Gospa od Anđela stara je svetkovina koja potječe iz prvih franjevačkih dana, a slavi se 2. kolovoza.
Na svetkovinu Gospe od Anđela, u svim crkvama diljem svijeta vjernici mogu dobiti porcijunkulski ili potpuni oprost od vremenitih kazni, ako danas pohode franjevačku ili župnu crkvu ili katedralu. Osim toga, trebali bi biti u stanju milosti (ispovjediti se ako je potrebno), sudjelovati na svetoj Misi i pričestiti se te izmoliti na nakanu Svetoga Oca: Vjerovanje, Očenaš, Zdravomariju i Slava Ocu.
Oprost je 1216. godine sv. Franjo izmolio od pape Honorija III., koji je odredio posebni oprost svima onima koji pohode crkvicu Porcijunkule. Slaveći Gospu od Anđela, vjernici dobivaju također i poticaj da se sjete svog anđela čuvara, da mu upute zahvalnost za sve trenutke kada ih je štitio i čuvao, a nisu ni znali kako se to dogodilo.
Porcijunkula je kolijevka franjevaštva. Ta crkvica podno Asiza postala je okupljalište prvih Franjinih sljedbenika i ishodište franjevaštva. U njoj su se braća sabirala, slavila kapitule, a napose molila. Porcijunkula je zapravo jedno malo svetište Sv. Marije Anđeoske, koje je sv. Franjo osobito volio jer je smatrao da je u njoj Majka Gospodinova osobito prisutna te iz tog mjesta osobito pomaže svima koji traže utjehu.
Crkvica Porcijunkula nalazi se danas unutar bazilike Sv. Marije Anđeoske koja je građena po nalogu pape Pija V. od 1569. do 1679. godine. Pio X. uzdigao je baziliku na čast papinske bazilike nazivajući ju: ‘Majka i Glava svih crkava franjevačkog reda’.
Porcijunkula
Sveti Franjo, osoba skromna, ponizna srca, niska stasa, dok je još boravio u svijetu, za sebe i za svoje odabrao je komadić svijeta jer nije drukčije mogao služiti Kristu. Spomenuto mjesto koje je imalo pripasti onima koji su željeli da od svijeta nemaju ništa, nije bez božanskoga nadahnuća nazvano Porcijunkula. Samo ime Porcijunkula dolazi iz latinskog jezika, a znači ‘komadić’. U tom je mjestu bila podignuta crkva djevičanske Majke.
Tu je rođen Red male braće, tu je od mnogobrojna mnoštva ‘povrh čvrsta temelja podignuta veličanstvena građevina’. Svetac je ovo mjesto više volio nego ostala. Braći je naredio da ga s posebnim poštovanjem časte. Htio je da se ovo mjesto uvijek čuva u poniznosti i najvećem siromaštvu kao ogledalo redovništva. Pravo vlasništva ostavio je drugima, a sebi i svojima zadržao je samo pravo upotrebe.
U Porcijunkuli se u svemu obdržavala najveća stega, kako u šutnji i postu tako i u ostalim redovničkim uredbama. Nitko nije onamo imao pristupa, nego samo posebno određena braća. Ovi su bili odasvud sabrani i svetac je htio da zaista budu Bogu odani i u svakom pogledu savršeni. Isto tako je svakoj svjetovnoj osobi bio zatvoren ulaz. Nije htio da braća, koja su ondje boravila u ograničenom broju, po općenju za svjetovnjacima udovoljavaju radoznalosti, da ih ne bi prekidanje kontemplacije po brbljavcima od nebeske stvari odvlačilo zemaljskima. Neprekidno su, danju i noću, oni koji su boravili u tome mjestu, bili zauzeti božanskim pohvalama; oko sebe su širili divan miris pobožnosti, provodili su život anđeoski.
Jedne noći godine Gospodnje 1216., dok je Franjo bio uronjen u molitvu i meditaciju u Porcijunkuli kod Asiza, iznenada je crkvicu obasjala jaka svjetlost, a Franjo je nad oltarom ugledao Krista, Njemu s desna Njegovu Presvetu Majku, a okruživalo ih je mnoštvo anđela. Franjo se licem do zemlje poklonio svome Gospodinu bez riječi.
Upitali su ga što želi za spas duša. Franjo je odmah odgovorio: ‘Presveti Oče, iako sam bijedan grješnik, molim te da svima onima koji se pokaju i ispovjede, pa dođu posjetiti ovu crkvu, udijeliš potpuno oproštenje svih grijeha.’
‘To što tražiš, brate Franjo, velika je stvar’, reče mu Gospodin, ‘ali ti si dostojan i većih stvari, pa ćeš ih i dobiti. Prihvaćam, dakle, tvoju molitvu, ali uz uvjet da zatražiš u moje ime taj oprost od moga Namjesnika na zemlji’.
I Franjo je odmah otišao papi Honoriju III, koji se tih dana nalazio u Peruđi, i sa žarom mu je ispričao viđenje koje je imao. Papa ga je pažljivo saslušao i poslije nekih nedoumica dao je svoj pristanak. Zatim je rekao: ‘Na koliko godina želiš ovaj oprost?’ Franjo je žustro odgovorio: ‘Sveti Oče, ne tražim godine, nego duše.’ I sretan je krenuo prema vratima, ali ga je Papa pozvao natrag: ‘Kako to, ne želiš nikakav dokument?’ A Franjo će: ‘Sveti Oče, meni je dosta Vaša riječ! Ako je ovaj oprost Božje djelo, On će se pobrinuti da svoje djelo očituje. Meni ne treba nikakav dokument; taj papir neka bude Presveta Djevica Marija, Isus bilježnik, a anđeli svjedoci.’
I nekoliko dana kasnije, zajedno s biskupima iz Umbrije, kazao je kroz suze narodu okupljenom u Porcijunkuli: ‘Braćo moja, želim vas sve poslati u raj!’
(usp. Diploma di Teobaldo, FF 2706/10)
