film, nikad nisam bio kolor. Roker ne znači ništa. Čak nisam ni pušio. Nisam mogao podnosim cigarete i dim. Jedino sam propušio kada sam počeo prevodim ove je ** ne klasike. A kako ne mogu pušiti cigaretu, napravim džoint, legnem, on me uspori i onda mogu red po red da radim. Inače, pri zdravoj pameti i svijesti, koji normalan čovjek može stotinu tisuća linija da prevodi red po red?
A alkohol?
– Ne, nikad nisam pio. Imao sam problema, recimo, dođem svirati, a oni mi donesu gajbu piva. Ja ih blijedo gledam, a oni kažu: “Kakav si ti to roker, a ne piješ pivo?”. Pa ne pijem pivo jer mi prsti odmah nabubre, ljepljivi su i ne mogu svirati. Također, pivo ubija motoriku. Ali je izvrsno poslije nogometa.
Tekstovi vaših pjesama i danas su aktualni?
– Imam talenta da napišem tekst, ali uvijek mi je bila bitnija melodija. Ni sad ne znam da napravim pjesmu ako nemam zadanu temu. Kad imam okvir melodije, onda mislim o tekstu. Prije sam mislio da pjesnik mora se rimuje, kao Bora Čorba. Ne, Homer se uopće ne rimuje. Vjerojatno ga smatraju pjesnikom jer je u heksametru, ali nije ni to. Mora dobro da poznaje zvijezde i astrologiju, da upotrebljava prave riječi, da ima dobru priču i naglasak. To sve čini pjesnika. I da obavezno bar jedan pasus bude o hrastu i kamenu (smijeh).
Zašto baš o tome?
– Zato jer o hrastu i kamenu razgovaraju mladić i djevojka. Ako nema mladića i djevojke, onda nema ni priče. Sve je u slikama. Ja sam kao slikar kad radim pjesme. Gitarom, glasom, tekstom i melodijom crtam sliku, malam. Moji albumi su bili kao velike kompozicije, a pojedine pjesme su mi kao male ikone. Uvijek sam se koncentrirao na albume. Imam više dobrih albuma nego što neki imaju dobrih pjesama.
Kako komentirate Nobelovu nagradu za književnost Boba Dylana?
– Ponosim se što u životu nikad ništa nisam dobio, čak ni zahvalnicu. Tako će ostati. “Nobel” je čisto politička nagrada. Najbolji skladatelji u pop glazbi su bili “Beatlesi”, iznjedrili su sigurno 30 izvrsnih pop pjesama. Svi ostali su napravili po nekoliko. Arsen Dedić je napravio 10, Bregović je napravio pet, a ja sam ih bogami napravio više od 30. Nikada nisam radio hitove, ali su moje pjesme jake po sebi.
IZVOR:Novosti
