Zašto se Karlovčanka Branka M. vraća u Hrvatsku? ‘U Münchenu crnčim za 1000 eura…’

Branka je rastavljena i samohrana majka dvoje djece koje je ostavila u Hrvatskoj. Kao medicinska sestra se nije mogla zaposliti jer nije dobila potvrdu diplome za samostalan rad. Poslovi, koje u meÄ‘uvremenu obavljala, nisu joj omogućili ostvarenje njenih snova…

U Münchenu na Markplatzu dobro je pripeklo – 37 stupnjeva je u hladu. Za Nijemce je to pravi toplinski udar, a kako li je tek našim novim gastarbajterima koji se ovdje kuhaju u svojim jeftinim potkrovnim sobicama gdje su stigli nedavno s novim gastarbajterskom valom. Neće oni medijima javno priznati da im nije lako, jer takav je naš svijet – ponosan. I imaju pravo. Tko bi sada tamo nešto kukao u medijima pod punim imenom i prezimenom, pa da se kod kuće u Hrvatskoj naslađuju i smiju susjedi i prijatelji, te posprdno kažu: “Vidi što je nagrabusila, a mislila je kako će se u Njemačkoj obogatiti.” Zato, misle naši sugovornici, bolje je stisnuti zube, pa kako bilo da bilo. Bože, samo ne daj još gore.

A mnogima nije bilo lako doći nedavno u Njemačku, jer su u Hrvatskoj ostavili svoje udobne stanove i kuće lijepo opremljene. Ali što će im u Hrvatskoj kuće, kada nemaju redovite plaće, nezaposlene su cijele obitelji i toj se agoniji – ne nazire kraj. A ovdje u Njemačkoj su stanovi skupi. Posebice u Münchenu – nema ih ispod 600 eura, a oni dvosobni i trosobni su od 900 do 1200 eura, pa i više. I teško ih je naći.

Optimizam i stvarnost

Naši sugovornici, mladi hrvatski gastarbajteri posebno se žale na loša radna mjesta i male plaće koje su ih dočekale u zemlji snova. Većina ih zaradi mjesečno nešto više od 1000 eura, znači 7400 kuna, i od toga moraju platiti stan, hranu, telefon, troškove za automobil. No, mnogi se nemaju kome žaliti, jer ih je sram – sami su donijeli odluku o odlasku i kome sada kukati?

“Prije nekoliko dana gledam na Hrvatskoj televiziji prilog kako krcati autobusi kreću put Njemačke. Mladi u otvorene kamere izjavljuju, puni optimizma, kako se više ne misle vraćati u Hrvatsku, jer u Njemačkoj je sve – med i mlijeko. Otvaraju svoje firme, rade na sve strane, misliš – vidi ti već bogataša!”, priča nam Brankica M., Karlovčanka koja ne želi da joj objavimo prezime, uz kavu na minhenskom Marienplatzu i nastavlja:

“Lijepo ih je čuti takve s puno optimizma i volje za rad, no stvarnost je danas i u zemlji snova puno drukčija. Nije zlato sve što sija!”

Branka je rastavljena i samohrana majka dvoje djece. U Hrvatskoj joj je jedna kći upisala studij u Zagrebu, a druga je nedavno dobila posao. No, s plaćom od 6000 kuna i ratom kredita za stan od 500 eura, svakodnevica joj u Hrvatskoj postala nepodnošljiva.

“Znala sam zaraditi koju paricu čisteći po kućama, ali to nije bilo dovoljno za podmirenje mjesečnih troškova. Muž mi za djecu nije ništa plaćao i tako više nisam mogla. Kada sam čula te priče kako je vani dobro, čvrsto sam odlučila otići, pa kud puklo da puklo. Prije pola godine došla sam ovdje u München kod rođaka, koji su mi obećali pomoći naći posao. A zaposlila sam se gdje sam mogla, u ambulanti za njegu, gdje mi je plaća bila najviše 1100 eura. A radila sam 10 sati na dan. Znala sam obići za smjene i 15 teških bolesnika u njihovim stanovima. Mnoge sam previjala, okretala. Težak je to posao. Moje kolegice kažu da za tu plaću rade već godinama i nemam pojma kako od toga mogu živjeti. Izgleda da im muževi dobro zarađuju, pa se nekako krpaju. No, ako imaš jednu plaću i k tome još i djecu, naprosto se ne može preživjeti. Kada bi na kraju mjeseca platila skromnu sobicu gdje sam stanovala ostala bih bez 300 eura, a gdje su još bili hrana i druge sitnice. Na kraju mi ne bi ostalo ni 500 eura. Pitala sam se, isplati li se za to raditi sada u Njemačkoj i rintati kao stoka po cijele dane? Onda sam nakon nekoliko mjeseci našla drugi, činilo mi se, bolje plaćeni posao. Pročitala sam u novinama da jedna obitelj traži 24 sata medicinsku njegu za svog djedicu.

Kao zatočena robinja

On je imao osamdeset godina i bio je polupokretan. Nudili su i plaću od 1500 eura, te stan i hranu. No, kad sam odradila nekoliko tjedana, vidjela sam da je to neizdrživo na duže staze. Praktički si kod njih u kući kao zatočena robinja, pa sam ih pitala i za svoje slobodno vrijeme. Rekli su mi da imam sat do dva dnevno i to je sve. Tako sam tjednima bila u sobici s umirućim starcem i zarađivala svojih 1500 eura. Tako sam mogla poslati novac djeci u Hrvatsku.

Kad sam došla u Njemačku nisam se mogla zaposliti kao medicinska sestra, jer nisam dobila priznanje svoje diplome s kojom bi mogla samostalno raditi. Iz njemačkih odgovornih službi su mi poručili da će mi za koji dan stići priznanje diplome, pa ću se moći zaposliti u nekoj od bolnica, jer naveliko traže medicinske sestre. No, nakon svega čini mi se da ću se vratiti kući, jer je sve ovo za mene preteško. Taj odvojeni život od obitelji, cjelodnevni rad i sve druge teškoće s kojima se ovdje susrećem. A da ne govorim o emocionalnim rupama u duši. Djeca su mi daleko od očiju, a novo društvo i nisam mogla upoznati kada neprestano radim. Pitam se, je li je to taj gastarbajterski život o kojem su laprdali u medijima, te govorili o zaradi, kvaliteti života, novim mogućnostima koje se otvaraju. Prema mojem iskustvu, onaj tko ima barem nekakav posao u Hrvatskoj, ne isplati mu se odlaziti, posebice onima koji su prešli četrdesetu. Mogu im samo poručiti: ‘Ostajte ovdje, jer sunce vas tuđe neće grijati kao hrvatsko…’ Vjerojatno će i u Hrvatskoj biti bolje…,” rezignirano je na kraju razgovora zaključila razočarana Branka, koja će se najvjerojatnije uskoro vratiti kući.

Još samo kaže da tu životnu epizodu želi zaboraviti i ne pada joj napamet više je javno dijeliti s novinarima. Jer, sa čime se uopće hvaliti?