Život je duboka čežnja duše da se vrati k Izvoru
na kojem je nekoć rođena.
Da se na njemu okrijepi radošću i zahvati vrč nove nade.
Da u svojim venama ponovno osjeti život od kog je satkana.
Ganut željom duše
Bog poželje biti nađen.
U punini vremena
Bog odluči
napustiti nebeska prostranstva
i roditi se u tijelu čovjeka ,
kako bi, hodeći
ljudskim stazama,
odvraćao duše od besmisla.
Al, prva vrata na koja Bog pokuca ostadoše zatvorena.
Bezlična mrkla noć nadvila se nad Betlehemom.
Tišina se ispreplela poput paučine
i svojom mrežom ispunila ulice grada.
Tako da ni vjetar
nije mogao do kraja otplesati svoj večernji valcer.
Najedanput na putu se pojaviše dvije sjene.
Činilo se kao da su ih dopratile zvijezde.
Bijahu to muškarac i s njim trudna žena.
Tihim korakom prilazili su k središtu grada,
koji je tonuo u bezbrižnom snu –
ne sluteći
da je ta naizgled obična noć – noć proroštva.
Noć pohoda, stoljećima iščekivanog Mesije!
I pokuca Marija
– Bog Betlehemu kucaše,
a on spavaše
u okamenjenom spokoju tišine!
Obistini se proroštvo:
„K svojima dođe i njegovi ga ne primiše!“
I rodi se Bog na pastirskim poljanama u prohladnoj štalici.
Pokloniše mu se zvijezde, pastiri, kraljevi, vjetrovi.
Samo Betlehem ostade spavati
u okamenjenom
spokoju tišine.
Al’ ne zaustavi se Bog u prohladnoj štalici,
već nastavi hoditi
stazama smrtnika.
Ispunjajući vrijeme svojim dolascima…
I zato prva Božićna noć – vječno traje!
Jer, Božić nije spomendan, niti – samo jedan dan u godini.
Božić je stvarnost koju smo pozvani prihvatiti i živjeti !
